Vladimir Putin je 7. maja 2000. položio zakletvu kao predsjednik Rusije. To je bila prva od četiri inauguracije - i to nije kraj. Četiri mjeseca ranije, Boris Jeljcin je neočekivano da ostavku i premijera i bivšeg šefa službi bezbjednosti postavio na funkciju vršioca dužnosti predsjednika. Na izborima krajem marta, Jeljcinov nasljednik je osvojio nešto više od polovine glasova, što je tijesna većina koja je spriječila drugi krug i neizmjerno pomjerlila rusku putanju, piše “Forin polisi”.
Američki časopis navodi da je tokom dvije decenije od dolaska na čelo Kremlja, Putin učvrstio vlast i osnažio ulogu Rusije na svjetskoj sceni. U analizi se dodaje da bi mnoge od tih promjena, “čija cijena nije bila mala”, bile nezamislive na prelazu vijeka.
“Izbor Putina je bila prva demokratska promjena vlasti u zemlji. Dok Moskva sada utire put za njegovu vladavinu do 2036, jedan od najmoćnijih svjetskih lidera mogao bi postati i jedan od najdugovječnijih vladara u svijetu,” piše “Forin polisi”.
Malo je razloga za slavlje u Putinovoj Rusiji
Suzan B. Glaser, bivša glavna i odgovorna urednica časopisa “Forin polisi” i koautorka knjige: “Uspon Kremlja: Rusija Vladimira Putina i kraj revolucije”
Da ste prije 20 godina pitali mene ili bilo koga, da li će Putin postati ruski lider sa najdužim stažom nakon Josifa Staljina, odgovor bi vjerovatno bio šok i nevjerica ili gromoglasan smijeh. Kada je postao predsjednik još u 40-im, njegove glavne kvalifikacije za taj posao, makar prema mišljenju mnogih Rusa sa kojima sam razgovarala tokom njegovih prvih pet godina na funkciji kada sam bila jedan od urednika redakcije “Vašington posta” u Moskvi, bile su da je mlad, elokventan i bukvalno trijezan. Drugim riječima, da nije kao Boris Jeljcin - njegov bolesni, ostarjeli prethodnik, koji je posljednje godine proveo u Kremlju trabunjajući pod dejstvom votke, kada je gangsterski kapitalizam preuzeo kontrolu i nad njegovom vladom. Putin je govorio o poreskoj reformi, divljenju Evropi i o tome da će rastuća postsovjetska ekonomija Rusije nadjačati Portugal. Obožavateljima kod kuće, kao i mnogima na Zapadu koji su ga pogrešno “pročitali”, činilo se da on zastupa novi pravac Rusije - ka tome da postane “normalna”, modernija, iako skromnija, država.
To je, naravno, podrazumijevalo da se previdi puno toga, čak i tada: brutalni rat u Čečeniji koji je lansirao Putina kao političku figuru, činjenica da ga je izabrao Jeljcinov pokvareni unutrašnji krug u zamjenu za amnestiju, i posebno, Putinova prošlost u sovjetskom KGB-u i uporna odanost ideji bezbjednosne države. Nakon dvije decenije, Rusija je ponovo petrodržava u problemima, sa ostarjelim liderom, koja se bori sa autoritarnom tradicijom koja koči njen politički razvoj i sa nereformisanom, u korupciju ogrezlom ekonomijom, koja je previše zavisna od eksploatacije prirodnih resursa. Putin nije obnovio Sovjetski Savez niti stvorio novi gulag kod kuće. Ispostavilo se, međutim, da je njegova novonastala situcija više nalik staroj nego što bi on to priznao. Putin se sada mora suočiti sa krahom cijena nafte, lošim odgovorom na pandemiju koronavirusa, i političko prekoračenje u okviru kojeg je prvo zakazao pa odgodio ustavni referendum koji bi ga mogao zadržati na vlasti još duže od decenije.
Rusija je postala duboko zavisna od Putina
Olga Oliker, direktorica Programa za Evropu i centralnu Aziju pri Međunarodnoj kriznoj grupi Ponekad mi se čini da Rusi vide Putina onako kako svijet vidi Sjedinjene Države. Tj. da su zahvalni na onome što je uradio za njih u sve daljoj prošlosti. Oni su podijeljeni, i u nekim slučajevima duboko uznemireni kada su u pitanju skorije akcije i strahuju za budućnost. Sa druge strane, oni ne vide alternativu.
Putin je vodio Rusiju kroz ekonomski preporod i stagnaciju. Za njegovog mandata, država je ostvarila značajan povratak na globalnu scenu. Međutim, ako su se metode i raspoloživi instrumenti promijenili tokom decenija i vjekova, spoljnopolitički ciljevi koje slijedi Putinova Rusija ne razlikuju se od onih koje je ta država imala kroz istoriju. Niti su posljednje dvije decenije jedinstvene po ekonomskim usponima i padovima i ciklusima liberalizacije i ograničavanja kod kuće. Rekla bih da je promjena koju je Putin uveo ta što je uspostavio sistem koji djeluje izuzetno zavisan od njega lično, radi sopstvenog održavanja i radi donošenja odluka i preduzimanja akcija. A to, po definiciji, traje samo dok je on na vlasti.
Putin pokazuje koliko su lideri bitni
Majkl Mekfol, direktor Instituta Freeman Spogli i profesor političkih nauka
Realisti tvrde da države i ravnoteža moći između njih upravljaju međunarodnim odnosima; lideri nisu bitni. Rusija je iz ruševina Sovjetskog Saveza izašla kao slaba država i stoga je bila primorana da radi ono što joj je diktirala najsnažnija sila u sistemu - SAD. Rusija se danas oporavila i ponovo je velika sila, i sukobljava se kao što takve sile uvijek čine sa svojim takmacima u svijetu. Ova sukobljavajuća dinamika bi se dogodila sa Putinom ili bez njega.
Ova teorija je pitka, ali pogrešna. Svako objašnjenje ponašanja države mora početi procjenom moći, ali ravnoteža moći nikad nije cijela priča. Lideri i njihove ideje takođe mogu uticati na ponašanje države. Putin i putinizam su uticali na Rusiju i njeno mjesto u svijetu.
Putin je 2000, kada ga je izabrao Jeljcin i narod to potvrdio, slučajno postao lider. Njegovi stavovi o vladavini i spoljnoj politici nisu bili dobro poznati. Na početku mandata, međutim, jasno je pokazao da prezire kontrolu izvršne vlasti. Putin je danas krhku demokratiju Rusije iz 1990-ih zamijenio konsolidovanom autokratijom. Vremenom je eksplicitno odbacio liberalizam i multikulturalizam i umjesto toga usvojio i promovisao konzervativne, ortodoksne, nacionalističke ideje. Sukob između putinizma i liberalizma dešava se ne samo između država, nego i unutar njih.
Ništa od ovoga nije bilo neizbježno. U posljednjih 30 godina, Mihail Gorbačov, Boris Jeljcin i čak Dmitrij Medvedev u manjoj mjeri su usvojili liberalnije ideje i težili većoj saradnji sa Zapadom. Da je Jeljcin izabrao Borisa Njemcova za svog nasljednika, ruska demokratija bi možda preživjela i saradnja Rusije sa Zapadom se možda nastavila.
Zato što su lideri bitni, Rusiji i Zapadu nije suđeno da se vječno sukobljavaju jer postoji ravnoteža moći u međunarodnom sistemu. Neki novi lider u Rusiji bi mogao promijeniti njen pravac. To se dešavalo prije, moglo bi ponovo.
Najmlađa generacija lišena privilegija
Irina Borogan, ruska novinarka i koautorka knjige “Zemljaci”
Najznačanija promjena koju je Putin napravio u Rusiji je ta što mladi Rusi koju odrasli za vrijeme njegove vladavine ne znaju šta je slobodna rasprava niti šta znači demokratija. Društvo u kojem neko može zarađivati novac samo tako što se neće miješati u politiku i što neće kritikovati vlast, prisiljava ljude da odustanu od svih mogućnosti mimo ličnog života i posla. To je ogroma strepnja u ruskom društvu, koja samo raste sa pogoršanjem ekonomske i krize oko koronavirusa.
Grubim, ali dosljednjim djelovanjem na svjetskoj sceni, Putin je pokazao da Rusija može kršiti ljudska prava svojih građana i drugih bez ozbiljnih posljedica od Evropske unije ili OEBS-a. Uprkos negodovanju SAD i EU, Rusija je poslala trupe u Siriju i oživjela uticaj na Bliskom istoku, ne trošeći toliko novca i resursa kao SSSR. Rusija je takođe potpisala vojne ugovore sa Turskom, članicom NATO-a, zaobilazeći SAD - što bi bilo nemoguće zamisliti prije 20 godina.
Pohlepa je pobijedila
Jevgenija Albats, ruska istraživačka novinarka i politikolog
Nakon pada SSSR-a, Rusija je bila država koja je imala nadu i potencijal da postane dio civilizovanog svijeta. Sada nema ništa od toga. Putin je obećao da će “Rusiju ponovo učiniti velikom” u zamjenu za lojalnost podanika. Pripojio je stranu teritoriju i susjednoj državi nametnuo hibridni rat. Kao rezultat toga, Rusija nije postala velika niti je stekla ugled kao regionalna sila. Umjesto toga, bliski susjedi je se plaše a širi svijet joj ne vjeruje ili je prezire zbog njene politike zasnovane na lažima, ubistvima i nepredvidivosti. Da nije ogromnog ruskog arsenala nuklearnog oružja, svijet bi u doglednoj budućnosti vjerovatno pokušao da zaboravi da ona postoji. Rusija bi bila tek još jedan primjer rasprostranjene korupcije, pohlepnih elita i nesposobnosti da vidi dugoročne prednosti zajedničkog dobra. Da li je Rusija imala šansu? Jeste. Pa ko je “izgubio” Rusiju? Nisu američke demokrate, ni republikanci, niti neko drugi. Samo smo mi obrazovani Rusi odgovorni za našu nesposobnost da učinimo da Rusija uspije na putu ka demokratiji.
Nemamo ništa pozitivno da ponudimo svijetu
Vladimir Milov, ruski opozicionar, publicista i ekonomista
Vladimir Putin decenijam odgađao korake Rusije ka tome da postane ekonomija razvijenog tržišta. Kada je prvi put došao na vlast, objavio je da želi saradnju sa zapadnim svijetom i upozorio da se vlada ne miješa u politiku, građanske slobode i ekonomiju. Da je Rusija sprovela reforme obećane na početku Putinove ere, do sada je mogla postati potpuno drugačija zemlja - odgovorni, poštovani igrač na svjetskoj pozornici.
Nakon 20 godina, Rusija je zapala u potpuni domaći, politički i ekonomski ćorsokak. Od 2008, BDP ne raste - Putinov ekonomski model ne funkcioniše. Čak i njemu lojalni priznaju da su Rusiji potrebne političke promjene, ali se Putin žestoko opire i čini se da želi da vlada doživotno, beskonačno produžavajući taj zastoj. Suprotno njegovoj retorici o “vraćanju ruske veličine”, Rusija je sve više izolovana i suočena sa međunarodnim sankcijama bez presedana, koje isključuju njen pozitivni ekonomski razvoj u budućnosti. Jedini način na koji Rusija može učiniti sebe vidljivom u međunarodnim poslovima je putem remetilačkog ponašanja i priklanjanja Kini i drugim diktatorskim režimima u suprotstavljanju međunarodnom liberalnom poretku. Nemamo ništa pozitivno da ponudimo svijetu osim prijetnji, dezinformacija i remećenja - tužno, to je lice putinizma.
U Putinu je svako vidio ono što je želio
Ketrin Belton, bivša dopisnica “Fajnenšl tajmsa” iz Rusije i autorka knjige “Putinovi ljudi”
Kada je Putin ogrnuo plašt ruskog predsjednika prije 20 godina, mnogi na Zapadu su bili odavno otpisali bilo kakvu ideju da bi ruske bezbjednosne službe mogle biti snaga koju bi trebalo ozbiljno shvatiti. Zapad je i dalje sjedio na lovorikama očigledne pobjede u Hladnom ratu. NATO i EU su se širili prema istoku. Nakon skoro decenije previranja za vrijeme Borisa Jeljcina, Rusija je djelovala nepovratno oslabljena. U Putinu je svako vidio ono što je želio.
Za ruske oligarhe i veći dio Zapada, Putin je bio predsjednik koji će pomoći da se osiguraju krhki dobici od tranzicije ruskog tržišta. Za većinu stanovništva Rusije, on je bio lider koji će pomoći da se zavede red u državi razorenoj haosom. Putin je djelovao kao običan Rus, bivši oficir KGB-a srednjeg ranga koji se nije ni po čemu isticao i koji je obećao da će obnoviti rusku državu. Međutim, on je bio kameleon i u tome leži njegova moć. Iza njega je stajala nemilosrdna kasta pripadnika službe bezbjenosti. Umjesto da osnaže demokratske institucije, ti ljudi su ih uzurpirali da bi poboljšali sopstveni položaj. Potom, kada su preuzeli ekonomski i pravni sistem države, Putinovi ljudi su nastojali da nanovo pišu pravila i podrivaju Zapad.
To su iste taktike koje je KGB primjenjivao 1970-ih i 1980-ih - koristeći ilegalno stečeni novac za potkupljivanje zapadnih političara i institucija. S tom razlikom što sada postoji puno veća količina novca koja im omogućava da prodru puno dublje na zapadna tržišta. Rusija je uspjela da pogorša slabosti i podjele u zapadnom društvu. U poređenju sa prije 20 godina, zapadna liberalna demokratija je pod opsadom. Međutim, Putin i njegovi ljudi su ništa do izvitopereni ostaci prethodnog doba koji još nisu shvatili da bez izgradnje snažne konkurentne ekonomije u svojoj zemlji, ishod takvih kratkoročnih igara moći može biti samo isti krah.
Jasna strategija globalne moći dostigla limit?
Andžela Stent, direktorica Centra za evroazijske, ruske i istočnoevropske studije na Univerzitetu Džordžtaun
Pod Putinom, Rusija je postala centralizovana, autoritarna država i vratila se kao globalni igrač, takmičeći se sa SAD za uticaj i svrstavajući se sa Kinom u pokušaju da kreiraju post-zapadni globalni poredak. Rusija je 2000. bila pluralistička država, ali u ekonomski problemima i bila se uveliko povukla iz globalnih ambicija. Putin je bio riješen da vrati Rusiji ulogu koja joj pripada, što je, prema njegovom mišljenju, uloga velike sile. On je u tome uspio jer je, za razliku od SAD, imao strategiju i zato što je ono što zovem “džudista” - vješt da iskoristi šanse koje ponudi podijeljeni i dekoncentrisani Zapad.
Dok su odnosi Rusije i Zapada uveliko pogoršani od pripajanja Krima 2014. i pokretanja rata na jugoistoku Ukrajine, veći dio ostatka svijeta vidi Rusiju kao veliku, autoritarnu državu sa kojom je moguće poslovati. Ipak, sposobnost Rusije da nastavi da širi globalni domet mogla biti biti ograničena u doba koronavirusa. Visoke cijene nafte od 2000. do 2008, i njihov oporavak nakon finansijske krize, omogućile su Putinu da učvrsti vlast i proširi uticaj Rusije. Krah cijena nafte i oštri pad ekonomskog rasta, mogli bi ograničiti sposobnost Rusije da nastavi da projektuje moć.
Sumnjičava, agresivna Rusija
Andrej Soldatov, ruski istraživački novinar i koautor knjige “Zemljaci”
Putin je Rusiju učinio i sumnjičavom i agresivnom. Za samo nekoliko godina Putinove vladavine, Rusija je postala čvrsto nepovjerljiva prema strancima. Razvila je duboko usađeno nepovjerenje prema stranim državama generalno. Iznutra je zemlja zauzela sličan stav prema svakome kome se desi da nije unutar države, uključujući eksperte, novinare, nevladine organizacije i opozicione stranke.
Kremlj je takođe otkrio agresiju kao način da reaguje na bilo kakvu međunarodnu i nacionalnu krizu. Kada je nezadovoljni srednji sloj izašao na ulice Moskve, Putinovi ljudi su rekli da bi demonstrantima koji povređuju policajce trebalo prosuti crijeva po asfaltu; kada su Ukrajinci izašli na ulice u Kijevu, Kremlj je napao Krim.
U širem svijetu, Putin je napravio još značajnije promjene. Prije njega, država je bila, politički govoreći, dio istorije teške demokratizacije istočne Evrope. Gorbačov je posmatran u kontekstu pada Berlinskog zida; Ratovi Borisa Jeljcina u Čečeniji su posmatrani kroz prizmu ratova u Jugoslaviji.
Putin je to promijenio. On je pomjerio zemlju dodatno prema Istoku, tradicionalnom mjestu koje Rusija zauzima vjekovima. To više nije istočna Evropa, to je samo Rusija, moćna agresivna, totalitarna Rusija kakva je uvijek bila. Mnoge ruske ruke su proširile svoje istorijske reference - postalo je uobičajeno pozivati se na careve da bi se objasnila Putinova spoljna politika. Naša nedavna knjiga o ruskoj političkoj emigraciji naišla je na kritike zato što nismo pomenuli politiku Ivana Groznog prema izgnanicima. A upravo to čini Putinov doprinos tako štetnim: on podriva nadu da Rusija ikad može postati racionalna, normalna zemlja.
Vrsta čvrstorukaša kojeg drugi mogu da oponašaju
Andrea Kendal-Tejlor, viša saradnica i direktorka Programa za transatlantsku bezbjednost u Centru za novu američku bezbjednost
U proteklih 20 godina, Putin je prije svega vodila želja da zadrži vlast. On je do sada oslabio državu, eliminisao konkurenciju i sebi podredio ruski politički sistem. Dok starija generacija Putinu pripisuje zasluge za to što je pomogao Rusiji da prebrodi metež 1990-ih, on je zapravo pretvorio državu u kleptokratiju koja ne služi običnim Rusima. Kako je rasla njegova paranoja zbog prijetnji po vlast - unutrašnjih i spoljnih, stvarnih i izmišljenih - Putin je gušio slobode Rusa, sve više preko arsenala digitalnih taktika.
Uprkos unutrašnjim slabostima Rusije, Putin je unaprijedio globalni ugled države. Nedostatak ograničenja njegove moći, njegovo investiranje u modernizaciju vojske i njegova sposobnost da iskorištava asimetrije interesa između Rusije i Zapada, omogućili su Putinu da koristi šanse, čak i one koje krše međunarodno pravo. Danas, Rusija ima ulogu u većini bitnih globalnih pitanja. Međutim, Putin shvata ograničenja ruskog uticaja. Zato nastoji da podrije zapadne demokratije da bi poboljšao poziciju Rusije. Njegove taktike i vrsta čvrstorukaša su stvorili model koji antidemokratski lideri mogu da oponašaju. Pošto je Putin otuđio Rusiju od Zapada, mjesto Rusije u svijetu je sve više zajedno sa režimima Bašara al Asada, Hasana Rohanija, Nikolasa Madura i Sija Đinpinga. Puno se može zaključiti iz toga s kim se družite.
Moguće je ponovo naći demokratski put
Vladimir Kara-Murza, ruski opozicionar i predsjedavajući Fondacije za slobodu Boris Njemcov
Za 20 godina, Putin je uspio da dovede Rusiju od nesavršene demokratije do savršenog autoritarizma kod kuće, i od uvaženog partnera do gotovo otpadnice u međunarodnim poslovima. Do 2000, Rusija je imala konkurentne izbore, dimaničnu slobodnu štampu, pluralistički parlament i rastuće civilno društvo. Na svjetskoj sceni, bila je članica G-8, prestižnog kluba industrijalizovanih demokratija i ratifikovala je Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, stavivši svoje građane pod kišobran najsnažnijeg evropskog kontrolnog mehanizma. Istina je da su postojali brojni problemi i greške, i u političkoj i u ekonomskoj oblasti, ali je to bio ispravan put. Nakon dvije decenije Putinove vladavine, Rusija je zemlja u kojoj sve glavne medije kontroliše država; gdje su izbori besmisleni rituali sa unaprijed utvrđenim ishodom; gdje parlament - prema riječima predsjedavajućeg - “nije mjesto za raspravu”; gdje policija tuče mirne demonstrante; i gdje se politički zatvorenici šalju u zatvor - ili još gore od toga. U inostranstvu, izbačena je iz G-8, suočena je sa razornim ekonomskim sankcijama, i, prvi put u posljednjih nekoliko decenija, ima nepriznate međunarodne granice. Biće potrebno vremena i truda da se popravi ta šteta kada Rusija bude imala demokratsku vladu koja poštuje prava svog naroda i ponaša se odgovorno na međunarodnoj sceni. Prije ili kasnije, doći će taj dan.
Bonus video:
