Prikazivanjem filma o „verdingkinderima“ ili „djeci najamnicima“ i izložbi na tu temu sve veća pažnja se usmjerava na jedno mračno poglavlje švajcarske istorije.
Verdingkinder su prije svega bila djeca iz siromašnih gradskih porodica koju su vlasti nasilno oduzimale roditeljima i slale da rade na farmama, navodi BBC. To je bila uobičajna pojava u Švajcarskoj do sredine 1950-ih.
Mnogi od njih tamo su redovno maltretirani i čak seksualno zlostavljani. Njihovo obrazovanje bilo je oskudno i, stoga su, kao odrasli imali manje šanse da naprave karijeru.
Peter Veber bio je verdingkinder. Sada, sa 55 godina, živi u malom stanu u Bazelu, i nikada nije zaboravio dan kada je, prije više od 50 godina, prekinuto njegovo djetinjstvo.
„Jednog jutra, kada sam imao četiri godine“, prisjetio se Peter, „majka me je odvela na voz ka unutrašnjosti zemlje, na jednu farmu“.
„Zatim je rekla, sada moraš da ostaneš ovdje. Mislim da je to bio trenutak kada sam izgubio vjeru u ljude, morao sam da radim od početka, udarali bi me gotovo svakog dana. Bilo je loše“.
Djeca kao radna snaga
Peter, koji je sa 17 godina pobjegao sa farme, dijeli sudbinu desetina hiljada druge švajcarske djece. Vlasti, objašnjava istoričar Ruedi Veidman, insistiraju na tome da su uvijek radile u najboljem interesu djece.
„U Švajcarskoj su do 1950-ih postojali regioni koji su bili zaista siromašni“, objasnio je Veidman.
„Verdingkinder su oduzeti gradskim porodicama. Porodicama su oduzimana starateljstva ako nisu živjele u skladu sa porodičnim modelom srednje klase – neudatim majkama, razvedenim ljudima ili ljudima koji nisu bili u stanju da zarade novac“.
„Vlasti su odvele puno djece i smjestile ih u poljoprivredne sredine gdje su morala da rade veoma naporno“.
Pojedina djeca su imala dovoljno sreće da budu u farmerskim porodicama koje su brinule o njima, ali je većina njih korištena kao dječija radna snaga, u eri kada, ističe Veidman, švajcarska poljoprivreda nije bila mehanizovana i dobar dio posla se morao obavljati ručno.
Gori je, međutim, bio način na koji se ophodilo prema djeci. Porodice u kojima su djeca bila smještena često ih nisu prihvatala. Nije im bilo dopušteno da jedu za istim stolom, dobijali su vrlo malo hrane, a neki od njih bili su primorani da spavaju u podrumima. Batine su bile dio dnevne rutine.
Priča djece najamnika
Izložba „Djeca najamnici govore“ uključuje svjedočenja iz prve ruke bivših verdingkindera, sjećanja koja su sada podijelili sa Veidmanom i njegovim kolegama kako bi privukli pažnju na te događaje.
U jednom od izložbenih prostora, zidovi su oslikani izjavama djece najamnika: „Zimi bi zašili džepove na mojim pantalonama (kako ne bih mogao da u njih stavim šake). Rekli su, ako radim, biće mi toplo“, napisao je Verner. „Nije mi bilo dopušteno da pričam. Pričali su o meni, ali nikada sa mnom“, napisala je Klara, a Alis: „Bila sam tako srećna kada sam mogla da idem u školu, jer me tamo niko nije udarao“.
U drugim prostorijama izložene su brojne poljoprivredne alatke – grabulje, drvene klompe, kožni kaiševi, tepsije. To su, pojašnjava Veidman, bili predmeti koje su djeca najamnici redovno pominjali zato što su to bile stvari kojima su ih često gađali na farmi.
U drugim galerijama prikazane su i male igračke, pisma i razglednice koje su djeci slali pravi roditelji.
„Oni su im gotovo uvijek oduzimani – nije im bilo dopušteno da dobijaju poklone za Božić... kako bi prekinuli kontakt sa njihovim pravim porodicama“, kazao je Veidman.
Izložba oslikava okrutnost vlasti. Knjige i dokumenta prikazuju kako su oduzimale djecu od roditelja, i pretvorila ih u verdingkinder.
Čak i istoričari smatraju da je taj period švajcarske istorije teško razumjeti.
Vlasti pripremaju izvinjenje
U međuvremenu, film „Dječak najamnik“ široj publici nudi temu koja je nekada bila tabu. Film je nedjeljama bio na prvom mjestu. „Vrijeme je da se priča o tome“, smatra Veidman.
Međutim, život može biti veoma težak za one koji su preživjeli. Peter Veber živi sam – njegov najbolji prijatelj je njegov pas. „Oduzeto mi je djetinjstvo“, rekao je. „Zamislite, neko uzme vaše četvorogodišnje dijete i da ga strancima“.
Švajcarska vlada trenutno razmatra neki oblik izvinjenja djeci najamnicima, premda se ne očekuje i novčana odšteta, piše BBC.
Komšinica Petera Vebera, Magda, smatra da pojedine stvari ne mogu biti ispravljene riječima ili novcem. „Najgore je to što im niko nije pričao priče pred spavanje, nikada ih nije uzeo u ruke, nikada zagrlio – ne mogu da zamislim tu usamljenost“, zaključila je Magda.
Galerija
Bonus video:
