Zgrada stalnog predstavništva Luksemburga u Briselu je tako velika da se svako začudi šta će tako maloj zemlji šestospratnica kojom bi bile zadovoljne i Sjedinjene Američke Države. Sam grad Luksemburg je ne samo malen, nego smiješno sladak, kao da se hoda između kulisa pripremljnih za snimanje dječjeg filma.
Ako se par sati šetate po gradiću, na kraju se uvijek iste face koje srećete počnu predstavljati. Društvena zajednica Luksemburga je tradicionalno vrlo konzervativna, obilježena starinskim katoličkim moralom, za koji se ne bi pretpostavilo da je preživio u zapadnoj Evropi. Do prije neku godinu nisu imali ni univerzitet, nego su studirali u Francuskoj ili Njemačkoj. Imaju novine na svom jeziku, ali nemaju brojnu prevedenu literaturu, i ipak je lecebuejš ("Lëtzebuergesch) jezik koji se koristi samo u porodičnoj i narodskoj komunikaciji.
Grad je siguran od kriminala, još uvijek se ne zaključavaju vrata kuća i kad se tamo ulazi u trgovine, nerijetko se kese ostave pred vratima - niko ih neće uzeti. To je mjesto lišeno svake vrste ekscesa do te mjere da to skoro izluđuje mlade ljude koji su tamo došli da rade u međunarodnim institucijama. Ti mladi, kad dođu u Brisel na vikend, skoro zavidno gledaju u vlasnike kafića u šarenim dijelovima grada, koji su ponekad sa Balkana i nose debele ukrasne zlatne lance preko štraftastih odijela. "Barem se nešto dešava".
Međutim, razlog zbog kojeg Luksemburg ima tako veliku zgradu sa kancelarijama u Briselu je taj da je davno napravljena strateška odluka da zajednicu evropskih država koriste kao poligon za povećane sopstvene moći. Evropska politika za njih je luksemburška politika, i obratno.
Grb koji se u Evropi vrlo poštuje: Luksemburg
Južnjaci u krizi: Malta
To konkretno znači da su tako izgrađenim uticajem i ugledom mogli biti gotovo isto tako jaki u Evropskoj uniji, kao da su neka velika zemlja. Da bi to postigli, svako od njih, osim ako ne radi na benzinskoj pumpi, mora biti evropski ekspert. Svaki bankar, svaki novinar, svaki političar mora poznavati i činjenice i filozofiju Unije, i znati što to njegovoj maloj zemlji donosi. Ne lome glavu oko toga da li to treba ili ne treba, nego jednostavno, tako rade. Drugo, bili su svjesni da su mali, i nisu razvili aroganciju velikih i srednje velikih zemalja. Nisu sebi dozvolili tako jaku nacionalnu samosvijest kao, na primjer, male balkanske zemlje.
Drugi primjer male države je Kipar, skoro duplo veći od Luksembura, ali također bogat. Grčki dio ostrva ušao je na prevaru u Evropsku uniju, jer je Grčka prijetila vetom na ulazak svih drugih zemalja koje su bile spremne, od Poljske do Slovenije. Grčka vlast na Kipru najavljivala je drugo, ali pred referendum koji je trebalo i turski dio ostrva da uvede u EU, naložili su narod na negativan glas.
Ušli su sami, bez Turaka, i nastavili biti bankarska baza za novac neprovjerenih izvora. Sad kad su propali, očekuju od Unije pare, a iako znaju da ovise o njemačkoj odluci, crtaju hitlerovske brkove Angeli Merkel. Zašto? Zato jer znaju da mogu, jer su uvjereni da ih na kraju krajeva Brisel i Berlin neće pustiti niz vodu. Razlog, međutim, zašto su Brisel i Berlin tražili od Nikozije da pomete i uredi svoju finansijsku kuću jest taj da su sve banke u eurozoni povezane ili će biti povezane i imaju namjeru da ubuduće podrobnije prate porijeklo novca. Promijenila su se pravila igre, bogastvo Kipra je preko noći palo na trećinu, ali - ne pada im na pamet da ostave eurozonu i EU i zlu Angelu Merkel. Nikako, biraju da ostanu,
I Malta, koja ima 380 hiljada stanovnika, mora obaviti isto posao čišćenja svojih banaka od sumnjivih poslova, baš kao i Kipar. Samo na tom su ostrvu pametniji, pa ne crtaju okolo kukaste krstove i ne vrijeđaju onog kojeg mole. Pokrili su se po ušima, rade što im je rečeno drže se ispod radara i uzdaju se u turističku sezonu.
Prije toga, Estonija i Letonija, dvije zemlje na rubu Evrope, prije tri godine, odmah nakon Grčke, bile su pogođene krizom, ali, vrlo sabrano su preduzeli neophodne mjere, i sad su bolje. To bolje treba shvatiti relativno - nigdje u ovom trenutku nije dobro, dosta je ljudi, pogotovo u Estoniji, izgubilo novac kao je pukao balon nekrentnina, a nezaposlenost je i tamo, pogotovo u Letoniji, velika. Ali, da se slikovito izrazimo, njihovi brodovi na ovom teškom moru krize nisu potonuli. Jedan od razloga zašto su u Briselu i Berlinu neumoljivi i ledeni kad čuju grčke jadikovke i naricanja, jest da se sjete kako su to samodisciplinovano, mirno, bez uzdisanja sredili na Baltiku.
U ovom trenutku, u Evropi u krizi, na mjesto vođe stupio je Berlin. Male zemlje, ali, gunđajući, i sve druge, procjenjuju da iako to rješenje ima mana, ipak je dobro da EU ne pluta kao rasuti teret, nego se zna da je Berlin postavio neki cilj i da vodi. To je bolje nego izgubljenost i anarhija. Njemačka snaga u ovom momentu pokrila je i Savjet (gdje stoluju zemlje članice) i Evropsku komisiju ( koja se brine za sve zajedničke poslove članica).
Kad kriza prođe, male zemlje će, vjerovatno udružene, raditi na tome da se povrati što je moguće veća nezavisnost Evropske komisije. Naime, u Savjetu igru vode veliki, a mali samo ako se drže skupa. Snaga Luksemburga, i to sada napomenimo, bila je u tome što su zemlje Beneluksa, još i prije nego je osnovana prva preteča Unije, a to je Zajednica za ugljen i čelik, imale tu svoju asocijaciju. Danas, drže se skupa još, kao prst i nokat, Luksemburg i Belgija, koji zajedno imaju 11 i po miliona stanovnika. Uvijek zajedno, u dobru i zlu, uvijek solidarne. Holandija, koja ima 16 miliona, posljednjih pet ili šest godina, počela se otimati, i odustala je od solidarnosti, u nekoliko primjera koje su Belgija i Luksemburg doživjele kao udarac s leđa (na primjer oko propadanja belgijske banke Fortis). To je dakle, vrlo važna lekcija za opstanak malih u većoj Evropi - moraće se držati skupa, ali na pravilima fer pleja.
Kiprani su strašno ljuti na Merklelovu
Kad kriza, dakle, prođe, male zemlje će svoje specifične interese realizovati kroz Evropsku komisiju - tog najvećeg prijatelja malih zemalja.
Lukesmburg - zemlja uzor, njen ugled je nesumnjiv
Uz to, osim cijena kuća i stanova, koje su vrlo visoke, u Luksemburgu je život jeftiniji nego u susjednim državama - zbog poreske politike te male zemlje. Jeftinija je odjeća, bijela tehnika, namještaj, hrana, štampa, benzin...
Na putu koje iz Velikog Vojvodstva vodi prema Belgiji s jedne ili Francuskoj s druge strane, na desetine su benzinskih pumpi - ko god putuje ovim krajem, ovdje toči benzin do vrha. Ako neko želi porodični život, mir, vrlo visoki standard života, mogućnost da planira svoj život i da štedi, ovo je zemlja za takav izbor.
Luksemburg je najbogatija zemlja Evropske unije, mjereno BDP-om, i ne samo najbogatija, nego i izvanredno cijenjena. To je zemlja-uzor. Ona se nudi i prihvaća kao posrednik u sporovima i njen je ugled, makar ima samo 440 hiljada stanovnika, nesumnjiv.
Njemačka lomi sve tajne pečate
Znamo da je Luksemburg stekao svoje bogatstvo na finansijskoj industriji, a to dobrim dijelom znači na bankarskoj tajni. Vrlo veliki dio bankarske tajne u Evropi je nestao, ali jedan manji dio je održan. Luksemburg (i uz njega Austrija) misli da je dovoljno ugledan i jak.
Država uređena do granica dosade
To je zemlja osnivačica, u srcu Evrope, najbogatija članica u Uniji i otud samopouzdanje da će provući svoj model poslovanja. Pogrešna procjena. Njemačka je insistirala da Luksemburg slomi sve svoje, slikovito govoreći, tajne pečate. Luksemburški premijer Žan Klod Junker, donedavni, dugogodišnji šef Eurogrupe (a to je forum koji okuplja ministre finansija zemalja koje imaju euro) optužio je Berlin da sprovodi "diktat", da "Njemačka misli da su sve zemlje oko nje samo njene filijale koje moraju bespogovorno slušati", da "ne mogu Merkel i (ministar finansija) Šojbl svima komandovatii"...da je Luksemburg “primijenio najviše međunarodne standarde..." Sve uzalud. Berlin je dodatno pojačao stisak, u Luksemburgu su shvatili da je suprotstavljanje kontraproduktivno, i savilli su se.
Konkretno, to će značiti znatan pad dotoka sredstava Luksemburgu. Pogotovo nakon prihvatanja novog pravnog temelja Evropske unije, Lisabonskog sporazuma, velike i male zemlje nemaju više jednaka prava. Nikad baš nije ni bilo da su imale, ali svakako, jedan Luksemburg imao je, u evropskoj zajednici od 6 ili 12 ili 15 zemalja, imao veliku težinu.
Prije dvije sedmice, Luksemburg je iskusio da to više nije slučaj. Barem ne u ovom trenutku.
Galerija
Bonus video:
