Dosad su 9, 134 osobe umrle u Italiji, više nego u Kini i Španiji zajedno, mnogo puta više neko u Sjedinjenim Državama.
A u Italiji najviše je umrlih u Bergamu. Zvanično je 1328 ljudi ovdje umrlo. Pravi broj može biti i četiri puta veći, ima ih toliko da umrlice zauzimaju najviše mjesta u lokalnim novinama.
Nekada tiha i bogata pokrajina, Bergamo je mjesto u kojem sada radnici Crvenog krsta idu od vrata do vrata i odnose oboljele, poput Klaudija Travelija.
Gdje su pacijenti zakrčili bolničke hodnike, gdje iscrpljuju i inficiraju doktore i sestre.
Gdje je toliko mrtvačkih kovčega da su pozvali vojsku da ih odnosi iz skladišta na kremacije.
‘Odnosimo mrtve od jutra do mraka’
Ulice Bergama su prazne. Kao i u cijeloj Italiji, ljudi napuštaju domove samo da kupe hranu, ljekove i zbog posla. Fabrike, radnje i škole su zatvorene. Nema više ćaskanja na ulici i u kafićima.
Ali ono što ne prestaje jesu sirene.
Dok se pažnja svijeta izmješta ka novim centrima zaraze, sirene se i dalje čuju. Poput sirena koje oglašavaju bombardovanje u Drugom svjetskom ratu, čuju se sirene vozila hitne pomoći koje će oni koji prežive ovaj rat dobro zapamtiti. Zavijaju glasnije kada se primaknu, dolazeći da preuzmu roditelje, bake i deke, one koji čuvaju sjećanja Italije.
Unuci mašu sa terasa, dok supružnici sjede na ivicama sada praznih kreveta. A onda se sirene ponovo oglase, i postaju tiše dok se vozila hitne pomoći udaljavaju u pravcu bolnica zakrčenih sa pacijentima oboljelim od koronavirusa.
“Jedino što se sada čuje u Bergamu su sirene, ” kaže Mikela Traveli.
Njen otac, Klaudio Treveli (60), 7. marta je vozio kamion za dostavu hrane po cijeloj sjevernoj Italiji. Narednog dana dobio je temperature i simptome slične gripu. Kako je njegova žena nekoliko dnaa ranije imala temperature, mirno je nazvao porodičnog doktora koji mu je rekao da uzme tablete za spuštanje temperature i da odmara.
Tokom dobrog dijela prethodnog mjeseca, zvaničnici u Italiji su o virusu slali mješovite poruke.
Nekih 40000 ljudi iz Bergama, pokrajine u Lombardiji koja ima oko million stanovnika, 19. Februara je putovalo 50 kilometara do Milana da gleda utakmicu Lige šampiona Atalanta – Valensija. (Đorđo Gori, gradonačelnik Bergama, ove nedjelje je nazvao tu utakmicu ‘snažnim podsticajem za širenje zaraze.’) Gospodin Treveli i njegova žena tada nisu zaozbiljno shvatali prijetnju koju je virus predstavljao, kaže njihova ćerka, ‘jer nam nije predstavljena kao toliko opasna stvar’.
Ali gospodin Treveli nije uspijevao da se oslobodi groznice i postajao je sve bolesniji.
U petak, 13. Marta, osjetio je nepodnošljiv pritisak u grudima i nagon za povraćanjem. Temperatura mu je porasla i porodica je pozvala hitnu pomoć. Ekipa hitne pomoći je ustanovila da njen otac ima nizak nivo kiseonika u krvi ali su, prateći uputstva bolnica u Bergamu, preporučili da ostane kod kuće. “Rekli su, “Vidjeli smo gore od ovoga, a bonice su poput rovova u ratu”, kaže gospođa Treveli.
Nakon još jednog dana kod kuće uslijedila je noć sa napadima kašlja i groznicom. U nedjelju gospodin Treveli se probudio i zaplakao, “Bolestan sam. Ne mogu više”, kaže njegova ćerka. Uzeo je još ljekova za spuštanje temperature koja se popela na gotovo 40 stepeni. Koža mu je požutjela.
Kada je hitna pomoć došla ovog puta, njegove ćerke su, noseći rukavice i maske, spakovale torbu sa dva para pidžama, bocom vode, telefonom i punjačem. Nivo kisonika u krvi mu je potonuo.
Radnici Crvenog Krsta su se nadnijeli nad njim dok je ležao u krevetu ispod slike djevice Marije. Unijeli su ga u vozilo hitne pomoći. Unuke, stare 3 i 6 godina su mu mahale sa terase. Pogledao je ka njima i ka balkonima ukrašenim italijanskim zastavama. Onda se vozilo hitne pomoći odvezlo i sve je zamuklo. “Samo se čuje policija i sirene”, rekla je njegova ćerka.
Ekipa hitne pomoći koja je odvezla gospodina Trevelija je počela da radi rano tog dana.
U 7.30 ujutro ekipa tri volontera Crvenog krsta se sastala da se postara da vozilo bude propisno očišćeno i snabdjeveno kiseonikom. Poput maski i rukavica, boce sa kisonikom su postale rijedak resurs. Natopili su jedan drugog deznifekcionim sredstvom u spreju. Sterilisali su mobilne telephone.
“Ne smijemo biti untori”, kaže Nadia Valati (41), volonterka u Crvenom krstu koja radi za gradsku poresku upravu. Ovo se odnosi na sveštenike koji su pomazivali samrtnike, a koji su po italijanskom predanju širili zarazu u vrijeme kuge. Nakon dezinfekcije gospođa Valati i njene kolege čekaju da se oglasi alarm. Nikad ne čekaju dugo.
Obučeni u bijela zaštitna odijela navučena preko crvnih uniformi, nerazaznatljivi, članovi ekipe su ušli u dom gospodina Travalija 15. marta sa bocama kiseonika. “Uvijek sa kiseonikom”, kaže gospođa Valati.
Najveća opasnost za bolesnike od koronavirusa je hipoksemija, ili nizak nivo kiseonika u krvi. Normalne vrijednosti su između 95 i 100, a doktori se zabrinu kada one padnu ispod 90.
Gospođa Valati kaže da je zaticala oboljele od koronavirusa sa vrijednostima od 50. Usne im poplave. Nokti na prstima dobiju ljubičastu boju. Dišu brzo, plitko i koriste stomačne mišiće da udahnu. Pluća sui m preslaba.
U mnogim stanovima koje posjete, pacijenti uz sebe grčevito drže male boce sa kiseonikom, veličine termosa koje im uz recept od doktora nabavljaju članovi porodice. Pored njih su dok leže. Pored njih su dok jedu za kuhinjskim stolom. Pored njih su na kauču dok gledaju vijesti o broju mrtvih i zaraženih u Italiji.
Gospođa Valati 15. marta spušta ruku, umotanu u dva para plavih rukavica, na grudi Terezine Korije (88), dok joj mjere nivo kiseonika u krvi.
Narednog dana, Antonio Amato, četrdesetogodišnjak, sjedi u fotelji i drži svoju bocu sa kiseonikom dok mu njegova djeca, koju ne smije da uzme u ruke iz straha od zaraze, mašu sa druge strane sobe.
U subotu je gospođa Valati u spavaćoj sobi čovjeka od 90 godina. Pita njegove unuke da li je imao kontakta sa bilo kim ko je zaražen koronavirusom. Da, odgovoraju, sa svojim sinom, njihovim ocem, koji je umro u srijedu. Njihovu baku su u petak odvezli u kritičnom stanju.
Nisu plakale, kaže jer “nije im više ostalo suza”.
Na još jednom obilasku kroz Vale Serianu ispod Alpa, gospođa Valati kaže da su pokupili ženu staru 80 godina. Njen muž sa kojim je u braku decenijama je tražio da je poljubi dok su se opraštali. Ali gospođa Valati mu je zabranila, jer je rizik od zaraze preveliki. Čovjek je gledao kako mu odvoze ženu, a gospođa Valati je vidjela kako odlazi u drugu sobu i zatvara vrata za sobom.
One na koje sumnjaju da su zaraženi odvoze u bolnicu, ali bolnice nisu bezbjedne. Zvaničnici u Bergamu su prvi slučaj koronavirusa registrovali u bolnici Pezenti Fenaroli di Alzano.
Do tada, zvaničnici tvrde, već je bio prisutan neko vrijeme, maskiran u običnu upalu pluća, i tada inficirao druge pacijente, doktore, sestre. Ljudi su ga iz bolnice nosili sa sobom u grad, van grada, u selo. Mladi su ga prenosili svojim roditeljima i njihovim roditeljima. Širio se u prostorijama gdje se igra tombola i preko šolja kafe.
Gradonačelnik, gospodin Gori, priča o tome kako je epidemija uništila njegov grad i gotovo slomila jedan od najbogatijih i najboljih zdravstvenih sistema u Evropi. Ocjene ljekara su da je 70000 ljudi u pokrajini zaraženo. Bergamo je morao da pošalje 400 pacijenata u druge pokrajine i regione jer ovdje za njih nema mjesta.
“Ako tražimo varnicu,” rekao je, “to je bila bolnica.”
Kada vozilo hitne pomoći stigne, ekipa radi sa veoma oprezno. Samo jedan od njih tri, šef ekipe, prati pacijenta u vozilo. Ako je pacijent težak, još jedan pomaže.
Ovog vikenda je grupa doktora iz Bergama objavila tekst u medicinskom žurnalu da “saznajemo da su bolnice možda najveća žarišta za širenje Covid-19” i “kako se pune velikom brzinom zaraženim pacijentima, tako se bolest prenosi na pacijente koji nisu zaraženi”.
Vozila hitne pomoći i ekipe se zaraze, kažu, ali možda nemaju simptome, tako da dalje šire virus. Zbog toga doktori mole da se ljudi iz mobilnih klinika i kućne njege ne dovode u bolnicu ako to nije apsolutno neophodno.
Ali gospođa Valati nema izbora kada se radi o najtežim slučajevima. Autori teksta rade u bolnici Papa Đovani XXIII u Bergamu, gdje je gospođa Valati odvezla mnoge bolesnike.
Dr Ivano Riva, anesteziolog u bolnici, kaže da bolnica i dalje prima do 60 pacijenata oboljelih od koronavirusa svakodnevno. Testiraju ih na virus, kaže, ali u ovom trenutku je klinička slika – kašalj, groznica, nizak nivo kiseonika u krvi – bolji indikator, naročito zato što im je 30 odsto testova davalo lažan negativni rezultat.
U bolnici je 500 bolesnih od korona virusa, i oni su zauzeli svih 90 kreveta na intenzivnoj njezi. Prije mjesec dana bolnica je imala samo sedam kreveta na ovom odjeljenju.
Kiseonik teče kroz sve bolnice u Lombardiji, i radnici konstantno guraju kolica sa tankovima kiseonika kriz hodnike. Cistijerna puna kisoenika je parkirana ispred. Pacijenti su nagurani uz ostave za opremu i po hodnicima.
Dr Riva kaže da je 26 od 101 člana medicinskog osoblja u bolnici van stroja zbog virusa. “Ovo je situacija kakvu niko nikad nije vidio, mislim nigdje drugo u svijetu”, kaže.
Ako ljudi ne ostanu kod kuće, kaže, “sistem će pući”.
Njegove kolege su u članku napisale da su kreveti za intenzivnu njegu rezervisani za pacijente koji imaju “razumnu šansu da prežive”. Starije pacijente, pišu, “ne reanimiraju i oni umiru sami”.
Gospodin Traveli je završio u bolnici Humanitas Gavazeni gdje mu je, nakon lažno negativnog testa, potvrđen virus. Još je živ.
“Tatice, srećan si jer su ti našli krevet – sad moraš da se boriš, boriš, boriš,” kaže mu ćerka Mikela telefonom, u posljednjem razgovoru prije nego što mu stave aparat koji će mu pomoći da diše. “Uplašio se,”kaže. “Mislio je da umire”.
. U međuvremenu je gospođa Traveli stavljena u karantin i izgubila je čulo ukusa, na šta se često žale ljudi bez simptoma koji su imali kontakt sa zaraženima.
Toliko ljudi umire toliko brzo da mrtvačnice u bolnicama i pogrebna preduzeća ne stižu da obave posao. “Mrtve preuzimamo od jutra do mraka, jednog za drugim, bez prestanka”, kaže Vanda Picioli koja upravlja jednim od posljednjih pogrebnih preduzeća koja i dalje rade. Ostala su zatvorena zbog bolesti zaposlenih, od kojih su neki na intenzivnoj njezi. “Obično mrtvima odajemo počast. Ovo je sada kao rat, a mi prikupljamo žrtve.”
Gospođa Picioli kaže da joj je jedan zaposleni preminuo od virusa u nedjelju. Razmišljala je da zatvori preduzeće, ali je odlučila da je na njima odgovornost da nastave, uprkos tome što su u stalnom strahu od infekcije i izloženi emocionalnim traumama. “Vi ste poput sunđera koji upija svačiji bol,” kaže ona.
Kaže da njeni zaposleni preuzimaju 60 tijela zaraženih dnevno, iz bolnica Papa Đovani i Alzano, iz klinika, iz staračkih domova i stanova. “Teško nam je da nabavimo maske i rukavice,” kaže ona. “Mi smo grupa koja je u sijenci.”
Gospođa Picioli kaže da su se na početku trudili da pokupe lične stvari preminulih, i u crvenim plastičnim kesama ih predaju porodicama. Kutija keksa. Šolja. Pidžama. Papuče. Ali sada jednostavno nemaju vremena za to.
I dalje, pozivi ekipama Crvenog krsta ne prestaju.
Gospođa Valati i njena ekipa su 19. Marta ušli u stan Madalene Peraći (74), u Gazaniđi. Nestalo joj je kiseonika. Njena ćerka, Sinzija Kanjoni (43) koja živi u stanu ispod nje, naručila je novu bocu koja će stići u ponedjeljak, ali dobrovoljci Crvenog krsta su joj rekli da ona neće izdržati tako dugo.
“Bili smomalo uznemireni zato što smo znali da je to možda posljednji put da se vidimo”, rekla je gospođa Kanjoni. “To je kao da šaljete nekog da umre sam.”
Ona, njena sestra i otac glume hrabrost ispod maske i kažu “Možeš to to,” kažu majci. “Čekaćemo te, ima još puno toga što treba da radimo zajedno. Bori se.”
Volonteri iznose gospođu Peraći do vozila.
Jedna od ćerki podstiče zbunjenu unučad da joj glasnije viču do viđenja. “Hiljadu misli mi je prošlo kroz glavu,” kaže gospođa Kanjoni.”Ne napuštaj me. Bože, pomozi nam. Bože, spasi moju majku.” Vrata vozila hitne pomoću zatvaraju. Sirene zavijaju kao i “svakog časa svakog dana,” kaže gospođa Kanjoni.
Ekipa vozi do bolnice Pezenti Fenaroli di Alzano Lombardo, gdje gospođi Peraći nalaze koronavirus i upalu pluća na oba plućna krila. U četvrtak veče, ćerka kaže da se “drži za posljednju slamku”.
Gospođa Peraći je katolkinja i vjernica, kaže njena ćerka kojoj je temperature skočila iste noći kad su joj majku odvezli i koja je od tada u karantinu.
Majku je boljelo to, kaže, što ako se najgore desi “neće imati sahranu.”
U cilju sprečavanja virusa, sva religijska i građanska okupljanja su zabranjena u Italiji. Zabrana uključuje sahrane. Bergamsko groblje je zatvoreno. Zastrašujući broj kovčega čeka zaglavljen u saobraćajnoj gužvi na putu ka krematorijimu koji se nalazi u crkvi na groblju.
Zvaničnici su zabranili presvlačenje mrtvih i zahtjevaju da se ljudi sahranjuju ili kremiraju u pidžamama ili bolničkoj odjeći u kojoj sui preminuli. Leševi se zamotavaju u dodatne vreće ili u dezinfikovano platno. Poklopci na kovčezima, koji se obično ne smiju zatvoriti bez smrtovnice, sada se zavtaraju, mada se i dalje čeka da budu zapečaćeni. Tijela često ostaju u domovima danima, dok stepenice i male sobe postaju naročito opasne.
“Pokušavamo to da izbjegnemo,” kaže direktorica pogrebnog preduzeća, gospođa Picioli, o preuzimanju u kućama. Sa staračkim domovima je mnogo lakše jer možete doći i odmah napuniti kombije sa pet ili šest kovčega. “Znam da je to grozno izgovoriti,” kaže ona.
Koristeći mrežu lokalnih sveštenika, trudi se da organizuje brze molitve, umjesto prave sahrane, za pokojnike i porodice koje nisu u karantinu.
Tako je bilo za Tereznu Gregis, koju su na Alzano Lombardo groblje odvezli 21. marta nakon što je preminula kod kuće. Iz hitne pomoći su porodici rekli da nema mjesta u bolnicama.
“Svi kreveti su puni,” rekli su porodici, kako kaže njena snaha Romina Molonji (34). Pošto je imala 75 godina “morali su da daju prioritet mlađima.”
Tokom posljednjih nedjelja koje je provela kod kuće, porodica se trudila da pronađe boce sa kiseonikom, vozeći po cijeloj regiji, dok je ona sjedjela okrenuta ka bašto i cvijeću koje je voljela.
Kada je umrla, sve cvjećare su već bile zatvorene. Gospođa Molonji je umjesto toga na groblje donijela cvijet koji je njena ćerka ubrala za svoju baku.”Taj joj se baš dopao.”
Bonus video:
