Angela – kako? Niko van Njemačke nije znao ko je Angela Merkel kada je 2005. prvi put postala kancelarka. I niko nije mogao da pretpostavi kakav pečat će ona ostaviti u svijetu.
Ali, ona brzo hvata korak, pa i u spoljnoj politici. Nju je od početka oblikovala uglavnom sama umjesto da to prepusti dotičnom ministru spoljnih poslova. Kao domaćin samita G8 u Hajligendamu 2007. već se suvereno ophodila sa najvažnijim šefovima država i vlada u svijetu. Iz ove perspektive je to gotovo bio svijet blagostanja.
U krizi eura Njemačka preuzima vodeću ulogu
Ali, kancelarka ubrzo mora da se prebaci u krizni modus: 2008. je izbila svjetska finansijska kriza. Evro, jedan od najjačih simbola evropskog jedinstva, nalazi se pod pritiskom. „Ako propadne euro - propašće Evropa“, upozorava šefica vlade.
Gotovo nevoljko, privredno najjača zemlja EU sa Merkelovom na čelu preuzima vodeću ulogu u Evropi. Njemačka vlada primorava s jedne strane posebno zadužene zemlje da sprovedu tvrd kurs štednje i reformi; u Grčkoj neki kritičari izvlače čak paralele sa njemačkom okupacijom u Drugom svjetskom ratu.
S druge strane, Merkel odobrava sveobuhvatnu evropsku pomoć. Njemačka jemstva za dugove drugih zemalja su se drastično povećala.
Za to što je ostatak Evropske unije sveukupno prihvatio novu vodeću ulogu Njemačke, može da se zahvali i pažljivom nastupanju Angele Merkel. Ona „kulturu uzdržanosti" povezuje sa „kulturom odgovornosti", kako je to politolog sa Univerziteta Hale, Johanes Varvik, izrazio u razgovoru za DW.
Ne više tako blizak partner Francuske
Sve važnija uloga Njemačke dovela je i do kvarenja odnosa sa Francuskom. Merkel, doduše, stalno govori o tesnom partnerstvu; mediji dobru saradnju sa predsjednikom Nikolom Sarkozijem čak označavaju imenom „Merkozi". Ali, Merkel se nije mnogo obazirala na zahtjeve različitih francuskih predsjednika, nedavno i Makrona, za produbljivanjem EU, na primer, stvaranjem zajedničkog ministra za finansije.
Hening Hof iz Njemačkog društva za spoljnu politiku to zove „propuštenom šansom". Varvik za DW govori o „sve većem otuđivanju" od Francuske i da Merkel u pogledu produbljivanja EU „nema velike vizije".
Fascinirana Kinom
Kancelarka inače nastavlja spoljnu politiku ranijih njemačkih vlada: temeljito, bez velikih gestova, po mogućnosti uz saglasnost svih strana, stalno vodeći računa o njemačkim ekonomskim interesima u svijetu.
To se isplatilo: trgovinska razmjena, prije svega sa Kinom, veoma brzo se povećava. Merkel često putuje u Kinu i izgleda da je fascinirana. Hening Hof vidi kod nje „divljenje kineskoj privrednoj sili koje se graniči sa strahopoštovanjem". O ljudskim pravima ona tamo govori krajnje oprezno.
Amerikanci ukazuju na drugu stranu sve veće zavisnosti od Kine. Hof smatra da je Angela Merkel „dugo potcjenjivala opasnosti koje predstavljaju autokratskih sistemi, prije svega Kine i Rusije, sistemi koji se služe geo-ekonomskim sredstvima moći, dezinformacijama i podrivanjem Zapada".
Velikodušna azilna politika
Da je Angela Merkel 2015. godine otišla sa funkcije, njen dotadašnji, sveukupno gledano uspješan, bilans, vjerovatno bi brzo bio zaboravljen. Ali ništa je nije učinilo tako poznatom u svijetu, i ništa nije toliko polarizovalo javnost kao njena odluka u ljeto 2015. da otvori granice za izbjeglice i migrante koji su pristizali.
Ona je to obrazlagala hrišćanskom ljubavlju prema bližnjima, ali i iskustvom koje je imala kao građanin DDR sa granicama koje nisu mogle da se pređu. Merkel pozira na „selfijima" sa sirijskim izbjeglicama, a Njemačka postaje mesto iz snova za ljude iz čitavog svijeta.
Jedni je slave skoro kao sveticu. Magazin „Tajm" je 2015. proglasio za „ličnost godine" pa čak i za „kancelarku slobodnog svijeta". Drugi, prije svega vlade na istoku EU, vrlo joj zamjeraju što je pokušala da svoju velikodušnu azilnu politiku nametne čitavoj EU. Tada je počeo da se širi desničarski populizam u Evropi.
Odnos sa Vašingtonom je postao hladniji
Angela Merkel je u početku bila vatrena „transatlantkinja“. Još kao opoziciona političarka je podržavala rat koji je u Iraku poveo predsjednik SAD Džordž Buš mlađi; rat koji je većina građana Njemačke tada odbacivala.
No, odnosi su se ohladili, između ostalog i zato što su se SAD sa predsjednicima Bušom i Obamom sve više orijentisale na Aziju. Za vreme Obame, koji je u retrospektivi nazvao Merkel svojim najvažnijim spoljnopolitičkim partnerom, 2013. je objelodanjeno da je tajna služba SAD godinama špijunirala kancelarku. Merkel je ogorčena: „Špijuniranje među prijateljima – to nikako ne može!"
Tamni oblaci
A onda je svjetska politička situacija veoma brzo postala mračna: Rusija 2014. anektira Krim, Britanci 2016. na referendumu glasaju za izlazak iz EU, a ubrzo zatim u SAD Donald Tramp postaje predsjednik. Svojim sloganom „America first" pokazao je nipodaštavanje multilateralizma. Čak je i NATO doveo u pitanje. Angela Merkel 2017. sa razočaranjem konstatuje: „Vremena u kojima smo mogli da se pouzdamo jedni u druge, dijelom su prošla".
Olujni oblaci koji su se navlačili podstakli su Merkel da se 2017. još jednom kandiduje za kancelarsku funkciju – i tako je to postala i četvrti put.
Razgovori sa autokratama – zbog državnog rezona
Ona je vidjela sebe kao svetionik u svjetskoj politici. „Njemačka je u većoj mjeri od drugih upućena na multilateralni okvir", objašnjava Varvik njen motiv.
Hof smatra da ona ima „nesvakidašnju sposobnost da Evropu i Zapad drži na okupu – baš kao i strane koje se nalaze u konfliktu". Ovo potonje je stalno pokušavala u konfliktu između Ukrajine i Rusije, ali u tome na kraju nije imala uspjeha. Doduše, svojom stalnom podrškom njemačko-ruskom projektu gasovoda „Sjeverni tok 2" zamjerila se SAD i istočnim zemljama EU.
Odnos sa SAD se vidno poboljšao nakon stupanja na dužnost Džozefa Bajdena 2021. Bajden je u julu pozvao Merkel - kao prvu šeficu jedne evropske vlade - u Vašington, a njeno političko životno djelo je okarakterisao kao „istorijsko".
S druge strane, lični animoziteti ili političke razlike u mišljenjima je nikada nisu sprječavali da stupi u razgovor i sa autokratskim šefovima država i vlada kao što su Vladimir Putin, Redžep Erdogan ili Si Đinping – iz državnog rezona. Varvik kaže da ona u pregovorima ima „legendarnu izdržljivost".
„Ništa se ne podrazumijeva"
Šta je njeno spoljnopolitičko zavještanje? - Možda to što je rekla 2019. na Univerzitetu Harvard kada je primala svoju 16. počasnu doktorsku titulu: „Ništa se ne podrazumijeva. Naše individualne slobode se ne podrazumijevaju (što će postati škakljiva tema u krizi sa koronom, prim. red.), demokratija se ne podrazumijeva, baš kao ni mir i blagostanje".
Veliki trenuci Angele Merkel su nastupali prije svega u kriznim situacijama, a takvih je za vrijeme njene duge vladavine bilo napretek. Nikada nije bila govornica koja može da zapali mase, ali prije svega u krizama se kod nje ispoljavalo ono što Varvik zove „mješavinom pragmatizma, prodornosti i robusne ličnosti".
I Hof je vidi kao „neumornu kriznu menadžerku" koja je „postigla velike stvari". Doduše, i kao političarku koja je uvijek nastojala da „očuva postojeće". Prema njegovima riječima, ona je „krize premalo koristila kao šanse za temeljne promjene"; na primjer, nije se zalagala za veće integracione korake u EU.
Varvik ovako rezimira politiku Angele Merkel: ona je razumjela „da Njemačka ima globalne interese i da je Njemačka s jedne strane suviše mala da sama postiže ciljeve, a s druge, zbog svoje veličine i uloge u Evropi mora da bude predvodnik".
Bonus video:
