Prvi snijeg u 2012. pao je na dan kada nas je Nataša Varadi ugostila u svome domu u mađarskom selu Đenđešpata koji dijeli sa svoje 10-ro djece, svekrvom i svekrom. Dvije sobe bile su mračne i vlažne: četiri mjeseca porodica živi bez struje, gasa i tekuće vode.
Svakih sat i po vremena po jedno dijete spušta se niz brdo sa kofom kako bi uzelo vodu sa seoske pumpe. Kada padne mrak, nesigurnim koracima hodaju sa lampama, i gužvaju se po dušecima.
Vazduh u bungalovu zaudara na mokraću. „Ponovo su počeli da piške u krevet“, kaže 31-godišnja Nataša, koja je cijeli život provela u Đenđešpati. „Neko samo treba da pokuca na vrata i oni se uplaše“. A nije još puno ostalo od vrata. Jedna kamenica je 22. decembra upala kroz prozor, rekla je porodica.
Članovi porodice imaju razloga da strahuju za svoje živote: sedmoro odraslih i dvoje djece poginulo je u 49 napada na romsku zajednicu u Mađarskoj od januara 2008. do aprila 2011, saopštio je Evropski centar za prava Roma.
Sedmoro odraslih i dvoje djece poginulo je u 49 napada na romsku zajednicu u Mađarskoj od januara 2008
Do posljednjeg Uskrsa, 31-godišnja Varadi nikada nije napustila Đenđešpatu, selo 50 milja sjeverno od Budimpešte, čija populacija je tada brojala 2.800 ljudi, uključujući 450 Roma i u kome se nalazio rudnik uglja.
Ultradesničarska mržnja
A onda je u selo, 1. marta, stigla milicija. Obučeni u crne uniforme i nazivajući sebe Civilna garda za bolju budućnost, umarširali su u selo pjevajući ratne pjesme i sijući strah. Ubrzo su im se pridružile i druge grupe, uključujući Vederej (snage odbrane), obučeni u maskirne uniforme i naoružane sjekirama i šibama, vodeći sa sobom buldoge koji su režali.
Oni su gotovo dva mjeseca, danju i noću, špartali ulicama, pjevali, lupali u vrata i mještane nazivali „jebeno prljavim Ciganima“. Kada nisu sprovodili, kako su ih nazivali, „patrole kojima čuvaju kraj“ – osmišljene kako bi se borili protiv „povećane stope ciganskog kriminala“, pripadnici milicije su pili.
Kamere su zabilježile jednog muškarca kako se na ulici na sva usta hvali da je upravo „iscrtao“ kukasti krst na putu svojom mokraćom.
Kamere su zabilježile jednog muškarca kako se na ulici na sva usta hvali da je upravo „iscrtao“ kukasti krst na putu svojom mokraćom
Mađarska unija za građanske slobode (HCLU) je saopštila da su se za vrijeme patrola dogodila četiri ozbiljna incidenta. Jedna žena se porodila prije vremena nakon sto su je maltretirali pripadnici milicije, koji su uzvikivali rasističke slogane.
Protiv njih do sada nisu podignute optužbe, ali je jedan Rom osuđen na dvije godine robije nakon sukoba sa gerilcima; još pet Roma čeka presudu zbog istog incidenta.
Romi, kojih u Mađarskoj ima između 400.000 i 800.000, glavne su mete desničarske mržnje i opšte diskriminacije.
Gabor Vona, šef ultradesničarske partije Jobbik (koja je osvojila 12 odsto glasova 2010), održao je u martu govor u Đenđešpati u kome je otkrio da je partija planirala da bez odlaganja započne razmiještanje sličnih „žandarmerskih jedinica“ širom zemlje.
Sredinom aprila američki biznismen Ričard Fild odlučio je da reaguje. Milicija je planirala da za vrijeme uskršnjih praznika organizuje „kamp za obuku“ na brdu sa pogledom na najsiromašnije djelove sela gdje živi većina Roma.
U saradnji sa mađarskim Crvenim krstom, Fild je platio šest autobusa da evakuišu najugroženije mještane. A onda se 22. aprila, malo prije osam sati ujutru, 267 romske djece i žena ukrcalo u autobuse kako bi proveli Uskrs u jednom od dva odmarališta.
Zbog osude međunarodne zajednice, mađarski ministar unutrašnjih poslova sazvao je konferenciju za novinare na kojoj je negirao da se dogodila hitna evakuacija. Romi su, kako je rekao, jednostavno uzeli „planirani odmor“. Kampovi za obuku nikada nisu pokrenuti, jer je policija privela osam ekstremista, ali protiv njih nikada nisu podignute optužbe.
Do kraja mjeseca, Fild, koji vodi privatnu humanitarnu organizaciju Amerikan haus fondejšn, našao se na meti napada desničarske vlade. Pozvan je da dostavi dokaze jednom parlamentarnom „odboru za utvrđivanje činjenica“, koji ga je optužio da je ukaljao ime Mađarske time što je upozorio Asošiejtid pres na evakuaciju ili okarakterisao je kao takvu.
Varadi i njena djeca uzeli su jedan od autobusa do Solnoka i tamo odsjeli kod rođaka. Po njihovom povratku, veći dio snaga odbrane bio je otišao, ali je strah ostao. A porodica je isključena sa gasovoda, elektro i vodovodne mreže.
Kanada
Za njenog supruga, to je bilo previše. Do septembra je sakupio dovoljno novca da ode u Kanadu, gdje pokušava da dobije azil.
Od kada je Kanada 2008. ukinula vize za Mađare, to je postala omiljena destinacija za očajne Rome.
„Gardijan“ je pitao gradonačelnika Đenđešpate, Oskara Juhasa, iz ultradesničarske partije Jobbik, da li se kaje što su se Romi osjećali kao da su istjerani iz svog sela, na šta je gradski notar Matjas Istvan odgovorio da „Romi nisu istjerani“.
„Moj suprug kaže da je tamo dobro. Rekao je da ćemo tamo biti sretni, da će nam ljudi tamo pružiti ljubav"
Mađarski ministar za vladine komunikacije Zoltan Kovač je na isto pitanje odgovorio: „Kajemo se što neki koriste situaciju i što Romi napuštaju zemlju pod izgovorom koji nije validan“. On je naveo da se mađarski Romi koji traže azil u Kanadi žale na progon kako bi „dobili novac“ i iskoristili sistem beneficija.
Štaviše, Varadi je kazala da će ona i njena djeca – starosti od dvije do 16 godina – otići u Kanadu čim budu imali za avionske karte. „Ovdje više nemamo nikakav život“, rekla je. Na pitanje kakve su njene nade po pitanju Kanade, Varadi nije govorila o materijalnoj koristi. „Moj suprug kaže da je tamo dobro. Rekao je da ćemo tamo biti sretni, da će nam ljudi tamo pružiti ljubav“.
Kada je „Gardijan“ pomenuo Natašin slučaj lokalnom savjetu, upitavši ih što rade da bi pomogli najsiromasnijim članovima zajednice, umjesto da odgovori notar je novinaru postavio pitanje: „Domaćin kuće je u Kanadi, sam. Šta vi mislite o tome?“ Onda je dodao da je ta porodica tek nedavno zatražila pomoć. „Ako budemo mogli pomoći ćemo im“, rekao je.
Teško je razumjeti kako jedna takva situacija može da se dešava u EU. Međutim, u razgovoru sa mještanima, Romima i ne-Romima, jasno je da segregacija postoji u samom srcu mađarskog društva.
Obje strane se slažu da su do prošlog marta dvije gupe koegzistirale relativno mirno. Bilo je „malih incidenata“ sa Romima koji su optuženi za krađu drva za ogrjev i povrća, te drugih manjih krivičnih djela, ali je samo 12 „sitnih krađa“ prijavljeno policiji u prvom kvartalu prošle godine. Nasilje je bila rijetkost.
Upitan što vlada radi kako bi pomogla Romima u Đenđešpati i šire, Kovač je rekao da problemi nisu etničke prirode, dodavši: „Svjesni smo da se Romi sa nekim problemima suočavaju zbog toga što su Romi.
Međutim, uopšte uzev, to su problemi socijalne i obrazovne prirode, kao i problemi sa zapošljavanjem“. Njegova vlada, rekao je, podmlađuje tržište rada ukidanjem beneficija stanovništvu i vraćajući ih na tržište rada: „Svi koji mogu treba da rade“. To je „najtužnija brojka u Evropi“, rekao je, aludirajući na to što Mađarska ima najnižu stopu zapošljavanja u EU.
Radnički logori
Za nezaposlena lica – od kojih Romi čine većinu – to znači učestvovanje u novom programu mađarske vlade. Prema podacima aktiviste Jenoa Seteta, između 70 i 80 odsto mađarskih Roma nije zaposleno (u odnosu na 10 odsto nezaposlenih od ukupnog stanovništva).
Cilj ovog programa je da se do 2014. zaposli 300.000 ljudi kroz neku vrstu društvenokorisnog rada za koji bi angažovani bili plaćeni manje od minimalne mjesečne zarade (oko 250 eura za nekvalifikovane radnike), ali malo više nego što primaju kao materijalnu pomoć.
Mjesto u programu bi dobio svako ko nije radio duže od 90 dana, a radilo bi se na projektima čišćenja ulica, sječe drva ili izgradnje fudbalskih stadiona ili nasipa.
Za Seteta, program javnog rada je „paravan“ koji neće pomoći Romima da dobiju „pravi“ posao, a zacementiraće i njihovu poziciju na dnu mađarskog društva
Odbijanje da se prihvati mjesto dovelo bi do ukidanja materijalne pomoći cijeloj porodici. U Đenđešpati je prošle godine pokrenut pilot projekat. Nezaposleni mještani – gotovo isključivo Romi – morali su da sjeku stabla u obližnjoj šumi.
Za Seteta, program javnog rada je „paravan“ koji neće pomoći Romima da dobiju „pravi“ posao, a zacementiraće i njihovu poziciju na dnu mađarskog društva. „Kad bi ljudi obuhvaćeni programom bili adekvatno plaćeni i obučavani, baš bih bio za to“, rekao je. „Međutim, nisu. To je način da se ponižavaju ljudi, a plaćaju ih kao robove“.
Najkontroverzniji aspekat programa je uvođenje, kako aktvisti za prava Roma nazivaju, „radničkih logora“. Ako ne postoji odgovarajući projekat u blizini, radnici bi dobili „smještaj“ u blizini novog radnog mjesta, rekao je Kovač. „To nisu radnički logori“, naglasio je.
Međutim, za mađarske Rome, čiji je nemali broj rođaka umro u „radničkim logorima“ za vrijeme nacističke ere, čak i najmanje podsjećanje izaziva jezu, rekao je Gabor Sarkejzi iz Romskog pres centra. „Ljudi su apsolutno prestravljeni tom perspektivom“.
Aparthejd u školama
Najmlađi članovi zajednice brzo su naučili da ni sva djeca nisu jednaka u Đenđešpati. Osnovna škola radi po nekoj vrsti aparthejda, rekao je advokat koji je podnio tužbu protiv lokalnih vlasti u ime humanitarne organizacije Šansa za djecu.
U njoj se navodi: „Romsku djecu su ilegalno odvojili od neromske djece u zasebnim odjeljenjima, koja su i fizički razdvojena jedna od drugih (učionice u kojima su Romi su na prvom spratu, dok su na gornjem djeca koja nisu romske nacionalnosti).
Te podjele odnose se i na toalete, školske aktivnosti i menzu. Kada je „Gardijan“ posjetio školu, vidjeli smo razlike između kvaliteta i uslova na dva sprata.
Učionice na gornjem spratu imale su elektronske bijele table, a na donjem, na kome uče Romi, imaju klasične table.
Romska djeca sa kojima smo razgovarali nisu se žalila samo na to što djeca „sa sprata“ pohađaju časove plivanja, nego i na to što mogu da koriste kompjutere u školi, ali tek nekoliko godina pošto su ih koristila neromska djeca. Nije im dopušteno ni da koriste toalete na spratu.
Vlasti u Đenđešpati negiraju optužbe, a škola nije odgovorila na pitanja novinarske ekipe „Gardijana”.
Preveo i priredio Miloš Rudović
Galerija
Bonus video:
