Kraljica ne može da odbije da potvrdi zakon samo zbog toga što joj se ne sviđa. Međutim, postavlja se pitanje može li ona tajno da utiče na izmjenu zakona, u ličnom interesu, prije njegovog predstavljanja u parlamentu?
Ispostavilo se da može, a konačno postoje i dokazi koji to potkrepljuju.
Kraljica, politika i tajnovitost
Mit je da se britanska kraljica nikada ne miješa u politička pitanja. U očima javnosti ona samo postupa prema savjetima vlade, potpisujući se tamo gdje se od nje to traži.
Međutim, ona je uvijek činila više od toga. Ona primjenjuje značajnu meku silu utičući na vladinu politiku i zakone prije nego što ih predstave u parlamentu. Ona svoju moć koristi iza zatvorenih vrata, i zbog toga je uticajnija.
Usljed zakona o povjerljivosti, izuzetno je teško pronađi dokaze o kraljičinoj upotrebi uticaja. U Ujedinjenom Kraljevstvu, vladina dokumenta koja se odnose na komunikaciju sa monarhinjom ili druge dvije osobe koje su u redu za prijesto, kao i sa zvaničnicima palate koji djeluju u njihovo ime, u potpunosti su izuzeta od zakona o slobodi informisanja ili iz vladinih arhiva.
Taj izuzetak je na snazi najmanje pet godina nakom smrti relevantnog člana kraljevske porodice - što znači da je nemoguće pristupiti dokumentima britanske vlade o političkoj ulozi kraljice.
Otkrivena dokumenta
Međutim, „Gardijan“ je uspio da razotkrije djelić tajnog arsenala.
U britanskoj Nacionalnoj arhivi, pronađena su dokumenta iz 1973, godine koja pokazuju kako je kraljičin lični predstavnik lobirao kod državnih službenika za izmjene predloga zakona kako bi onemogućio kompanije, ili javnost, da dobiju uvid u akcionarsku imovinu kraljice u Britaniji.
Kraljičin potez se isplatio, a nacrt zakona je promijenjen kako bi bio usklađen sa željama kraljice.
Moguće je da su ova dokumenta izbjegla embargo o tajnosti jer se radi o komunikaciji sa privatnim pravnim zastupnikom, umjesto sa zvaničnicima palate. Ili je možda osobi koja je pregledala ovaj dokument bilo zamorno zbog dosadne prirode zakona zbog čega joj je prosto promakla uloga kraljice.
U svakom slučaju, to je rijedak uvid u ono što se dešava iza kulisa.
Kraljičino odobrenje
Ova vrsta procedure poznata je kao „kraljičino odobrenje“. To se razlikuje od „kraljevske potvrde“ koja se dešava nakon što je zakon usvojen u oba doma parlamenta. „Kraljičino odobrenje“ se dešava u ranijoj fazi, obično mnogo prije nego što je zakon predstavljen u parlamentu.
Kraljičino odobrenje je potrebno u slučajevima kada se zakon odnosi na ovlaštenja vlade koja formalno izvršava kraljica (poput pristupanja sporazumima, proglašavanja rata, raspuštanja parlamenta ili pomilovanja), na pitanja koja se direktno tiču monarhije (poput nasljednika krune, kraljevskih brakova i plemićkih titula), i na imovinske interese i prihode kraljice i njenih nasljednika od Vojvodstva Lankester i Vojvodstva Kornvel.
Iznenađujuće je to što se ispostavilo da se kraljičino odobrenje odnosi i na zakone koji se tiču privatnog vlasništva i finansijskih interesa kraljice, mada za to ne postoji racionalno objašnjenje.
Svaki predlog zakona koji bi se ticao ovih kraljevskih interesa mora biti poslat kraljici i njenim privatnim zastupnucima najmanje dvije nedjelje prije predstavljanja u parlamentu. Zastupnici zatim daju svoje mišljenje o potencijalnom uticaju zakona prije nego što kraljica da pristanak.
Zakon ne može proći kroz parlament bez tog pristanka. Ta tema je aktuelizovana tokom borbe oko bregzita.
Uticaj na savjete vlade
Palata je konstantno tvrdila da kraljica postupa u skladu sa savjetima vlade prilikom davanja ili uskraćivanja odobrenja. Moguće da je to istina, ali onda ne bi imalo svrhe plaćati za savjete ličnih pravnih zastupnika osim ukoliko ona ne namjerava da primijeni meku silu kako bi ubijedila vladu da izmijeni predlog zakona kada njoj to odgovara.
Pretpostavlja se da se to obično dešava u tihom razgovoru tokom nedjeljnog sastanka kraljice i premijera. Ne postoje zapisnici o tim susretima, koji su strogo povjerljivi. Sve instrukcije za izmjene predloga zakona stigle bi od premijera prije predstavljanja u parlamentu i nemoguće ih je povezati sa kraljicom.
Međutim, dokumenta do kojih je došao „Gardijan“ pokazuju alternativu, direktniju upotrebu moći. Lični zastupnik kraljice se 1973. godine sastao sa javnim službenicima kako bi od njih tražio da promijene predlog zakona o kompanijama kako bi se pobrinuli da akcionarski udio kraljice ostane tajna.
Zanimljivo je da su javni službenici pristali da se sastanu i pokušali da nađu načine kako bi udvoljili željama kraljice prije nego što su zatražili odobrenje ministara. Djeluje kao da se podrazumijevalo da će javni službenici ispuniti njene želje. Štaviše, izgleda da nije ni najmanje iznenađujuće niti šokantno to što su njeni zastupnici postupili na takav način.
Uticaj u Australiji i Novom Zelandu
Mada se kraljica više ne uključuje značajno u dešavanja u Australiji, povremeno se usvajaju zakoni koji se tiču nje. U takvim slučajevima, palata insistira da prvo mora biti dato odobrenje, mada za razliku od UK u Australiji ne postoji zvanična parlamentarna procedura.
Jedan od primjera je usvajanje Zakona o Australiji 1986. godine kojima su prekinute preostale ustavne veze između UK i Australije.
Jedno poglavlje je podrazumijevalo da se državni premijeri direktno savjetuju sa kraljicom u vezi sa državnim pitanjima. Kraljica je imala prigovor. Njen privatni sekretar izrazio je zabrinutost da bi ona mogla biti podvrgnuta „stranom savjetovanju“.
U cilju dobijanja kraljičinog pristanka za uvođenje zakona pokrenuti su opsežni pregovori. Amandmanski je djelovano na taj dio zakona, i dogovorena je konvencija o načinu postupanja. Kraljica je dala odobrenje tek pošto je vlada insistirale na tome.
Kraljičina magija
U praksi, uloga kraljice u zemljama u kojima formalno vlada, poput Australije i Novog Zelanda sada se uglavnom svodi na ceremonijalne ili simbolične postupke. Prilikom obavljanja tih dužnosti ona postupa u skladu sa savjetima vlade.
Međutim, ona zadržava određeni stepen kontrole kroz sistem koji zahtijeva da „nezvanični“ savjet bude dat unaprijed, a da zvanični savjet uslijedi tek nakon što je nezvanični savjet odobren.
To znači da kraljica uvijek može da kaže da nije odbacila zvanični savjet njenih ministara, iako je možda odbacila nezvanični savjet ili makar pregovarala o izmjenama prije zvaničnog nastupa.
Preko kraljičinog pristanka, moć uticaja se koristi u ranoj fazi, u tajnosti, tako da nikakav zvanični ili javni akt odbijanja nikada neće biti obznanjen. Poput najboljih mađioničara, magija kraljice je u tome da pravu akciju sakrije od očiju javnosti, a da pritom izgleda kao da ne čini ništa. Nova dokumenta ukazuju da se iza kulisa odvija puno toga što još nije otkriveno.
Javnost i poslanici ne znaju kako ustavni sistem funkcioniše
Britanski parlamentarni odbor je 2014. godine došao do zaključka da nema dokaza koji ukazuju da je neki zakon ikada mijenjan u okviru procesa „kraljičinog pristanka“.
To samo pokazuje koliko su odredbe o tajnosti efikasne u sprečavanju javnosti i poslanika da saznaju kako ustavni sistem zaista funkcioniše. Ministri, međutim, znaju više.
Britanski ministar pravde Dominik Griv je 2012. izdao dekret kojim onemogućava uvid u pisma u kojima princ Čarls lobira kod ministara. Griv je kazao da lobiranje kod ministara i „predočavanje stavova“ predstavlja dio priprema princa Čarlsa za prijesto pošto će on „imati pravo“ (a na neki način i obavezu) da kao monarh postupa na taj način.
Ukoliko je to tačno, onda kraljica ima mnogo aktivniju političku ulogu u Ujedinjenom Kraljevstvu nego što je to bilo poznato u javnosti.
Članak je preuzet sa portala theconversation.com
Autorka je profesorka ustavnog prava na Univerzitetu u Sidneju
Prevela: N. Bogetić
Bonus video:
