Zid

Postojanje paralelnog univerzuma je jedna od omiljenih tema djela naučne fantastike. Svaki tv serijal koji je malo duže potrajao je imao makar jednu epizodu u kojoj glavni junaci nailaze na svoje “parnjake” u nekom drugom univerzumu sličnom našem, a opet različitom. Nerijetko je ideja bila da, ako je junak u našem svijetu pozitivac, onda se u tom paralelnom svijetu ponaša kao u ogledalu, tj. negativac je. Nešto nijansiranije su ideje multiverzuma, ogromnog broja paralelnih univerzuma koji se nekad razlikuju u velikoj mjeri, a nekad samo u jednom sitnom događaju.

Vjerovatno najpoznatije djelo koje se bavi paralelnim univerzumom u formi alternativne istorije je “Čovjek u visokom dvorcu” Filipa Dika, svijet u kojem je jedan događaj doveo do svijeta u kojem su nacistička Njemačka i imperijalni Japan pobjedili u Drugom svjetskom ratu. Što se filmova tiče, paralelnim svjetovima, ističe se nedovoljno poznat film Van Dormela “Gospodin Niko” (Mr. Nobody).

Zanimljivo da među naučnicima ne postoji konsenzus po ovom pitanju, štaviše postoje mnogi stručnjaci, među kojima je bio i Stiven Hoking, koji ostavljaju mogućnost da pored našeg, postoji makar još jedan, ako ne i više univerzuma, svjetovi u kojima su se stvari odigrale drugačije i u kojima možda, koliko god šansa bila astronomski mala, postoje ljudi isti kao mi, a opet različitih sudbina, osobina, stremljenja.

Nažalost, trenutno je nezamislivo kako bi mogli da pogledamo u taj drugi svijet ako postoji, kao da nas dijeli nepremostiv, ogroman zid.

Nije neobično zato kako se jedno od ostvarenja koje koristi postojanje paralelnog svijeta kao formu zapleta, događa u Berlinu, gradu čijim je posleratnim periodom dominirao upravo zid, fizička barijera dva svijeta, dvije politike, dvije sile, dva stila života (u pitanju je serija “Counterpart”).

Za svaki grad koji sam imao sreće da posjetim sam čuo različita iskustva onih koji su bili prije mene, neka pozitivna, neka negativna. Interesantno da sam o Berlinu slušao samo pozitivna mišljenja, nevezano ko ih je davao. Kao da je svaki pojedinac u posjeti njemačkoj prijestonici uspio naći nešto drugačije, nešto što je baš toj osobi lično značilo i bilo joj potrebno da doživi jedno strano mjesto svojim.

Na tragu takvih očekivanja sam i ja stigao na centralnu stanicu, čistu, staklenu, kao što su i sve ostale u gradu. Fantazmagoričnih prikaza beskrajnih hodnika u kojima prvih par posleratnih generacija traži smisao u stvarima besmisla nalik na “Djecu sa stanice Zoo” više nema. Nigdje nećete osjetiti nestabilnost i krhku sigurnost koju jedna varnica može da izbriše.

Ali uz sigurnost ide i neka vrsta sterilnosti, te nekad uzbudljivi djelovi grada koji nikad nisu gasili svjetlo, koji su uvijek bili živi, koji su sebi privlačili muzičare kao što su Dejvid Bouvi i Nik Kejv više ne postoje. Krojcberg, Nojkeln i slične lokacije posjeduju zanimljive grafite, privlačne galerije i pabovi sa dobrim točenim pivom, ali autentičnost kao da se izgubila. U tom pogledu, Berlin je izgleda ostario kao pank muzika prešavši iz nečeg što je bilo uzbudljivo, divlje, svakako opasno u nešto mirnije, nazubljeno po površini ali iznutra sigurno, komercijalizovano, dostupno.

Daleko od toga da je grad dosadan, ali imajući u vidu da Berlin nije bio vjekovno središte nacionalne kulture kao što su to u svojim državama London, Pariz, Moskva ili Madrid, čini da s jedne strane nema tu apsolutno tradicionalnu notu, a da mu ga je sigurnost, prilagođavanje turizmu, oduzelo ono što ga je činilo najdinamičnijim i paradoksalno najprivlačnijim gradom (misleći ovdje na njegov zapadni dio) sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka.

Tako se čini da je Berlin ostao negdje između, ni dovoljno istoričan, mudro sijed, ali ni dovoljno uzbudljiv, mlad, i njegova rijeka niti buja niti treperi, već jednostavno teče. Kao da je grad ostao da visi na zidu.

Ali zapravo zid, njegovi ostaci raštrkani po gradu, čine iskustvo Berlina autentičnim i neponovoljivim. Neko vam zid može prepričati, možete pogledati fotografije, slušati pjesme o njemu, bilo bukvalne bilo simboličke, ali iskustvo Zida se mora doživjeti.

Nije problem zamisliti zid pred sobom, ali makar meni, dok nisam stajao ispred te visoke, masivne fizičke barijere nisam znao, nisam osjećao, šta znači odvojiti komšiluke, odvojiti ulice, odvojiti porodice, ali prije svega odvojiti umove i srca dojučerašnjih najbližih.

Iako ideja demarkacije grada nije jedinstvena za Berlin, te su iste postojale na mnogim drugim mjestima, fizička masivnost Zida ga čini specifičnim, uporedivim isključivo sa pravim ili vještački proizvedenim granicama kao što su one između SAD i Meksika ili Izraela i pojasa Gaze (za koji predstavljam da je još strašniji nego što je Berlinski ikad bio, ali nisam imao prilike da ga i doživim).

Gledajući Berlinski zid suštinsko pitanje nije da li su oni to zaslužili, već da li je zid apsolutna realnost čovjekovog društvenog bivanja?

Zid nije samo odvojio osobu A od osobe B, zid je razdvojio svijet na pola, razdvojio komunizam i kapitalizam, Varšavski i NATO pakt, Zapad i Istok. Zid je manifestacija političkog i ekonomskog različitog posmatranja realnosti, što u krajnjoj granici čini da je on ustvari realizacija stvaranja dva paralelna svijeta.

Iako su jedan Moskovljanin i jedan Njujorčanin udaljeni hiljadama kilometara, ništa bliži nisu bili žitelji Istočnog i Zapadnog Berlina. Možda je fizička razdaljina među njima mala, možda biološka i ne postoji, ali oni su podjednako živjeli u dva različita paralelna svijeta kao i žitelji gradova koji su predstavljali centre te dualnosti.

Svaki mislilac koji je u nekom trenutku postulirao ideju dualizma svijeta, zvao se on Heraklit, Zaratustra ili Konfučije bi bio zapanjen materijalovanjem principa koji su oni stavljali u sfere kosmologije.

Ipak, koliko god primamljivo bilo da posmatramo, istinski istorijski momenat, rušenja Berlinskog zida kao svojevrsnog kraja barijerama među ljudima, i koliko god bili naklonjeni tumačenjima nalik onom Frensisa Fukujame, da se granice ipak brišu i da idemo ka jednom sistemu koji nas neće razdvajati, ne možemo izvući takav zaključak jer on jednostavno nije tačan. Barijere i zidovi koji danas postoje nas na to podsjećaju ali nije samo stvar u njima.

Na istočnoj strani rijeke Špre i dan-danas stoje više od jednog kilometra zida ukrašenog mnogim muralima i grafitima. Stojeći ispred jednog od njih, ukrašenog motivima iz besmrtnog ostvarenja grupe “Pink Floyd”, albuma “The Wall” nisam mogao, a da ne mislim o junaku istog, Pinku. Album slika zid kao metaforu otuđenja pojedinca od čitavog svijeta, postulirajući barijere među partnerima, porodicom, ljudima uopšte ali i narodima. Pokušavajući da u glavi manifestujem to gigantsko razgraničenje kroz srce grada, “ukrašeno” bodljikavom žicom, tornjevima i mitraljeskim gnijezdima, nisam mislio o špijunskim romanima, vojnim igrama i prebjezima. Mislio sam zapravo o cikličnosti samog albuma, riječima “Isn’t this where we came in” (Zar nismo ovim putem ušli) koje obuhvataju album, nagovještavajući da će događaji samo da se ponavljaju u beskonačnost.

Berlinski zid je možda fizički srušen ali suštinski, od momenta kada su se Berlinci zapada i istoka prvi put zagrlili poslije decenija razdvojenosti, u pozadini su nove cigle počele da se slažu.

Neke od tih cigala su postavljenje na pomenutom granici između SAD i Meksika (na kojoj, uzgred, godišnje strada više ljudi nego što je stradalo između dva Berlina tokom čitavog trajanja Zida), neke su stavljene kako bi se getoizovao pojas Gaze. Neke stoje u vidu bodljikave žice između Mađarske i Srbije, ali većina je zapravo u glavama.

Paralelni svjetovi, uzrokovani politikom, danas postoje više nego ikad. Krijemo se pod staklenim zvonima, okruženi istomišljenicima na društvenim mrežama, čitajući samo medije čija ideološka matrica nam je bliska i oduševljavajući se britkim kolumnistima koji nam nikad neće reći nešto što će uzdrmati naše poimanje svijeta.

Oni “drugi” postoje samo da bi bili “drugi”. Možda se srećemo s njima na ulici, možda nekad popijemo kafu, proćaskamo, odigramo neku igru, ali suštinski živimo paralelne živote. Njihova funkcija je da budu “drugi” da posluže kao potvrda ispravnosti naših teza i grešnosti njihovih. Njihovi mediji su tu da budu “plaćenički”, “neiskreni”, “izdajnički”, “licemjerni” a njihovi politički prvaci sve najgore što postoji na ovom svijetu. Ako mislite da govorim o Crnoj Gori ili Balkanu, varate se, ovakva dijagnoza važi i za zemlje Evropske unije, Sjedinjene Države i uopšteno čitav svijet.

Zid, Wall, Mauer, ta ružna tvrda i odsječna riječ ne mora postojati fizički da bi bili razdvojeni jedni od drugih, da bi živjeli paralelne živote u paralelnim svjetovima ne shvatajući šta rade “Drugi”. Zato se opet vraćam na tu rok operu, “The Wall” “Pink Floyda” i stihove koji uzaludno govore:

Hey, you! Out there in the cold Getting lonely, getting old. Can you feel me? … Hey, you! Don’t help them to bury the light. Don’t give in without a fight. … Hey, you! Don’t tell me there’s no hope at all. Together we stand, Divided we fall.

Hej, ti! Tamo u hladnoći, Dok usamljen stariš, Razumiješ li me? … Hej, ti! Nemoj im pomagati da ugase sve Nemoj se predati bez borbe … Hej, ti! Nemoj mi reći da ne postoji nada Zajedno stojimo postojano, Razdijeljeni gubimo.