Kada je Evropska unija postavila rok Nikoziji da nađe milijarde eura kako bi obezbijedila paket pomoći, kiparski ministar finansija je gasne resurse označio kao jednu od oblasti u koje bi Rusija mogla investirati.
Dok su trajali pregovori vlade u Nikoziji sa Moskvom, turski zvaničnici su poručili da bi Ankara mogla osporiti bilo kakav potez Kipra da ubrza eksploataciju prirodnog gasa kao način da privuče prijeko potrebne investicije.
„Ti resursi pripadaju dvjema zajednicama i njihova budućnost ne može biti na raspolaganju samo južnom Kipru. Mogli bismo djelovati protiv takvih inicijativa ako bude potrebe”, izjavio je prošle nedjelje jedan od turskih zvaničnika, prenijela je agencija Rojters.
Težnje Kipra da unovči još nerazvijena polja gasa i pozicionira ih kao vitalni izvor energije u Evropi povećao je tenzije sa Turskom, koja zahtijeva zajednički pristup i podjelu prihoda.
Kipar je podijeljen na južni grčki i sjeverni turski dio od 1974. Tursku Republiku Sjeverni Kipar priznaje jedino Ankara.
Tenzije Kipra i Turske oko resursa samo su dio spora između država koje imaju izlaz na Sredozemno more.
Istraživačkim bušenjem blizu obala Kipra, Egipta, Izraela, Libana, Sirije i Turske otkrivene su ogromne rezerve prirodnog gasa.
Nadmetanje za prava na korištenje tih resursa pogoršava postojeće tenzije oko suvereniteta i pomorskih granica, piše „Forin afers“, ističući da će bez aktivnijeg angažovanja stranih sila, ta neslaganja biti teško riješiti.
Smatra se da najveću korist od resursa u istočnom Mediteranu ima Izrael zbog geografske raspodjele nedavnih otkrića.
Do sada je oko 200 milijardi kubnih metara prirodnog gasa, vrijednog 80 milijardi dolara, otkriveno na gasnom polju Afrodita.
To bi bilo dovoljno da pokrije oko 40 odsto godišnjih potreba EU za gasom.
Do sada je oko 200 milijardi kubnih metara prirodnog gasa, vrijednog 80 milijardi dolara, otkriveno na gasnom polju Afrodita
Dva američko-izraelska konzorcijuma, koja su 2009. i 2010. istraživala morsko dno blizu Haife, otkrili su polja Tamar i Levijatan koja, kako se procjenjuje, zajedno sadrže 736 milijardi kubnih metara prirodnog gasa. „Forin afers“ navodi da je to otkriće došlo u pravo vrijeme jer je od početka Arapskog proljeća Izrael trpio stalne prekide snabdijevanja. Polja Tamar i Levijatan bi mogla zadovoljiti potrebe Izraela za narednih 30 godina i čak mu omogućiti da postane neto izvoznik energije.
Liban – sa kojim Izrael nikad nije riješio pitanje granica na moru – objavio je da dio polja Levijatan pripada oblasti od 330 kvadratnih milja, koju obje države svojataju kao dio zaštićenih ekononomskih zona. Taj spor, zajedno sa prijetnjom Hezbolaha da će napasti izraelske gasne platforme, povećao je pritisak na malu izraelsku mornaricu.
Od kada je Kipar potpisao sporazum o pomorskoj granici sa Izraelom 2010, postao je drugi glavni korisnik gasnog buma. Ostrvo se nalazi na ruti kojom će Izrael najvjerovatnije izvoziti gas na evropska tržišta.
I Liban je, kao Sjeverni Kipar i Turska, zabrinut zbog izraelsko-kiparskog gasnog bogatstva.
Ankara ne priznaje granice Kipra sa njegovim susjedima i strahuje da će kiparski Turci biti isključeni iz budućih profita od gasa Nikozije. A moguću gasnu rutu preko Kipra i Grčke, Turska smatra prijetnjom za svoje ambicije kao tranzitne države koja kaspijski i centralnoazijski gas transportuje na evropsko tržište.
Ankara je stoga protestovala protiv saradnje Izraela i Kipra i podržala Liban u graničnim sporovima sa Izraelom.
Turska i Izrael su se prošle nedjelje pomirili nakon trogodišnjeg spora a analitičari ocjenjuju da su turski lideri uvidjeli da će više koristi imati od saradnje sa Izraelom nego od iskorištavanja sukoba za sticanje političkih poena kod kuće.
S obzirom na nikakve šanse da Turska izgladi odnose sa Kiprom, ona će se vjerovatno okrenuti Izraelu kao snabdjevaču prirodnim gasom.
Dvije preostale primorske države regiona – Egipat i Sirija – previše su zaokupljene domaćim nemirima da bi smislile valjan odgovor na otkrića gasa. Egipat je drugi po veličini proizvođač gasa u Africi. Ipak, previranja nakon revolucije su dovela u sumnju pouzdanost Kaira kao snabdjevača. U međuvremenu, eksploatacija u Siriji je skoro zamrla zbog nasilja koje traje i oštrih međunarodnih sankcija. To što Sirija nema sa Kiprom sporazum o granicama ekskluzivne ekonomske zone ne sluti na dobro za stabilnost u regionu, posebno ako nakon Asada na vlast dođe neko ko će biti više prijateljski raspoložen prema Ankari.
„Forin afers“ navodi da je, na kraći rok, otvoreni sukob u istočnom Mediteranu malo vjerovatan, ali da nenamjerna eskalacija zbog incidenata na moru postaje sve vjerovatniji scenario. „Kako flote toga regiona počinju da operišu na maloj udaljenosti i sve češće, čak se za manji incident ili provokaciju može greškom pomisliti da je čin agresije,“ navodi američki spoljnopolitički časopis i prognozira da će rizični manevri postati uobičajeni. „U atmosferi stalnog nepovjerenja i neizvjesnosti, takve provokacije mogu lako izazvati osvetu.“
„Forin afers“ navodi da je, na kraći rok, otvoreni sukob u istočnom Mediteranu malo vjerovatan, ali da nenamjerna eskalacija zbog incidenata na moru postaje sve vjerovatniji scenario
Neophodno posredovanje strane sile
Rješavanje eventualnog sukoba zahtijevalo bi posredovanje neke strane sile, stoji u komentaru „Forin afersa“. Rusija želi tu ulogu ali su upitni njena neutralnost i kapacitet da projektuje moć. Izrael i Kipar vide Rusiju kao izvor i tehničke ekspertize i potencijalne političke podrške.
Rusija podržava pravo Kipra na istraživanje rezervi u njegovoj ekluzivnoj ekonomskoj zoni a ruska mornarica je od 2011. izvela tri serije vježbi u Mediteranu, u obimu koji nije viđen od vremena SSSR-a. Komentarišući najnoviju rundu u januaru ove godine, ruski šef diplomatije Sergej Lavrov je rekao:
“Ne želimo dodatnu destabilizaciju u Mediteranu i prisustvo naše flote je bezuslovni faktor stabilnosti.“ Sposobnost Rusije da zadrži prisustvo u istočnom Mediteranu, međutim, dijelom zavisi i od toga kao će se razriješiti situacija u Siriji. Ako padne režim Bašara al Asada, ruska mornarica će vjerovatno evakuisati vojnu bazu u Tartusu – jedinu koju ima izvan teritorije bivšeg SSSR-a. List ocjenjuje da su Sjedinjene Države, „kao partner i saveznik većine strana u sukobu“, možda u boljem položaju za ulogu organizatora regionalne stabilnosti. „Ipak, pojavila su se nova pitanja o njihovom kredibilitetu kao sile koja postiže ravnotežu i stabilnost“.
Navodi se da SAD imaju tri glavna interesa u istočnom Mediteranu: nastoje da podrže ekonomsku i fizičku bezbjednost svojih saveznika, da ta teritorija bude integrisana sa globalnim tržištima i da osiguraju bezbjednost američkih državljana i radnika na energetskim projektima. U analizi se ističe da su pozicije Vašingtona i Moskve prema lokalnim gasnim sporovima slične.
I SAD podržavaju pravo Kipra da istražuje zalihe energije u svom priobalju, istovremeno ohrabrujući pregovore pod pokroviteljstvom UN o ponovnom ujedinjenju ostrva. Taj stav, zajedno sa učešćem američkih firmi u izraelskim gasnim projekte, za neke lokalne aktere koji traže spoljnu političku podršku, SAD su poželjna alternativa Rusiji, piše list. „Međutim, iz perspektive Turske, sve teže je posmatrati Vašington kao nepristrasan.“
I SAD podržavaju pravo Kipra da istražuje zalihe energije u svom priobalju, istovremeno ohrabrujući pregovore pod pokroviteljstvom UN o ponovnom ujedinjenju ostrva
Pored toga, u stvarnom fokusu SAD su Persijski zaliv i pacifička Azija. Vašington je sve izbirljiviji kada su u pitanju rotaciono raspoređivanje snaga i multinacionalne vježbe – koji su potrebni za očuvanje mira u istočnom Mediteranu. SAD će možda doći u iskušenje da se više oslanjaju na evropske mornarice kao protivtežu Rusiji i za ublažavanje potencijalnih kriza između američkih saveznika, piše dalje „Forin afers“, uz ocjenu da bi takav pristup mogao biti nedovoljan sve dok su Francuska i Britanija ograničene ekonomskom krizom i zamorom od operacija na sjeveru Afrike.
Stoga je, prema ocjeni „Forin afersa“, vrijeme da novu, „realističnu“ strategiju za istočni Mediteran, koja će prepoznati i sumornu realnost regionalnog političkog zastoja i budžetska i resursna ograničenja bez presedana. Takva strategija bi, ističe se, počivala na tri komponente: izgradnji povjerenja, smanjenju rizika i odgovoru na krizu. Američki časopis naglašava da buduća stabilnost regiona zavisi od toga da li neka moćna spoljna strana može prikupiti političku volju, vojnu moć i stratešku viziju da drži pod kontrolom lokalne tenzije.
„Čak i u eri smanjenih resursa i spoljnopolitičkih ambicija, jedino SAD imaju kapaciteta za tu misiju,“ zaključuje „Forin afers”.
Galerija
Bonus video:
