“Imaj povjerenja u to da će istorija pošteno cijeniti ove događaje i da se nikad nećeš sramiti djelima svoga oca. Ni u kom slučaju nemoj biti od onih koji kritikuju kritike radi. Takvi ljudi su licemjeri - slabi, bezvrijedni ljudi koji nemaju snage da izjednače svoja djela sa svojim riječima. Želim ti hrabrost, dragi moj. Budi jak u vjeri da je život predivan. Budi pozitivan i vjeruj da će Revolucija uvijek pobijediti.“
Valerij Sablin, svom sinu, pred smaknuće
Jedna od onih, nikad potvrđenih misli, kaže da su neke priče toliko neobične, toliko nevjerovatne, da su djela fikcije pisana po njima ublažena. Kada bi neki film ili roman u potpunosti odgovarao događajima, predstavljajući ih od minuta u minut shodno realnosti, mi bi to umjetničko djelo smatrali suviše nerealnim, izmaštatim. Zato autori nerijetko ublažavaju stvarnost čineći će, paradoksalno, uvjerljivom. Ništa nije čudnije od života, rekli bi neki.
“Lov na Crveni oktobar” je debitantski roman američkog pisca krimi-romana Toma Klensija. Klensi je, radeći kao agent osiguravajuće kuće naišao na izvještaj Gregorija Janga, i napisao prvi roman iz serijala o Džeku Rajanu. Knjiga govori o komandantu podmornice Marku Ramiusu, koji pokušava da sa svojom posadom prebjegne na američku stranu komandujući u tom trenutku najmodernijom podmornicom u sovjetskoj floti. Roman “Lov na Crveni oktobar” je bio veoma uspješan, lansiravši karijeru Toma Klensija koji se dalje proslavio sa mnogim špijunskim romanima, a po ovom djelu je i snimljen veoma uspješan film u kom su glumili Šon Koneri i Alek Boldvin.
Ono što nije toliko poznato je činjenica da je “Lov na Crveni oktobar” inspirisan stvarnim događajima, zapravo informacijama koje su sovjetske službe “pustile” ka Zapadu. Pravi Marko Ramius se zvao Valerij Sablin i bio je politički oficir na brodu “Stražar”, lovcu na podmornice. Valerij je sproveo pobunu, zarobivši kapetana dok se brod nalazio u zalivu Rige i krenuo ka Švedskoj, u namjeri da prebjegne. Takve su makar bile informacije koje je KGB pustio u etar nakon što je ratna mornarica Sovjetskog Saveza osujetila Sablinove namjere. Istina je, pak, bila drugačija i da bismo je razumjeli, moramo se vratiti u prošlost, moramo pričati i o samom Sankt Peterburgu koji se u to doba zvao Lenjingrad.
Pisati o prijestonici carske porodice Romanov nije lako. Od momenta kada dođete u grad, bilo preko aerodroma Pulkovo, glavne (Moskovske) željezničke stanice ili brodom kroz Finski zaliv, ne znate kom arhitektonskom djelu da se više divite. Počevši od širokih bulevara, baroknih građevina do velelepnih trgova, ruskog nasljeđa i velikog broja kanala Piter - kako ga Rusi zovu - najsjevernija je metropola na svijetu, dom jednog od najvažnijih svjetskih muzeja i rodno mjesto imperijalne Rusije. Prosto je teško zamisliti kako je taj prostor, obična močvarna ledina, izgledala početkom osamnaestog vijeka kada je Petar Veliki odlučio da podigne grad. Prva kućica je bila upravo njegova, sagrađena od drveta na Zečijem ostrvu, navodno po planu samog cara. Vremenom, oko kućice je nastala tvrđava Petropavlovsk, a u njoj velelepna crkva posvećena apostolima Petru i Pavlu, čiji toranj obilježava najvišu tačku u gradu, preko čije visine ne smije ići nijedna zgrada.
Zanimljivo je posmatrati grad na Nevi i upoređivati ga sa Moskvom, drugom evropskom metropolom Rusije. Dok je Moskva ogromna, tačnije gigantska, siva, naizgled bez plana i smisla, grad koji je nestajao u pepelu desetinama puta i ponovo se uzdizao, Sankt Peterburg je brižljivo planiran, građen od temelja, prijestonica u kojoj je svaka ulica triput izmjerena pred stavljanje cigli. Moskva je ogromna i divlja i predstavlja suštinu ruskog karaktera, ona “suzama ne vjeruje”, ali na Arbatu pjeva, ona je istovremeno prljava, zadimljena, ali i topla i nježna, u njoj možete sresti najgore i najbolje ljude na razdaljini od svega nekoliko metara. Sankt Peterburg nije ništa od toga, on je zapravo sve ono što je Petar Veliki želio od Rusije da napravi, on je grad nalik na Pariz i Beč, uredan i sređen, grad u kom Nevskim prospektom šetaju biznismeni, a uz Nevu svečano pjevaju mornari. Grad u kome muzeji ističu Rembranta, a zavičajni domovi rukopise Dostojevskog i Tolstoja.
Dok Moskva djeluje kao neka gostionica u kojoj možda higijena nije na zavidnom nivou, ali je društvo veselo i iskreno, Sankt Peterburg predstavlja svečanu salu u kojoj se uz prilično prazne časice likera raspravlja o umjetnosti jezikom prepunim metafora i drugih stilskih figura.
Ovakav opis čini da pomislimo da je sjeverna prijestonica nekakvo lažno mjesto, ali ona to nije. Naprotiv, ne mora mjesto biti ružno da bi bilo životno. Barokna arhitektura za koju su uglavnom zaslužne italijanske arhitekte Trecini i Rastreli (koji je i projektovao Zimski dvorac, sadašnji Ermitaž) je prelijepa do prave mjere, trgovi su veliki, ali nisu zastrašujući, spomenici su životni, a crkve ogromne, ali ljudima bliske. Svaka građevina služi svojoj svrsi i danas, nakon tri stotine godine, mnogih careva i carica, komunističkih sekretara i savremenih predsjednika. Naziv “Sjeverna Venecija” je jednostavno neprikladan - iako Piter nije jedinstven u svom nastanku i opstanku, kao što je to italijanska metropola, on je u svakom smislu ljepši, uređeniji, savršeniji. Ipak, ostaje misterija kako grad doživjeti, sem kao seriju lijepih lokacija kojima se divite i pored kojih se fotografišete?
Možete pokušati da ga doživite gastronomski, tako što ćete, recimo, poći u restoran “Evropa” u Mihajlovskoj ulici, blizu Nevskog prospekta, gdje uz tradicionalnu rusku kuhinju možete uživati uz balet ili, recimo, u kafe “Mari Vana”, gdje će vas osoblje dočekati u uniformama rađenim u sovjetskom stilu, poslužiti vam boršč u ogromnim keramičkim posudama dok su zidovi ukrašeni nalik na prosječne sovjetske stanove, a sa zvučnika se čuje sovjetska pop muzika. Ali sve to predstavlja svojevrsnu formu virtuelne stvarnosti, bilo da se radi o carskom ili socijalističkom dobu. Možda je virtuelna stvarnost jedini način na koji prošlost danas možemo doživjeti, ali ipak treba pokušati proniknuti ispod fasada svakog grada, koliko god velik ili uglađen on bio. Postoji jedan spomenik koji baš to pruža - spomenik herojima odbrane Lenjingrada. Kružnog oblika, predstavlja obruč koji su nacističke snage držale oko grada, sa rupom u krugu koja predstavlja mjesto gdje je obruč probijen. Opsada Lenjingrada je najsmrtonosnija i najdestruktivnija opsada jednog grada u modernom dobu i trajala je 872 dana. Nacisti su u obruču držali milione ljudi, nemilosrdno ih bombardujući i izgladnjujući, učinivši da preko milion civila strada od gladi. U podnožju spomenika možete pročitati njihove priče i pogledati dokumentarni film. Taj dosije očaja i otpora, ljudske snage u suočavanju sa totalnim zlom, ti zapisi o opstajanju u trenucima dok gledate kako komšije nestaju, a porodica vam se smanjuje od iznemoglosti, ta strahota je zapravo životnost Sankt Peterburga. Uprkos lijepim fasada i još ljepšim umjetničkim djelima unutar njih, otpor zlu je ono što čini grad i njegove žitelje velikanima. Nikakav balet i nikakav boršč vam ne mogu prenijeti želju za opstankom kao riječi u dnevnicima Ivana Savinkova, Berte Zlotnikove, Aleksandre Ljubovskaje i ostalih. Oni nisu gledali na sebe kao heroje, već na ljude koji su samo željeli da prežive, da opstanu.
Krstareći peterburškim kanalima, kada izađete na Nevu, vidjećete još jedan simbol otpora - krstaricu “Aurora”, čiji je pucanj označio početak Oktobarske revolucije. Taj pucanj, koji je doveo do “deset dana koji su uzdrmali svijet” bila je reakcija na vijek zaustavljanja napretka, na nepravdu bogatih prema siromašnima, na izrabljivanje, na žrtve Krvave nedjelje i mnogih drugih represivnih dana, na uzaludni rusko-japanski rat i imperijalnu propast Prvog svjetskog rata. Kakav god stav imali prema učincima Oktobarske revoucije, ne možemo poreći njenu utemeljenost u prethodnoj nepravdi. I tu se vraćamo našem heroju, Valeriju Sablinu. Njegovo preuzimanje komande nad brodom “Stražar” nije bilo čin izdaje, niti želje da prebjegne u Sjedinjene Države koje će mu dati bolji auto ili udobniju kuću, već nešto sasvim drugo. Sablin je želio da uplovi u Sankt Peterburg, Lenjingrad, da se ukotvi pored “Aurore” i ispali hitac, te da emituje poruku koja govori o opštoj birokratizaciji sovjetskog režima, o izdaji svake revolucionarne ideje od strane Leonida Brežnjeva (ali i njegovih prethodnika) o bogaćenju aparatčika uz siromaštvo radnika. Iako je bio svjestan kakvoj sili se suprotstavlja, Valerij je, ubijeđen u svoje ideale, pokušao da raspali revolucionarnu vatru, da podsjeti da se za takvo društvo nisu borili ni mornari sa Aurore ni heroji opsade Lenjingrada. Nažalost, njegov pokušaj je osujećen već na pola puta od zaliva Rige, njegovo ime bačeno u zaborav, a on sam na brzinu osuđen i strijeljan. Ipak, točkovi istorije se ne mogu zaustaviti. Revolucija možda nije pobjedila kako se Valerij nadao, ali se birokratska tvorevina kojoj se usprotivio raspala, svega petnaest godina nakon njegove smrti, otvarajući put nekoj novoj revoluciji i nekoj novoj promjeni. Valerij danas nema spomenik u svom rodnom gradu, iako ga zaslužuje kao rijedak primjer čovjeka spremnog da postrada za ideale, spremnog da se usprotivi nevjerovatnoj sili kako bi ispunio svoju misiju. Iako rođen godinama kasnije, i on je heroj revolucije. Sankt Peterburg je grad velelepnih trgova, najvećeg svjetskog muzeja i romantičnih bijelih noći.
Ali je i grad ljudi, grad heroja, grad vrijedan slave.
Bonus video:
