Knjiga “Džinovi: Patuljci iz Aušvica” autora Jehude Korena i Elijata Negeva otkrila je sudbinu patuljaste porodice Ovic, dva brata i pet sestara koji su tokom rata preživjeli susret sa doktorom Mengeleom u logoru smrti Aušvic.
“Blago meni! Sada ću imati posla za narednih 20 godina”, povikao je Mengele
Zbog "srećne" okolnosti da ih je smatarao krunskim dokazom svoje "teorije" o degeneraciji Jevreja u "rasu patuljaka i nakaza" uspjeli su da prežive rat i njegove okrutne eksperimente.
U petak, 19. maja 1944, u Aušvic je sa kontingentom mađarskih Jevreja stiglo i sedam patuljaka, dva brata i pet sestara Ovic iz sela Rozavlea, koji su prije rata sačinjavali čuvenu “Trupu liliputanaca” i u svojim najslavnijim danima nastupali čak i pred mađarskim kraljem Karoljom II.
Većina njihovih sapatnika iz stočnih vagona ubijeni su u logoru još iste večeri. Ali, ovi ljudi su, dotjerani i u svojoj najboljoj odjeći, predstavljeni zloglasnom "Doktoru Smrt" Mengeleu, koji se ni najmanje nije naljutio kad su ga zbog toga probudili:
“Blago meni! Sada ću imati posla za narednih 20 godina”, povikao je veselo, piše autor.
Mengeleovo mučenje
Sedmoro braće i sestara, sinovi i kćeri patuljastog rabina Šimsona Jicaka, koji je sa dvije žene normalnog rasta dobio sedmoro patuljaste i troje djece prosječnog rasta, izdvojeni su u posebnu baraku, zajedno sa svojim “velikim” rođacima iz transpota i njihovom djecom - ukupno 22 ljudi.
Najmlađa sestra Perla Ovic sjeća se da su na njima vršeni brojni mučni eksperimenti
Živjeli su u logorskim uslovima i jeli istu hranu kao i ostali zatvorenici, ali bilo im je dozvoljeno da zadrže svoju odjeću i kosu i bili su svojevrsni Mengeleovi ljubimci.
Doktorov “rad” i zločini su im ubrzo postali poznati, kao i sudbina drugih ljudi niskog rasta, koji su mu do tada pali šaka.
Nakon što je svojim ispitivanjima izmrcvario omalenog čovjeka i njegovog sina, naredio je da ih kuvaju u kipućoj vodi dok im meso ne spadne sa kostijum, kako bi njihovi skeleti bili izloženi u Berlinu, dok je drugog nesrećnika za ovakvo izlaganje “pripremio” zaranjenjem u kiselinu.
Najmlađa sestra Perla Ovic, prema čijim uspomenama je knjiga napisana, sjeća se da su na njima vršeni brojni mučni eksperimenti, kao što su beskrajna vađenja krvi i rendgenska snimanja, zbog kojih su se mali i glađu iscrpljeni ljudi neprestano onesvješćivali i povraćali, čupanje zuba i trepavica, i naizmjenično sipanje vrele i hladne vode u uši.
Dotjerani i nasmijani
Uprkos ovoj svakodnevnoj torturi, trudili su se da pri susretu sa Mengeleom uvijek budu dotjerani i nasmijani, šalili su se, pjevali mu njegove omiljene pjesme i zvali ga “Vaša ekselencijo”, što je uvijek uspijevalo da ga oraspoloži.
Vrhunac “karijere” doživjeli su kada ih je odveo na jedan nacistički skup, naloživši im prethodno da se što ljepše dotjeraju i obuku, tako da su pomislili da će im organizovati nastup.
Kada se pročulo da se Rusi približavaju, pobjegao je ponijevši svoje “naučne” radove sa sobom
On ih je, međutim, izveo na pozornicu i natjerao da se potpuno svuku i izlože pogledima, dok je sam šetao od jednog do drugog, pokazivao gdje im se nalaze unutrašnji organi, i predstavljao ih kao primjer “degeneracije jevrejskog naroda u rasu patuljaka i nakaza”.
Pošto njegova “istraživanja” nisu imala nikavih pravih i konkretnih rezultata, Mengele je, naime, upravo njih smatrao za krunski dokaz svojih rasističkih teorija. Iz tog razloga ih je čuvao, i to im je i spaslo život.
Porodica Ovic
Kada se pročulo da se Rusi približavaju, pobjegao je ponijevši svoje “naučne” radove sa sobom, a patuljke je ostavio u logoru, odakle su ubrzo oslobođeni.
Nakon rata su emigrirali u Izrael, gdje su neko vrijeme ponovo nastupali kao zabavljači, sve dok iz zdravstvenih razloga nisu morali da se povuku.
Najmlađa sestra, Perla Ovic, preminula je 2001, u svojoj 80. godini, ispripovijedavši u međuvremenu priču o svojoj porodici i tome kako im je “đavolovom milošću” u Aušvicu pošteđen život.
Bonus video:
