Nedavno sam prvi put bila u Temišvaru. Boravila sam inače u više navrata u Rumuniji, ali nikada u njenom najzapadnijem gradu. Došla sam da bih učestvovala na međunarodnom književnom festivalu, nazvanom vrlo odgovarajuće: Zapad istoka/istok zapada, koji se tri dana održavao u tom velikom, ali ne prevelikom gradu od 300.000 stanovnika, iz kojeg je krenula rumunska ne baš baršunasta revolucija 1989.
I nakon tri dana, upitala sam se zašto nikada ranije nisam bila u ovom „malom Beču“. Takav mu je, naime, nadimak ostao još od 18. vijeka, kad ga je Eugen Savojski oslobodio od Osmanlija i planski pretvorio u kopiju glavnog grada Carstva.
Uostalom, to je prvi grad u kontinentalnoj Evropi u kojem je uvedena električna rasvjeta na ulicama, još 1884.
Zar je to Rumunija?
Temišvar je prelijep grad. Ugledavši Trg jedinstva, okružen s dvije crkve, Muzejom umjetnosti u kojem se održavao festival, i nizom novouređenih baroknih pročelja, činilo mi se kao da sam se našla na nekom bečkom trgu. Nisu nedostajali ni kafići, ni opuštena atmosfera grada iz kojeg sam upravo doletjela. Ni najljepši zagrebački trgovi ne mogu se pohvaliti ni ljepotom ni veličinom u odnosu na Trg jedinstva u Temišvaru. Osjećaj je bio nestvaran - pa zar je ovo Rumunija?
Moje je čuđenje bio danak mojim predrasudama o toj zemlji. Kao ni većini pripadnika moje generacije koja je odrastala sedamdesetih, nije mi padalo na pamet da putujem u susjedne istočnoevropske zemlje. Putovali smo samo na zapad, u Trst i Grac po cipele, odjeću i hranu, u London po knjige, ploče i raznovrsne druge stvari…Rumunija? Bugarska? Mađarska? Albanija?! Prema njima smo imali isključivo predrasude koje su proizlazile ne samo iz neznanja, nego i iz ideologije. Bili smo ponosni da smo iz zemlje u kojoj je standard života neuporedivo viši, a lične su slobode znatno iznad njihovih.
Zgrada opere u Temišvaru 1989.
Ukratko, kad god bi se nekim čudnim slučajem našli u Pragu ili Budimpešti ili Bukureštu, pravili smo se važni u trapericama kupljenim u Trstu na Ponte Rosu i razmahivali se dinarima za koje se, osim alkohola, nije imalo šta kupiti. Uživali smo u zavisti svojih vršnjaka, tako nemodernih i željnih svega i svačega, od ploča do knjiga, od putovanja do običnih najlonki.
Kultura iz druge ruke
Isti taj odnos imali smo prema kulturi naših susjeda. Pomalo smo ih sažaljevali, iako su radili fantastične filmove, pisali veliku literaturu. Učili smo engleski jezik i čitali strane pisce, uglavnom sa zapada. Naravno, čitali smo i rumunske pisce – Ežena Joneska, Tristana Caru, Mirčea Eliadea – ali opet uglavnom preko drugog jezika, nakon što bi se afirmisali u nekoj zapadnoj zemlji. Recimo u Francuskoj. Izuzetak je možda jedino bio pjesnik Nikita Stanesku.
Žalosno je, ali i zanimljivo da se isti odnos prema tim zemljama i kulturama nije bitno promijenio ni danas. Ako i kada na hrvatski prevedu, na primjer, možda najvažnijeg savremenog rumunskog pisca, Mirčea Kartareskua, biće to zato što su ga „otkrili“ u Njemačkoj. Nekako, u glavi kao da još uvijek uživamo u nekoj imaginarnoj prednosti pred njima… I to u situaciji kad je, recimo, Prag izrastao u pravu turističku meku, grad u kojem ćete čuti više japanskog i engleskog nego češkog, a Češka nas je – pa i Slovačka - davno prešišala u svemu, od ekonomije do kulture – i kad svaki, baš svaki glavni grad bivših socijalističkih zemalja, uključujući čak i Tiranu, ima prekrasan novi aerodrom.
Rat je, reći ćete, uzrok zaostalosti, uostalom, one su članice EU i prije krize doživjele su bum investicija. To prihvatam kao argument za razvoj, iako je rat prestao prije skoro dvije decenije
Rat je, reći ćete, uzrok zaostalosti, uostalom, one su članice EU i prije krize doživjele su bum investicija. To prihvatam kao argument za razvoj, iako je rat prestao prije skoro dvije decenije – ali ne i kao opravdanje za naše neznanje. Ako više nismo umišljeni, a nemamo razloga da budemo – sasvim smo sigurno i dalje nezainteresovani.
Istočno od zapada…
Tako sam se i ja toga sunčanog jutra u Temišvaru morala suočiti sa vlastitim predrasudama. One, nota bene, proizlaze i iz mojih prethodnih posjeta Bukureštu. Ali istina je, takođe, da je 400 kilometara udaljeni Bukurešt, do kojeg od Temišvara prema jugoistoku vozom ima devet sati, nešto sasvim različito. Prvi put bila sam u Bukureštu 1990. godine u rano proljeće, nakon što je bračni par Nicolae i Elena Čaušesku osuđen od improvizovanog vojnog suda na smrt i odmah strijeljan. Sjećam se posjete prijateljici na devetom spratu nebodera i njene kade napunjene vodom jer je voda do njih stizala samo povremeno, hladnoće u stanu i u hotelu, praznih prodavnica, pustih ulica s rijetkim automobilima, ljudi u visokim krznenim šubarama i mnoštva malih Roma koji salijeću prolaznike. I naravno, na hiljade pasa lutalica…
Nekadašnji „mali Pariz“ ostavljao je tužan utisak. Tek četiri godine kasnije otvorena je prva privatna samoposluga, a u hotelu Dorobanti ni tada se za doručak nije mogla dobiti kafa nego samo čaj, i to još uvijek bez mlijeka.
No Bukurešt je posebna priča jer je Čaušesku osamdesetih sravnio sa zemljom trideset hiljada kuća u centru grada, kako bi sagradio svoju faraonsku piramidu, odnosno Palatu naroda, koja danas zjapi poluprazna. Stari centar grada tada je zauvijek uništen, a neslavni posao nastavljaju privatnici i korporacije koji otkupljuju stare stambene zgrade i vile u centru, ruše ih i umjesto njih podižu staklene građevine koje od Bukurešta čine sve, samo ne lijep i uređen grad. Prije možda godinu dana gledala sam iz hotelske sobe kako dizalica ruši jednu takvu oronulu secesijsku vilu kako bi se oslobodio prostor za novu poslovnu zgradu. U jednom danu pretvorena je u hrpu cigli iz koje bi tu i tamo na suncu zablistali komadi nečijeg razbijenog posuđa.
…I zapadno od istoka
S takvim utiscima o Rumuniji, zajedno s predrasudama iz doba Jugoslavije i oskudnim znanjem o Temišvaru, kao sa teškim kovčegom, doputovala sam dakle u taj grad na zapadu istoka ili na istoku zapada, zavisno odakle se gleda. I sve je u njemu bilo drugačije: čiste ulice i elegantne prodavnice, nedostatak grafita (ima ih, ali puno manje nego u centru Zagreba), kafići i restorani, a naročito – knjižare. Ima ih mnogo i dobro su opremljene, u izlozima najnoviji bestselleri na engleskom i njemačkom. U strogom centru nisam vidjela ni prosjake Rome ni pse lutalice. Roma je ovdje malo, ni 1 odsto, žive uglavnom u zapadnoj Evropi, a ovdje u predgrađima grade fantastična zdanja, dvorce iz romskih snova.
I dakako, potvrđuje da ni svi Rumuni ni svi rumunski gradovi nisu isti, da se u 20 godina promijenio režim, ali i mnogo toga drugog
Zajedno sa socijalističkim blokovima, te građevine ponekad ostavljaju utisak nadrealnog…Taksisti nisu varali, a poneki su govorili engleski ili srpski, ali se najlakše snaći s italijanskim. Hrana je bila izvrsna i za naše pojmove jeftina. Narodno pozorište, njemačko pozorište, mađarsko pozorište, tri sinagoge, brojne katoličke i pravoslavne crkve, obnovljeni bedemi grada, muzeji, njemačka škola u koju svaki ambiciozniji roditelj, bez obzira na nacionalnost, želi da upiše svoje dijete, sve to svjedoči da je ovo normalan evropski grad.
I dakako, potvrđuje da ni svi Rumuni ni svi rumunski gradovi nisu isti, da se u 20 godina promijenio režim, ali i mnogo toga drugog i da je vrijeme da to uvidimo. No, ovo nije putopis, nego samo jedna crtica o tome kako je teško promijeniti uvjerenje dok se ne uvjeriš svojim očima i da je zato važno putovati – navigare necesse est - i na istok, a ne samo na zapad. Na kraju krajeva, Hrvatska je, takođe, na istoku zapada, ako se gleda iz Beča.
Galerija
Bonus video:
