Irina Antonova je postala direktor moskovskog Puškinovog muzeja nedugo nakon Staljinove smrti. U intervjuu za „Špigl“, ona govori o stavovima Vladimira Putina prema umjetnosti, svom odrastanju u nacističkoj Njemačkoj i o tome zašto Rusija ne bi trebalo da vrati kulturno blago koje je Njemačkoj oduzeto nakon Drugo svjetskog rata.
Čak i kada su se bivši njemački kancelar Helmut Kol i bivši ruski predsjednik Boris Jeljcin zajedno preznojavali u sauni, ili kasnije kada su predsjednik Vladimir Putin i bivši njemački kancelar Gerhard Šreder sjedjeli u sankama u Sankt Peterburgu, teret istorije je i dalje kvario njemačko-ruske odnose, uprkos činjenici da se Sovjetski Savez raspao 1991. a Hladni rat bio dio prošlosti.
Do danas, piše „Špigl“, opljačkana njemačka umjetnost – u Moskvi poznata kao „trofejna umjetnost – leži u trezorima ruskih muzeja jer obećanja o uzajemno prihvatljivim rješenjima za taj problem nikad nisu ispunjena.
Berlin smatra da su umjetnine koje je odnijela Crvena armija po Staljinovom naređenju ukradene i traži da budu vraćene. Za Moskvu, sa druge strane, ona predstavljaju moralnu kompenzaciju ua zločine koje su Njemci počinili tokom rata.
Povrataj umjetnički djela u Njemačku je malo vjerovatan i zato što su nekada snažni odnosi između Berlina i Moskve prilično zahladili posljednjih godina.
Povrataj umjetnički djela u Njemačku je malo vjerovatan i zato što su nekada snažni odnosi između Berlina i Moskve prilično zahladili posljednjih godina
Prema podacima ruskog ministarstva kulture, manje od deset odsto djela donesenih iz Njemačke i dalje je u Rusiji. Između 1955 i 1960, SSSR je vratio 1,5 miliona muzejskih eksponata komunističkoj istočnoj Njemačkoj.
Od 1996,trajna kolekcija muzeja koji gleda na Kremlj, sadrži „Prijamovo blago“, koje je njemački biznismen i arheolog amater Hajnrih Šliman otkrio u Troji 1873. i vratio u Njemačku. U trezorima muzeja takođe se nalaze zlato Merovinga i takozvano Blago Ebersvalda.
Njemački nedjeljnik navodi da ruski stav prema sporu o opljačkanom blagu niko ne može objasniti bolje od 90-godišnje Irine Antonove, koja u muzeju radi više od 60 godina.
Uz Ermitaž u Sankt Peterburgu, smatra se da ovaj muzej, star jedan vijek, sadrži najvažniju kolekciju strane umjestnosti u Rusiji. Njegova kolekcija sadrži 670. hiljada slika, skulptura i arheoloških artefakata.
"Služim umjetnosti"
Antonova, koja je bila na čelu muzeja tokom vladavine Staljina i Putina, Brežnjeva i Gorbačova, na pitanjem kojem od njih je bila najprivrženija, odgovara:
„Privržena sam umjetnosti. Služim umjetnosti. Političari dolaze i odlaze, a umjetnost je vječna. Vjerujte, teško bih mogla navesti sve ministre kulture Rusije i Sovjetskog Saveza. Inače, nikad nisam vidjela Staljina lično, samo iz daljine na Crvenom trgu, gdje je stajao na mauzoleju o posmatrao parade. „Postala sam direktorka muzeja tek 1961, osam godina nakon Staljinove smrti.“
Idealan odnos između države i umjetnosti, smatra ona, je kada država obezbjeđuje maksimalnu finansijsku podršku pozorištima, umjetničkim školama i muzejima, „kao što je Francuska uradila plativši renoviranje Luvra u Parizu.
„Vlada ne bi trebalo da se miješa u samu umjetnost. Danas ne osjećamo nikakav pritisak, izlažemo što nam je volja. To je ogroman napredak u odnosu na stanje u sovjetsko doba. U Rusiji više nema cenzure umjetnosti.“
Na podsjećanje da su članice pank grupe „Pusi rajot“ (Pussy Riot) uhapšene kada su u Katedrali Hrista Spasitelja izvele pjesmu u znak protesta protiv Putina, vremešna
Članica grupe „Pusi rajot“ iza rešetaka na sudu u Moskvi
Ruskinja kaže da to nije nikakva umjetnost, već „politička demonstracija, a crkva nije mjesto za to...To kažem iako nisam pobožna osoba“.
Tri članice grupe su u zatvoru mjesecima, a dvije imaju malu djecu.
Šagal i Kandinski u Moskvi
Antova je jednom uspjela da organizuje izložbu radova klasičnih modernih umjetnika, poput Šagala i Kandinskog, što je, sa stanovišta sovjetskih kulturnih vlasti, bilo ravno pobuni.
„Nije to bila pobuna, bilo je logično. Toliko godina nije nam bilo dozvoljeno da izlažemo ono što imamo u našim kolekcijama. Renoar, Matis i Sezan su smatrani formalističkim i buržoaskim umjetnicima. Kada je Izložba Moskva-Pariz, sa djelima Šagala i Kandinskog, trebalo da stigne u Moskvu 1981, direktor čuvene Državna galerije Tretjakovskaja, rekao je 'Preko mene mrtvog.' Pošto ne volimo leševe, postavili smo izložbu u Puškinovom muzeju.“
Iako kaže da je za vrijeme Staljina bilo užasno živjeti, Antonova nije izgubila vjeru u socijalizam jer on za nju znači socijalnu pravdu.
Iako kaže da je za vrijeme Staljina bilo užasno živjeti, Antonova nije izgubila vjeru u socijalizam jer on za nju znači socijalnu pravdu
„Nema sumnje da je Staljin bio tiranin. Izabrali smo pogrešan put u socijalizam u SSSR-u. Ali, to ne znači da je ta ideja bezvrijedna. A ja očigledno nisam jedina koja misli tako: socijalisti su došli na vlast u Francuskoj.“
Irina Aleksandrovna je glasala za Putina na nedavnim izborima zato što on podržava „uravnoteženu politiku, i kada je kultura u pitanju.“
Ne zna koliko aktuelni predsjednik poznaje umjetnost, ali je, kada je došao u muzej na izložbu ekspresionista i savremene umjetnosti koju je sponzorisala Dojče banka 2004, „primijetila da mu nije strana“.
„Rajhstag gori“
Kao ćerka diplomate koji je službovao u sovjetskoj ambasadi u Berlinu od 1929. do 1933, Antonova je dio djetinjstva provela u Njemačkoj. Priča da je tamo naučila da voli sport i da i danas voli da pliva.
„Takođe sam voljela berlinske muzeje.“
Na pitanje da se u njenoj kući razgovaralo o Hitleru, odgovara da vjerovatno jeste, ali da je bila premlada da bi se toga sjećala. „Samo mi je jedna stvar ostala urezana u sjećanju. Jednog dana mi je majka rekla „Irina, ne izlazi na ulocu: Rajhstag gori.“
Kada je počeo rat između Njemačke i SSSR-a, Irina je bila završila prvu godinu fakulteta sa odličnim ocjenama. „Tog 21. juna 1941, osjećala sam se baš dobro, išla sam u bioskop sa društvom. Rat je počeo sljedećeg dana. Majka je plakala jer je znala šta znači rat. Sa tim nedjeljama povezujem dva osjećanja. Sa jedne strane, bilo je uzbudljivo, osjećala sam se kao dio nečeg većeg. Bila sam sigurna da će Hitler biti poražen za dvije-tri godine i da živim jedan od velikih trenutaka čovječanstva. Takvi su mladi ljudi. Sa druge strane, vidjela sam jezivo lice rata, iako nisam bila na frontu.“
Na početku rata, kratko je radila u fabrici municije potom u vojnoj bolnici gdje su se liječili pilote koji su obarani u okolini Moskve.
„Tokom moje prve operacije, morala sam da držim nogu dok ju je hirurg amputirao. Odjednom sam je držala u ruci. Bila sam šokirana.“
Svaka nacija ima vladu kakvu zaslužuje?
O tome kako je rat uticao na njenu sliku o Njemcima u to vrijeme, kaže da je bila mlada i veoma politizovana.
„Bilo mi je jasno da postoje Njemci i da postoje fašisti. Naravno, znala sam da je bilo i antifašista, poput komuniste Ernsta Telmana ili glumca i pjevača Ernsta Buša, kojeg sam obožavala. Nikako ne treba poistovjećivati ljude sa njihovima vladama.“
Antonova se ne slaže u potpunosti sa tim da svaka nacija ima vladu kakvu zaslužuje. „Znamo da postoje i drugi načini dolaska na vlast, putem neprijateljskom osvajanja ili uzurpacijom vlasti. Ne bih čitav narod smatrala odgovornim za to. Nažalost, mase je moguće zavesti.“
Njemci jesu bili zavedeni, do neke mjere, ocijenila je.
Na pitanje „Špigla“ je li to bio slučaj i sa Rusima tokom Oktobarske revolucije 1917, Antonova odgovara: „Ta revolucija je imala svoje razloge, bila je neizbježna. Pogledajte samo literaturu 19. i 20. vijeka: Aleksandar Blok, Dostojevski i Tolstoj. Narod tada nije nije zaveden. To što je ispalo od revolucije, druga je priča.“
Istorijska lekcija za čitav svijet
Direktorka Puškinovog muzeja ne misli da je današnja generacija Njemaca odgovorna za Hitlerove zločine i invaziju na SSSR, ali pitanje „trofejne umjetnosti“ smatra prvenstveno moralnim.
„Ne može nekom napasti zemlju, uništiti njene muzeje i pokušati da iskorijeni korijene njene kulture, kao što su Njemci učinili. To je istorijska lekcija za čitav svijet. Po okončanju rata, pošla sam u Lenjingrad i u Peterhof palatu. Sve je bilo sravnjeno sa zemljom“.
„Ne može nekom napasti zemlju, uništiti njene muzeje i pokušati da iskorijeni korijene njene kulture, kao što su Njemci učinili"
Na konstataciju „Špigla da međunarodno pravo i Haška konvencija iz 1907. zabranjuju krađu umjetničkih djela, Antonova odgovara: „Haška konvencija je zastarjela zato što se promijenila priroda ratova. Danas je čovječanstvu potreban drugačiji mehanizam, na međunarodnom nivou, za zaštitu svjetskog kulturnog nasljeđa. Za novu konvenciju, bilo bilo bi dovoljno dogovoriti se oko jedne rečenice: Država odgovara, sopstvenim kultunim blagom, za štetu koju nanese kulturnom blagu druge države. Tada niko ne bi bacao bombe na Luvr, Prado u Madridu ili Galeriju Ufici u Firenci. Predložila sam da odem u Hag sa tom inicijativom.“
Sa svojim izložbama zapadne umjetnosti, Puškinov muzej je uvijek bio most između Rusije i zapadne Evrope, tako da Antonova smatra da Rusija jeste dio Evrope, „ali takođe most između Evrope i Azije.
Galerija
Bonus video:
