U srećnija vremena prodavac sladoleda Antonio Sirakuza bi uzeo u obzir mogućnost da se obrati rođacima za pomoć kada je izgubio posao u jednom pozorištu u Rimu. Međutim, ovo nisu srećna vremena.
Zbog toga je Sirakuza odlučio da ide na ručak u hrišćansku narodnu kuhinju u četvrti Trastevere i da za ostale obroke tamo uzima besplatne pakete hrane.
„Imam braću i sestre, ali ne želim ništa od njih“, kazao je za Rojters Sirakuza dok je stajao u redu, objašnjavajući da se ne osjeća prijatno da ih uznemirava u ovako teškim ekonomskim vremenima „Ovdašnja zajednica je moja porodica“.
Duboka recesija i sve veća nezaposlenost pojačavaju pritisak na sve Italijane, a možda podrivaju i dosad najpouzdaniju mrežu socijalne sigurnosti u periodima finansijskih teškoća – porodicu.
Iz hrišćanskih dobrotvornih ustanova kažu da se mnogi Italijani stide da se obrate rođacima koji su se već uhvatili u koštac sa ekonomskom krizom ili se suočavaju sa posljedicama razvoda čiji je broj u toj zemlji udvostručen od 1995.
Nezaposlenost, koja među omladinom iznosi oko 35 procenata, utiče da sinovi i kćerke ostaju da žive kod roditelja čak i do svojih 30-tih godina, zbog čega odlažu zasnivanje sopstvenih porodica, dok su smanjenja penzija uticala da se među starima poveća potreba za dodatnom pomoći.
„U Italiji socijalnu sigurnost i oslonac tradicionalno predstavlja porodica. Problem je što su porodice postale preopterećene u sadašnjoj krizi“, kazao je za Rojters Augusto Danđelo koji radi u narodnoj kuhinji Santeđidio.
Kad zakaže država, upada crkva
Država nikada nije ponudila sveobuhvatni sistem pomoći za nezaposlene, a dužnička kriza ju je natjerala da dodatno skreše potrošnju, ograniči penzije i poveća poreze kao dio mjera štednje čiji je cilj dovođenje javnih finansija u red.
Crkva, koja još uvijek ima jak uticaj u Italiji uprkos stalnom opadanju broja redovnih posjetilaca posljednjih godina, upada tamo gdje zakažu država i porodica.
„Ako se obratite opštini za pomoć, tamo ćete naići na ustaljena rješenja od kojih se teško može odstupiti. Crkvene strukture mogu da budu mnogo fleksibilnije“, objasnio je Rojtersu Danđelo.
Nezaposleni barmen Paride Santili (57) kazao je da se obraća svom svešteniku kada mu je potreban topli obrok, lijek ili novi par cipela.
„Kada pođete u crkvu, oni vam ne daju novac, ali vam pomažu da dobijete ono što vam je potrebno“, ispričao je Santili koji nema široku porodicu na koju bi se oslonio. „Oni su mi sredili da dobijem povlasticu za prevoz i kontaktna sočiva.“
Broj Italijana koji svake večeri dolaze u kantinu u Trastevereu je porastao sa 100 do 150, koliko ih je bilo prije godinu, na 200 do 250 koliko ih trenutno ima“, kazao je Danđelo. Potražnja za besplatnim paketima hrane koje građani mogu da ponesu kući je takođe porasla za najmanje 10 odsto.
Penzionerka Marija (77) počela je da dolazi češće nakon što joj je gazdarica povećala kiriju za iznajmljenu sobu sa 250 na 300 eura, što je više od tri četvrtine njenih mjesečnih prihoda. „Moram da idem u razne kantine sa besplatnom hranom širom Rima po doručak, ručak i večeru“, kazala je ona, dodajući da ima rođake u Torinu, ali da više voli da se snalazi mimo njih.
„Kriza pojačava osjećaj tjeskobe, nesigurnosti i bijesa i izaziva tenzije unutar porodica“, kazao je za Rojters Paolo Krućani, profesor psihologije na Univerzitetu La Sapijenca u Rimu i potpredsjednik udruženja psihologa regije Lacio.
„Idealno rješenje bi bilo da se članovi porodice drže zajedno, ali svjedoci smo eksplozija sukoba sa rođacima koji optužuju jedni druge da se nisu dovoljno obezbjedili za stare dane“, kazao je Krućano. „Ovo može da stvori unutrašnje krize: djeca razvijaju nepovjerenje u roditelje, a majke i očevi zapadaju u stanje anksioznosti zabrinuti jer nisu dovoljno učinili za svoje potomke. U međuvremenu, stariji ljudi osjećaju stid i očaj kada shvate da njihove penzije nisu dovoljne da pokriju sve njihove potrebe“.
"Ako počneš plakati, onda je sve gotovo"
Prema podacima agencije za statistiku ISTAT, broj ljudi koji živi u apsolutnom siromaštvu u Italiji, zemlji sa 60 miliona stanovnika, porastao je sa 5,2 odsto 2010. na 5,7 odsto 2011, što je 3,4 miliona građana.
Broj onih koji, prema italijanskim standardima, žive u relativnom siromaštvu je stabilan i iznosi 8,2 miliona ili 13,6 odsto. Međutim, u porodicama u kojima nema radnika ni penzionere, stopa relativnog siromaštva porasla je sa 40 na 51 odsto.
„Sve veći broj ljudi prelazi iz siromaštva u stanje bijede“, kazao je Frančesko Sodu, predsjednik katoličke organizacije Karitas Italijana. „Ljudi koji su nekad živjeli pristojnim životom, sada dolaze u situaciju da moraju da prose hranu“.
Prema izvještaju istraživačkog instituta EURES, stopa samoubistava iz ekonomskih motiva u Italiji je 2009. skočila na 198, tokom 2010. je smanjena na 187, ali je i dalje u odnosu na 2008. (kada je iznosila 150) veća za četvrtinu.
Većina ljudi koja se hrani u narodnoj kuhinji Santeđidio nema mnogo nade da će se njihova situacija popraviti u bliskoj budućnosti.
„Veoma je teško naći posao. Preduzeća ne posluju dobro i ogromna je kriza u potražnji radne snage“, kazao je Sirakuza.
Drugi su pronašli načine da ostanu aktivni tako što su se pridružili hrišćanskim mrežama.
Barmen Satili, koji je morao da spava u kolektivnom smještaju pošto je izgubio posao i nekoliko noći proveo na ulici, kazao je za Rojters da je počeo da volontira u drugoj kuhinji sa besplatnom hranom.
„Moraš da budeš jak, da stalno radiš i praviš pametne izbore“, kazao je. „Zabrinut sam zbog krize, ali ne plačem. Ako počneš da plačeš, onda je sve gotovo“.
Bonus video:
