U četvrti Hohfeld u Duizburgu na prošle izbore izašla je samo petina građana s pravom glasa. To je siromašna četvrt, ljudi od političara više ne očekuju ništa.
Tako bi moglo da bude i na ovim izborima za Bundestag.
Mirza Edis ni sam ne zna koliko je kilometara prepješačio po svojoj četvrti.
On ima 49 godina i kandidat je za poslanika u Bundestagu na listi Ljevice u izbornom okrugu Duizburg.
Želi da bude prisutan na ulici, da razgovara sa ljudima.
Obučen je mladalački: farmerke, majica kratkih rukava, patike.
Obraća se svakom. Neki put pita za zdravlje, drugi put hoće da čuje koji problemi muče ljude.
S nekim razgovara na njemačkom, s drugim na turskom, već prema potrebi.
Teško je biti političar u tom okrugu. Na opštinskim izborima 2020. tu je na birališta izašlo samo 22 odsto građana s pravom glasa.
U toj siromašnoj četvrti ljudi su razočarani u političare. I iscrpljeni. U nekadašnjoj četvrti čeličana, danas živi oko 20.000 ljudi iz 136 zemalja. Većina njih zavisi od socijalne pomoći.
Mirza Edis je od djetinjstva bio svjedok propadanja četvrti u kojoj je odrastao.
Njegovi roditelji su se 1975. doselili iz Turske u Hohfeld u Duizburgu.
"Ovo je dio grada koji je u posljednjih 30 godina politika zapustila. Nekada smo ovdje imali gradski bazen, imali smo centre za mlade, ali su zatvoreni", kaže Edis.
On se odavno angažovao u sindikatima. Želi da ljudi ovdje uzmu svoj život u svoje ruke, da se aktiviraju i utiču na politiku. Ali, većina za to nema snage.
Snaga se troši na preživljavanje
U jednoj studiji iz 2010. Fondacije "Hans Bekler", bliske sindikatima, navodi se: "Tamo gdje je odziv na izbore nizak, procenat samohranih majki dvostruko je veći, udio migranata tri puta veći, stopa nezaposlenosti četiri puta veća, a udio subvencionisanih stanova deset puta veći."
Sve to važi i za Hohfeld. Jedanaest godina nakon objavljivanja te studije, situacija se čak i pogoršala. Socijalna nejednakost se povećala. A onaj ko je gurnut na društvene margine, taj ne izlazi na birališta.
Ginter Spikofski, koji vodi narodnu kuhinju u tom okrugu, ima za to jednostavno objašnjenje: "Siromašni ljudi imaju druge probleme. Većina njih razmišlja kako da napuni frižider. Onaj ko se bavi politikom ili razvija političke koncepte, taj mora da može dugoročno da razmišlja, a onome ko svaki dan mora da improvizuje, ti resursi potrebni su za preživljavanje. Sada." – Sada biti sit. Sada naći krov nad glavom. Sada imati novac za dječiju ekskurziju.
Koliko je to "sada" za neke ljude naporno, može se vidjeti prilikom izdavanja hrane u narodnoj kuhinji.
Ona se nalazi na prostoru u vlasništvu crkve, a još mnogo prije otvaranja, formira se dugačak red. U njemu ima mnogo penzionera, nezaposlenih i doseljenika.
Martina Tidhen, koja već dvije godine tu volontira bez nakdae, pušta ljude unutra. Trudi se da pomogne ljudima. Neki imaju problema s potvrdom kojom dokazuju da imaju pravo na besplatnu hranu. Drugi razumiju samo farsi ili arapski. A Martina Tidhen ne govori te jezike.
Oni ne vjeruju u mogućnost promene
Narodna kuhinja hranom nedjeljno snabdijeva 400 domaćinstava, gotovo 2.000 ljudi.
Mnogi penzioneri tu dolaze sa svojim torbama sa točkićima. Većini je neprijatno da ih tu vide. Zamjeraju političarima, smatraju da su ih oni doveli u tu situaciju.
Jedna žena od pedesetak godina ne želi da kaže svoje ime: "Uvijek sam izlazila na izbore, radila. Ali to više nije išlo jer sam morala da počnem da negujem majku i to je trajalo godinama. Ne, ne izlazim više na izbore."
Amela Jakupi koju srijećemo na ulici kaže da ima osjećaj da je ne poštuju.
Došla je u Njemačku prije 30 godina, a danas se zgražava nad tim koliko je njen kraj propao. A pritom, kaže, gradska uprava od nje traži sve više za čišćenje ulica. Ne treba se čuditi što ljudi ovdje ne izlaze na izbore, kaže. I s kim god razgovaramo, niko ne veruje da će se nakon izbora nešto promijeniti.
Pa zašto onda izlaziti na birališta?
I novi doseljenici sumnjičavi prema političarima
Mirza Edis u međuvremenu je stigao do Arkada u Hohfeldu.
Ta ulica sa mnogo prodavnica, glavno sastajalište stanovnika u tom kraju: restorani, igraonice, zlatare i prodavnice mobilnih telefona.
Uzalud tražimo butike ili prodavnice kvalitetne hrane. U sporednim ulicama ima mnogo bugarskih restorana brze hrane ili bistroa. Starosjedeoci Hohfelda smatraju da su oni odgovorni za to što tu nema više luksuznih prodavnica.
Mirza Edis smatra međutim da su novi doseljenici – bogatstvo. "Prodavnice nisu zatvorene zato što su došli ljudi iz Rumunije ili Bugarske, nego zato što se njemačko stanovništvo odselilo iz ove četvrti. A mene raduje to što se ovdje vraća život. I za grad je dobro da ima prihode od takvih poslova."
Nigdje u Duizburgu nema toliko mnogo Bugara i Rumuna kao ovdje u Hohfeldu. Oni su na opštinskim izborima mogli i da glasaju, jer su građani EU.
Ali, gotovo niko od njih nije to uradio.
Mirza Edis je i predstavnik u Savjetu željezare Krup-Manesman. Uočava da novi doseljenici nemaju povjerenja u sindikate i političare.
"Novi doseljenici uopšte ne znaju šta stranke rade, šta zastupaju. Zbog iskustva u zemljama porijekla, oni smatraju da su sindikati i stranke korumpirani i zato ih izbegavaju."
Demokratija postaje projekat za elitu
Posljedice su fatalne. U studiji Fondacije "Hans Bekler" navodi se da "nezadovoljstvo često vodi u apatiju i odustajanja od učestvovanja u politici – ali ne vodi protestima".
I šef narodne kuhinje Spikofski smatra da političari ne moraju da strahuju od siromašnih i da zato i ne uzima njihove probleme za ozbiljno. "Mislim da frustracija raste, ali siromašni neće pokrenuti revoluciju. Zato stvari ostaju takve kakve jesu."
Mirza Edis ne želi da tako i ostane. On ne želi da biraju samo obrazovani i bogati.
Zato namjerava da u svojoj četvrti prevali još mnogo kilometara kako bi i starosjedeoce i nove doseljenike podstakao da učestvuju u demokratiji.
"Na opštinskim izborima nedostajalo mi je samo 168 glasova pa da budem kandidat s najviše osvojenih glasova", kaže Edis.
Ako postane poslanik u Bundestagu, biće jedan od rijetkih bez diplome fakulteta. Ali biće to i jedan glas više – za siromašne.
Bonus video:
