U prvom vozu sa stanice Grunevald sa perona 17 deportovano je 1089 Jevreja - djece, žena i muškaraca. Cilj je bio daleko, Lođ. Bilo je to 18. oktobra 1941. Jevreji su prvo transportovani vagonima putničkih vozova, a potom u prepunim stočnim vagonima. Morali su da plaćaju karte za prevoz.
Tokom godina užasne nacističke vladavine u smrt, u geta, ili u nacističke radne i koncentracione logore deportovano je ukupno više od 50.000 Jevreja iz Berlina.
„Ovakva mjesta i ovakve datume imamo da se ne bi zaboravili milioni žrtava, njihova sudbina i patnji, ali ni nedjela dželata i njihovih pomagača, rekao je predsjednik Njemačke Frank-Valter Štajnmajer, početkom ove sedmice nakon polaganja jedne bijele ruže na peronu 17.
Sjećanje na žrtve obeležava se na tom peronu posljednjih deset godina, svakog 18. oktobra. Tu su bili i Franc i Petra Mihalski. Već duži niz godina ne propuštaju nijednu komemoraciju. Oni su počasni gosti, svjedoci vremena i žrtve Holokausta.
„Na ovaj dan se sjećamo prijatelja i rođaka. Ljudi koje smo poznavali, koji su uspjeli da pobjegnu i onih koji su deportovani. Ali, se sjećamo i onih, koji su prije sebi oduzeli život, prije nego što se počelo s deportacijama", kazala je Petra Mihalski. Ona govori i u ime svog supruga, 87-godišnjeg Franca Mihalskog, koji zbog moždanog udara ne može dobro da govori.
Franc je bio dijete iz „mješovitog" braka
Franc Mihalski želi da svjedoči o onome što je doživio, koliko god još bude mogao. Reporteri DW su taj bračni par posjetili i u njihovom stanu u Berlinu.
Franc Mihalski je sin Jevrejke i oca katolika. Njegova majka Lili je prije braka prešla na katoličanstvo. Njihov sin Franc došao je na svijet 1934. u Vroclavu, koji je tada bio dio Njemačke i prema nacističkoj teoriji rasa bio je dijete iz „mješovitog braka". Porodica je dobrostojeća. Ubrzo, međutim, postaju žrtve diskriminacije: na poslu, u društvu…
Baš na njegov deseti rođendan Gestapo dolazi po njih. Uspjeli su da pobjegnu u posljednjem trenutku. Bio je to početak duge odiseje kroz Češku, Austriju i Saksoniju. Na kraju dolaze u Berlin. Uspijevaju da prežive uz mnogo sreće i uz pomoć prijatelja.
Tihi heroji
Franc Mihalski tokom intervjua odjednom ustaje. Uzima knjigu iz biblioteke, koju je sam napisao: „Kada je Gestapo zazvonio na vrata". Brzo otvara 89. stranicu. Tu stoji: „Moji tihi heroji", šest imena koja neće nikada zaboraviti. Šestoro ljudi, koji su njemu i njegovoj porodici pomogli i tako im spasili živote.
Među njima su: Erna Šarf, dadilja porodice Mihalski koja neko vrijeme kod sebe primila i čuvala Franca i njegovog brata. Gerda Mec, koleginica Francovog oca organizovala bi s vremena na vrijeme tajna putovanja za porodicu. Nih dvije su 2012. posthumno odlikovane u Jerusalimu u Memorijalnom centru Jad Vašem medaljom „Pravedni među narodima". Za to se pobrinuo upravo Franc Mihalski.
A tu je jedan policajac, koji im je javio da po njih dolazi Gestapo i koji im je time omogućo da pobjegnu.
„Ne mora čovjek da bude fakultetski obrazovan. Mora da ima toplo srce. Mora da ima ljubavi prema ljudima. A treba biti i lukav, jer onda možete da pomognete drugim ljudima. Takvi su bili ljudi koji su nam pomogli. I zbog njih idemo na peron 17", kazala je Petra Mihalski.
Nikada više - ali se ipak ponovo događa
Bračni par priča kako je pre četiri godine jedan njihov unuk bio žrtva antisemitskog napada: 14-godišnjaka su davili i tukli i inscenirali navodno smaknuće. Sve - samo zbog toga što je Jevrej. Slučaj je izazvao međunarodnu medijsku pažnju.
Zbog takvih slučajeva je njemački predsjednik Štajnmajer i na peronu 17 još jednom upozorio: „Antisemitizam ne smije nikada više da nađe mjesta u našem društvu. Anisemitzam u bilo kom obliku ne smije ostati bez javne reakcije."
Mihalski se dobro drže i često su na događajima ovog tipa slušali ovakve i slične riječi. Oni su takođe pomno pratili kako je posljednjih mjeseci i godina rastao broj antisemistkih napada. Sa dozom rezigniranosti primjećuju: „To ne smije više nikada da se ponovi, ali mi u to ne vjerujemo. Jer, toga ima otkako je svijeta i vijeka."
Bonus video:
