Sudnica Opštinskog suda u Budimpešti je bila puna, posmatrači sabijeni u zagušljivim prostorijama netremice zagledani u ekrane interne televizije, nervozno su čekali presudu. Kako su se te prostorije punile, tako se ispred zgrade napravio dugačak red dok su novinari, porodice žrtava i pojedini skinhedsi, pristalice optuženih, molili nadležne da ih puste da uđu i čuju presudu. Arpad Kiš, njegov brat Ištvan, njihov prijatelj Žolt Peto i saučesnik Ištvan Čontoš su, okruženi maskiranim policajcima, stajali umrtvljenog pogleda pred sudijom. Peto je nosio zakopčanu košulju sa kragnom koja je pokrivala njegovu “88” tetovažu, simbol za “Heil Hitler”.
Prije četiri godine, u jednom baru u Debrecinu u istočnoj Mađarskoj, zadojeni neonacističkom skinheds andergraund kulturom, ovi ljudi su skovali plan da počine seriju nasilnih napada na pripadnike romske manjine, koja čini oko osam odsto populacije u zemlji od deset miliona. Koristeći kombinaciju vatrenog oružja i Molotovljevih koktela, banda je ubila šest Roma, uključujući četvorogodišnje dijete, a povrijedila je više od pedesetoro.
Kroz istoriju, odnosi između romske i drugih zajednica su bili napeti, pogotovo nakon pada komunizma, kada su pozatvarane mnoge fabrike u kojima su Romi zapošljavani i kad su oni potonuli do novog nivoa jezivog siromaštva. Tokom izbora 2010. godine, pokret esktremne desnice, Jobbik, je osvojio 17 odsto glasova, tako što je probudio gnjev i nepovjerenje prema Romima, stalno ponavljajući mantru “romski zločin” sve dok brojni glasači nisu krađu prepoznali kao romsku genetsku crtu. Tokom suđenja, bilo je nagovještaja od strane tužilaca da su optuženi namjeravali da isprovociraju romsku zajednicu da se nasilno osveti i da na taj način izazovu međuetnički sukob.
Judit Lang, novinarka časopisa “Nepszava” kaže:
“Žrtve nisu pripadale uobičajenom stereotipu - nezaposleni Romi kriminalci. Pripadale su poštenim, radnim porodicama koje nisu živjele od milostinje. U slengu, ‘nemoj da se ciganišeš’ znači nemoj da lažeš i kradeš. Ova zemlja je podijeljena po svim pitanjima osim po pitanju mržnje prema Romima.”
Kako su proglašene presude Petu i braći Kiš na doživotnu robiju, prolomio se odobravajući aplauz među porodicama žrtava i njihovim pristalicama, dok je nešto kasnije uslijedila neverica i gnev pošto je Čontoš osuđen na samo 13 godina za ulogu vozača bande. Cio slučaj je obilježen greškama policije. Ištvan Kiš je bio pod policijskim nadzorom sve do nekoliko mjeseci prije nego što su počeli sa ubijanjem. U isto vrijeme dok je ubice vozio širom zemlje, Čontoš je bio doušnik za vojnu obavještajnu službu.
Sjedeći u kafeu u Rakocijevoj ulici, najprometnijoj ulici u Budimpešti, borac za romska prava, Jeno Šetet, uspijeva da nadglasa buku saobraćaja:
“Prvog dana na fakultetu sam bio jedini Rom u svojoj grupi i kolege su mislile da sam čistač. U stvari, mnogi od mojih prijatelja podržavaju Jobbik, ali mi kažu da sam ja izuzetak, dobar Ciganin”
Lutajući kvartom VIII, oronulim dijelom Budimpešte koji je poznat i kao “romski geto”, Ričard, Atila i Roland su pozdravljani na svakom ćošku. U zemlji gdje samo jedan posto Roma stigne do univerziteta, oni bi, kao mladi i obrazovani Romi, mogli da budu i političari. Međutim, oni skromno izbjegavaju tu etiketu jer ona sa sobom nosi i zvanja “ukrasni Ciganin” i “politička lutka”, koja, po njihovom mišljenju, dobro opisuju one koji trenutno predstavljaju romsku zajednicu. Iako tužni zbog nedaća sa kojima se svakodnevno suočavaju, oni ih preživljavaju uz crni humor. Ričard studira programiranje u Njiregihazi na sjeveroistoku Mađarske.
“Prvog dana na fakultetu sam bio jedini Rom u svojoj grupi i kolege su mislile da sam čistač. U stvari, mnogi od mojih prijatelja podržavaju Jobbik, ali mi kažu da sam ja izuzetak, dobar Ciganin.”
Eržebet Čorba pokazuje sliku ubijenog sina i unuka, Foto: Reuters
Roland ističe da u ruralnim oblastima nije rijetkost da Romi glasaju za Jobbik, partiju koja promoviše nihovo isključivanje iz društva.
“Nisu ni znali za šta se ta partija zalaže, privuklo ih je ime ‘za bolju Mađarsku’ i ne krivim ih, jer nemaju pristup informacijama.”
U naselju Alšozosa na sjeveroistoku Mađarske, na desetine romske djece se gura oko novoizgrađene Metodističke crkve, potpomognute od američkih nevladinih organizacija. Žitelji ulaze i izlaze iz okolnih romskih udžerica, na kojima se najlon, koji stoji umjesto prozora, vijori na vjetru dok djeca pune kofe vodom na pumpama pored kolovoza.
Prošle godine, na mađarskom Faktoru X, milioni su glasali za mladog romskog pjevača po imenu Gergo Olah. Uprkos marginalizaciji, izgleda da Mađari mogu da tolerišu Rome dokle god se oni drže zabave
“To je bio početak divljanja, dok su ubice još uvijek učile”, kaže Tibor Derdak, koji jako dobro poznaje ovaj kraj. Bivši poslanik sada nepostojeće Liberalne partije, trenutno se nalazi na čelu projekta tridesetak kilometara od Sajokawe, koji nevjerovatno zvuči. Kao upravnik Budističke škole Dr. Ambedekara, Tibor namjerava da razbije zatvoreni krug siromaštva Roma, opismenjavanjem oko 400 djece i odraslih godišnje. Program obuhvata i osnove matematike i poznavanje ljudskih prava.
Škola takođe ima za cilj da odvrati Romkinje od prerane udaje i trudnoće, što se najčešće i dešava dok su tinejdžerke. Segregacija u školama između većine i manjina je svakodnevna realnost u Mađarskoj. Uobičajena je praksa da romsku djecu stavljaju u razrede sa djecom sa posebnim potrebama što dalje usporava njihov napredak u obrazovanju.
Prošle godine, na mađarskom Faktoru X, milioni su glasali za mladog romskog pjevača po imenu Gergo Olah. Uprkos marginalizaciji, izgleda da Mađari mogu da tolerišu Rome dokle god se oni drže zabave. Situacija se može porediti sa borbom Amerikanaca afričkog porijekla za građanska prava, osim što Mađarskoj nedostaje jedan romski Martin Luter King.
Društvo toleriše govor mržnje
U jednom baru, samo nekoliko metara udaljenom od suda, posteri uniformisanog “Čuvara Mađarske” – zabranjene osvetničke grupe poznate po nasilju i marševima zastrašivanja u romskim naseljima – krase zidove dok nacionalistička rok muzika vrišti iz zvučnika. Nešto ranije tog jutra, jedan čovjek, u majici na kojoj piše “Sloboda za nacionalsocijaliste”, se gurao ispred suda kako bi podržao optužene. Ne želi da da intervju, ali na kraju ipak ne može da izdrži a da ne podijeli neke od svojih stavova u vezi sa slučajem.
“Ovo suđenje je neobjektivno. Bazira se na izjavi vozača, niko od optuženih nije priznao i svi znaju da je umiješana i tajna služba. Više je siromašnih Mađara nego Roma i oni se boje ovih Cigana koji kradu i žive od socijalne pomoći na grbači onih koji plaćaju porez. Rasizam je prirodan i oni (Romi) su rasisti, ali ako bih naglas rekao šta mislim, završio bih pred sudom zbog govora mržnje.”
Posljednje što je rekao ne važi uvijek u Mađarskoj. Posljednjih godina, otrovan govor mržnje, istorijski vezan za ekstremnu desnicu, je društvo počelo svakodnevno da toleriše. Rasizam i antisemitizam su u komunizmu bili zabranjeni. Danas, ljudi poput Žolta Bajera, glavnog saveznika premijera Viktora Orbana, mogu u novinama da izjave da je “značajan broj Roma nesposoban za život” i da “se treba osvetiti, a ne tolerisati”. S obzirom na to da je on jedan od osnivača vladajuće stranke, Fideš, ovo je vladu stavilo u nezgodan položaj.
(Tekst preuzet sa Kontrapressa)
Galerija
Bonus video:
