Svijet i dalje zavisi od volje najvećih sila. Sistem međunarodne krivične pravde bilo je moguće uspostaviti zato što su to podržale SAD i Rusija. Nažalost, ta politička volja je isparila, kaže bivša glavna tužiteljka Haškog tribunala Karla del Ponte.
Ona je u intervjuu za njemački nedjeljnik “Špigl” ispričala da ratni zločinci nisu ostavili nikakav poseban utisak na nju i da je jedino što im je zajedničko to što vjeruju da cilj opravdava sredstva.
“Oni su, nažalost, normalni ljudi. Voljela bih da sam ih vidjela kao čudovišta, ali oni to nisu”.
Kod bivšeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, iznenadio ju je samo način na koji je ispitivao svjedoke tokom suđenja.
“Mnogi od njih su u njemu i dalje vidjeli predsjednika i bili su uplašeni. Neke od njih je čak naveo da povuku svjedočenje”.
Del Ponte kaže da su sudije tribunala za bivšu Jugoslaviju bile izuzetno predusretljive prema Miloševiću.
“Pitali su ga kako je, je li se naspavao, da li se osjeća dovoljno dobro da bi odgovorio na neka pitanja. Kada sam bila u sudnici, mislila sam na hiljade žrtava. Milošević se branio, što mu je omogućilo da drži političke govore na sudu. Nakon dvije godine, došli smo skoro do kraja suđenja. Zaklela sam se sebi da ću, počev od ponedjeljka, reći ono što se mora. A onda je stigla vijest da je Milošević umro u ćeliji.”
Na pitanje novinara da li se po okončanju suđenja osjećala kao da te ljude poznaje malo bolje, švajcarska pravnica kaže da joj je bilo jasno šta ih je navelo da šire etničku mržnju, ali da oni nikad nisu izrazili kajanje ili preispitivanje svojih djela.
“Oni nikad nisu shvatili da je ono što su učinili pogrešno, iako su uhapšeni i osuđeni. Predstavljali su se kao heroji. Zato sam se uporno zalagala za dugačke kazne kako bi imali vremena da uvide svoju krivicu”.
SAD usporavale istragu protiv OVK
Povodom kritika da je više pažnje posvetila okrivljenim Srbima, Del Ponteova kaže da je to bilo tako jer su Srbi počinili više zločina nego Hrvati ili Kosovari.
“Istina je da su međunarodna zajednica i NATO imali dokaze o zločinima koje su počinili Srbi, i predočili su nam ih, zbog čega su se stvari odvijale brže. Međutim, isto tako je istina da SAD iz političkih razloga nisu željele da istražujemo ratne zločine na Kosovu. Imali smo puno poteškoća u istrazi protiv Oslobodilačke vojske Kosova, jer su nas SAD usporile”.
Ona dodaje da im američki političari nisu eksplicitno rekli da ne istražuju Kosovare, jer bi u tom slučaju mogla javno da se žali, nego ju je nazvala tadašnja državna sekretarka Medlin Olbrajt.
“Karla, polako, polako. Budi oprezna sa Haradinajem (Ramušom, bivšim komandantom OVK), ili će u suprotnom doći do nemira na Kosovu”, rekla joj je navodno Olbrajtova putem telefona.
Bivša haška tužiteljka ističe da je bila dovoljno sigurna u sebe da ne obraća pažnju na ono što su svjetski lideri očekivali od nje.
“Oni su takođe znali da ću učiniti suprotno od onoga što mi kažu. A statuti apsolutno jasno propisuju da je glavni tužilac nezavisan.”
NATO je mogao da uhapsi Karadžića i Mladića
Del Ponteova je stalno bila izložena političkom pritisku. U Jugoslaviji, žalila se da joj nije bilo omogućeno da istažuje NATO, a u Ruandi da nije mogla da istražuje narod Tutsi.
“Međunarodna pravda može da funkcioniše samo ako je podržana političkom voljom. Ako ta politička volja nedostaje, ne može se puno uraditi.”
Kaže da se nikad ne zna tačno koji su motivi za kočenje istrage, ali da ih bilo.
“Na primjer, NATO je bio prisutan u Jugoslaviji i mogao je lako da uhapsi (lidera bosanskih Srba Radovana) Karadžića i (bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske Ratka) Mladića, ali oni to nisu učinili. Ipak, tribunal za Jugoslaviju je na kraju svakako bio uspješan”.
Del Ponteova je za “Špigl” ispričala da su nakon osnivanja trajnog krivičnog suda mislili da su konačno uspjeli, da je uspostavljena međunarodna jurisdikcija koja će imati preventivni efekat.
“Međutim, za samo nekoliko godina, to je počelo da ide nizbrdo”, kaže Del Ponteova, ocjenjujući da je razlog uglavnom povezan sa ponašanjem Rusije i SAD.
“Međunarodni pravosudni sistem je nastao zahvaljujući prvenstveno tim zemljama. Međutim, čim su te dvije zemlje izgubile interesovanje za njega, posebno SAD, to je bio signal”.
Pravda moćnih
Na pitanje da li je međunarodna pravda uvijek pravda moćnih, Del Ponteova je kazala:
“Trenutno, to, nažalost, jeste slučaj. Osnivanje Međunarodnog krivičnog suda bio je ogroman korak. Ali, samo to nije bilo dovoljno. Potrebni su vam i ljudi koji će ga predstavljati sa samopouzdanjem.
Del Ponteova je saglasna da puno zavisi od toga ko je na poziciji glavnog tužioca.
“Generalni sekretar UN Kofi Anan, koji me je znao iz Davosa, shvatio je da nikad ne odustajem i da nastavljam da kopam. Iz tog razloga su i oni na vlasti na kraju morali da me slušaju. To je bio slučaj i sa (bivšim njemačkim kancelarom) Gerhardom Šrederom. Prošlo je određeno vrijeme dok sam uspjela da se sastanem sa njim, ali je nakon toga postao jedan od mojih najznačajnijih saveznika u hapšenju Miloševića”.
Ona je kazala i da joj je glavni motiv tokom tužilačke karijere bilo postizanje pravde za žrtve.
“Porodice žrtava mogu zatvoriti traumatično poglavlje tek kad se ponovo uspostavi neki oblik pravde”.
Asada privesti pravdi
Na konstataciju “Špigla” da su mnogi despoti naučili lekciju da moraju vladati dovoljno čvrsto da bi ostali na vlasti, ona ističe da je zbog toga još važnije da glavni tužilac u Hagu izvede pred sud sirijskog “diktatora” Bašara Asada, na primjer.
“Da je postojao međunarodni nalog za hapšenje Asada, on ne bi više mogao da napušta zemlju. To je bio slučaj sa Miloševićem. A postojala je, naravno, istražna komisija za Siriju. Da sam i dalje glavna tužiteljka u Hagu, odmah bi tražila pristup dokazima koje je ta komisija prikupila protiv Asada. Kao glavni tužilac, morate biti aktivni jer se u suprotnom ništa neće desiti.”
Kontroverzno pitanje kojim je morala da se pozabavi kao članica te komisije, bilo je ko je koristio hemijsko oružje u Siriji.
“Komisija nije željela da se objavi da su i pobunjenici koristili hemijsko oružje. Ali, dokaz je bio jasan”, tvrdi Del Ponteova.
Odlučila je da sama to objelodani i ne kaje se jer je, kako kaže, to bilo potrebno.
“Komisija je bila varka. Cilj je bio da se simulira akcija, ali ne i da se primoraju na odgovornost oni koji su počinili te zločine - bilo da je u pitanju Asad ili pobunjenici”.
Ona nije sigurna da se rat u Siriji mogao spriječiti, ali jeste da je mogao biti obuzdan.
Za to je, pak, bilo potrebno da se SAD i Evropska unija puno ranije uključe diplomatski.
“Kada je eskalirala situacija u Ukrajini, evropske diplomate su odmah otputovale u Kijev. Na kraju je tamo spriječen veliki požar. Ali, niko nije bio dovoljno zainteresovan za Siriju.
Savjet bezbjednosti je paralisan
Del Ponteova smatra da su Ujedinjene nacije i dalje “apsolutno” neophodne, ali da im se konačno moraju dati ovlašćenja koja im pripadaju na osnovu povelje.
“Savjet bezbjednosti UN je paralisan. Pogledajte samo primjer Izraela i Palestine. Članice Savjeta bezbjednosti se okupe, pričaju, ali ne urade ništa. To je tipično”.
Na pitanje da li je ljuta ili rezgnirana zbog toga što ratni zločinci izbjegavaju ruku pravde, ona odgovara:
“Ni jedno ni drugo. Stalno govorim sebi da će u nekom trenutku pravda prevladati. Nadu crpim iz iskustva koje sam stekla kroz život. Ja i moji saradnici smo izgradili puno toga. To je i dalje tamo. I doći će neko da preuzme kormilo”.
Karla del Ponte je rođena 1947. u švajcarskom kantonu Tičino. Bila je javni tužilac u svojoj zemlji prije nego što je postala glavna tužiteljka Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Jedno vrijeme je obavljala istu funkciju u Međunarodnom krivičnom tribunalu za Ruandu. Tokom mandata u ICTY, od 1999. do 2007, procesuirala je jugoslovenske ratne zločince u ime Ujedinjenih nacija. Do 2017, bila je članica komisije za istragu kršenja ljudskih prava u Siriji.
Sarađivala sa Falkoneom
Bivša glavna tužiteljka, koja je bila meta nekoliko napada i dobijala broje prijetnje, vremenom se navikla na opasnost i na život pod policijskom zaštitom, izjavila je za njemački list.
Kao javna tužiteljka u Švajcarskoj, blisko je sarađivala sa Đovanijem Falkoneom, italijanskim tužiocem i simbolom borbe protiv mafije, koji je ubijen na Siciliji 1992. godine.
“Dvije godine prije tog napada, bila sam sa njim u Palermu da ispitamo jednog mafijaša. Nakon toga me je Falkone pozvao na plažu, ali sam umjesto toga htjela da razgledam grad. To nam je spaslo živote jer je mafija bila postavila bombu na mjesto koje smo namjeravali da posjetimo.”
Bonus video:
