"Šef nikada ne radi po tuđem rasporedu", objavila je 15. februara Margarita Simonjan, glavna urednica propagandističke televizijske mreže Raša tudej (RT), na Telegramu, servisu za šifrovane poruke. To je bio njen odgovor na izvještaje zapadnih medija da Amerika očekuje da će ruski predsjednik Vladimir Putin pokrenuti invaziju na Ukrajinu u 04:00 po moskovskom vremenu sljedećeg jutra. Simonjan je oduševljeno prognozirala da će se ispostaviti da su pogriješili.
"Svima smo pokazali ono što smo željeli", nastavila je, sugerišući da su zaključci koje špijuni, analitičari i novinari izvlače iz neviđene dostupnosti satelitskih snimaka visoke rezolucije ruskog vojnog nagomilavanja, bili otvoreni za pažljivo manipulisanje iza scene. Međutim, hvalisanje je završeno prijetnjom: ruski tenkovi bi mogli da se vrate na granicu istom brzinom kojom je mogu napustiti.
U bestseleru Roberta Grina "48 zakona moći", koji je navodno popularan među osuđenicima, zakon 17 podstiče čitaoca da drži druge u užasnoj neizvjesnosti i njeguje atmosferu nepredvidivosti. To je nasilnička lekcija koju je Putin naučio još tokom godina formiranja u KGB-u.
Rusko ministarstvo odbrane je 15. februara, dan pošto je Sergej Lavrov, ruski ministar inostranih poslova, javno rekao Putinu da još ima prostora za pregovore sa Zapadom, objavilo da će povući neke trupe sa ukrajinske granice. Kasnije tog dana, donji dom ruskog parlamenta - Duma, pozvao je predsjednika da prizna "narodne republike" Donjeck i Lugansk, samoproglašene državice koje podržava Rusija u oblasti Donbas u Ukrajini. Neki su mislili da je to Putinov način da proglasi pobjedu i odustane. Iako je predlog u Dumi iznijela krnja Komunistička partija, u velikoj mjeri su ga podržali predstavnici Putinove Jedinstvene Rusije, poslanici koji nisu poznati po nezavisnosti duha. Priznavanjem tih državica, a samim tim i njihovih pretenzija na djelove ukrajinskih oblasti Donjeck i Lugansk koje ne kontrolišu, Rusija bi uspostavila formalni teritorijalni nesporazum za koji bi mogla da pričvrsti svoj spor sa Ukrajinom. Takođe bi praktično anektirala još više njene teritorije. Ona u praksi već kontroliše te državice, ali sada bi one bili saveznici u kojima bi Rusija mogla da postavi svoje snage kao "odbranu" od navodnih agresija.
Međutim, na popodnevnoj konferenciji za novinare sa njemačkim kancelarom Olafom Šolcom, Putin je nagovijestio da će uzeti u obzir glasanje u parlamentu, ali da ne namjerava da ga sprovede, makar ne još. Iako i dalje smatra da Ukrajina sprovodi "genocid" u Donbasu, što je smiješno, zasada je, kaže, najbolji način za rješavanje tog problema da se Ukrajina pridržava "Sporazuma iz Minska" iz 2014-15, koji bi zahtijevao da se pobunjenim državicama dodijeli još nedefinisana autonomija unutar Ukrajine. Mnogi se plaše da bi to uveliko otežalo upraljanje Ukrajinom kao jedinstvenom državom. Zapadne vlade kažu da ne vide znake povlačenje. Neki zapadni bezbjednosni izvori, uvjereni da Putin potcjenjuje obim ukrajinskog otpora, i dalje smatraju da je invazija velikih razmjera vrlo vjerovatna. I tako se neizvjesnost nastavlja. Putin uživa u onome što eksperti za rat nazivaju dominacijom eskalacije: može da napadne, može da se povuče ili, da se makar neko vrijeme ne pomjera, privlačeći pažnju svijeta. Predsjednik SAD Džo Bajden, koji ga je nazvao ubicom, razgovarao je sa njim putem telefona nekoliko puta. Evropski lideri koji su ranije odbijali da razgovaraju sa njim o bezbjednosti, u februaru su, prema riječima Simonjanove, "čekali u redu da se dive Moskvi". Pritužbe Rusije o NATO raketama stacioniranim u Poljskoj i drugdje dobijaju pažnju.
I elita zabrinuta
Međutim, dok njegovo šepurenje na zavidnoj poziciji kratkoročno povećava nepredvidljivost, ono je takođe stvorilo novu i nepovratnu činjenicu o svijetu: Putinova Rusija je postala vrsta zemlje koja bi mogla da pokrene agresorski rat velikih razmjera. Kao što mogu da potvrde mnogi u Ukrajini, da ne pominjemo Čečeniju, Gruziju i Siriju, Putin nikako nije pacifista. Ali tokom većeg dijela njegove vladavine, ruska javnost i elite mogle su bezbjedno da ignorišu ideje o upuštanju Rusije u veliki rat sa nekom stranom silom. Aneksija Krima 2014. prošla je bez krvi, a raspirivanje sukoba u Donbasu preuzeli su "mali zeleni ljudi". Ove godine, međutim, djeluje da je spreman da vodi totalni rat. I šta god da se desi u narednih nekoliko dana ili nedjelja, ta spremnost će biti nova realnost. Sve dok je Putin na vlasti, mogućnost pokretanja rata za unapređenje te vlasti, biće uslov njegove vladavine. Ta spremnost nije samo zastrašujuća nova realnost za Ukrajinu i, NATO. Ona užasava i mnoge u ruskoj eliti. Posljednjih decenija Sovjetskog Saveza, konvencionalni rat sa Zapadom se smatrao malo vjerovatnim. U postsovjetskoj eri, ta ideja više nije imala smisla. Rusi su žudjeli za zapadnjačkim načinom života i vjerovali su da između njih i zapadnih supermarketa stoji samo Komunistička partija. Demokratske reforme su sprovedene u ime tržišne ekonomije i približavanja Zapadu. Kada je Putin došao na vlast 2000. godine, imućni Rusi su ga vidjeli kao garanta konzumerizma i putovanja u inostranstvo. Uživao je podršku i rastuće srednje klase i Zapada.
Sve dok je Putin na vlasti, mogućnost pokretanja rata za unapređenje te vlasti, biće uslov njegove vladavine. Ta spremnost nije samo zastrašujuća nova realnost za Ukrajinu i, NATO. Ona užasava i mnoge u ruskoj eliti
Od kasnih 2000-ih nadalje, konfrontacija sa Zapadom, fokusirana posebno na njegovo produbljivanje odnosa sa bivšim sovjetskim susjedima Rusije, postala je glavna za Putinov pogled na svijet i ideologiju njegovog režima. U februaru 2007, na Minhenskoj bezbjednosnoj konferenciji, održao je borbeni govor osporavajući američku dominaciju i potvrđujući preporod Rusije. Sljedeće godine, njegova vojska je ušla u Gruziju, navodno da brani dvije enklave, Abhaziju i Južnu Osetiju, koje su tražile rusku zaštitu. Osnovni razlog je bio da se ta zemlja upozori da ne ide ka članstvu u NATO-u. Ali ovaj antagonizam, uglavnom, nije predstavljao praktičan problem za ruski narod. Oni koji su dovoljno imućni da to priušte, nastavili su da uživaju u plodovima postsovjetske otvorenosti. Putovali su u inostranstvo toliko da su, prije pandemije, postali šesti najveći svjetski potrošači na međunarodni turizam. Uvozili su luksuz, uživali u novoj kosmopolitskoj Moskvi i kupovali druge domove u Evropi, od bungalova u Bugarskoj do palata na Azurnoj obali. Srednja klasa se navikla na otvoreni internet, udobnu infrastrukturu i aplikacije za taksi prevoz. Izgledi za krvavi rat, možda čak i okupaciju, i kasniji status otpadnika, sve ovo dovode u sumnju. U nedavnim razgovorima za "Ekonomist", poslovni ljudi, diplomate, ekonomisti i vladini zvaničnici u Moskvi otkrili su da teško mogu da pojme razorne posljedice koje bi rat donio Rusiji - posljedice koje bi išle puno dalje od konkretnih sankcija. Nestao bi uvoz visokotehnoloških želja, firme bi izgubile svoju vrijednost, pristup velikom dijelu ostatka svijeta postao bi otežan.
Tenzije olakšavaju obračun sa "izdajnicima"
Ova ruska elita je dugo vjerovala da je zbog takvih strašnih posljedica nezamislivo da neko ko je proračunat kao Putin izabere rat. Oni i dalje smatraju da je invazija mnogo manje vjerovatna nego što to zapadne vlade misle. Ali to što su primorani da priznaju da je ona postala zamisliva, duboko ih je uznemirilo. Oni koji na ovaj način govore protiv rata rijetko će pristati da to urade javno, i sigurno ih Putin neće konsultovati po tom pitanju. Ali važno je da se njihov glas čuje. Neki su profesionalci i tehnokrate koji održavaju stabilnost ekonomije uprkos neobuzdanoj korupciji i traženju rente. Digitalizovali su i modernizovali finansijski sistem, preuredili i modernizovali gradove. Uprkos sankcijama koje su Rusiji uvedene 2014. nakon aneksije Krima i agresije na Ukrajinu, oni su smanjili dug na samo 20 odsto BDP-a, oborili inflaciju, stvorili 620 milijardi dolara rezervi i izgradili "ekonomiju tvrđave". Drugi su poslovni ljudi koji su uspjeli da prežive i napreduju uprkos pogoršanoj ekonomskoj klimi i grabežljivosti Putinovih prijatelja. Mnogi od ovih muškaraca i žena traže bezbjedan izlaz.
Većina u eliti je godinama pravila političke i moralne kompromise. Nekima se nije sviđalo gušenje političke slobode, ali se nisu ni protivili. Učestvovanje u preraspodjeli rente dok privatno gunđaju o režimu izgledalo je razumnije i isplativije. A tu su i visoki zvaničnici i Putinovi prijatelji koji su akumulirali ogromno bogatstvo u Rusiji i stavili ga na račune u švajcarskim bankama i na londonsko tržište nekretnina. Ako Putin odvede Rusiju u rat, takvi ljudi će izgubiti mnogo, čak i sve, od onoga što su akumulirali. Putinova spremnost da prolije krv nije prijetnja samo Ukrajini. To je takođe prijetnja za koju on želi da bude uzeta u obzir kod kuće. Dok je njegov sistem nekada funkcionisao tako što je kooptirao elite, sada je zasnovan na njihovom strahu. Bilo da se ostvari ili ne, ratna prijetnja jača moć koju ruske sekurokrate - siloviki, imaju nad drugim elitama. Bilo kakvo otežno kretanje, ili premještanje imovine u inostranstvo, otežava odbacivanje njihove moći. Pojačane tenzije im omogućavaju da se sa još manje opravdanja obračunavaju sa bilo kojim stavom koji se može smatrati nepatriotskim - kao što su kritike na račun vojne potrošnje ili pada deviznog kursa. Sa zemljom na ratnoj nozi, lakše je upasti u izdaju.
Moć silovika je ojačala nakon aneksije Krima, a kontrola se dodatno povećala autoritarnim zaokretom koji je zemlja napravila nakon pokušaja atentata na Alekseja Navaljnog, faktičkog lidera opozicije, 2020. Kao što svaki gradonačelnik ili guverner može da potvrdi, sastancima vlade prisustvuju tužilac i predstavnik bezbjednosnih službi. To sve više ometa napore da se završi ono što je planirano. Navaljni je 2007, na početku političke karijere, svoje težnje sažeo kao "konačnu bitku između dobra i neutralnosti". Još od tada tvrdi da je nespremnost konformističke, kompromitovane elite da se uključi u tu bitku, obezbijedila stabilnost režima. Činjenica da je represija sve više usmjerena na samu elitu, ide u prilog njegovom argumentu. To je slučaj i sa međunarodnim odgovorom na prijetnje Ukrajini. Tretirajući rusku invaziju kao mogući ishod i prijeteći ozbiljnom odmazdom, Zapad je poslao snažan signal ruskoj eliti.
Taktika reketaša
U prošlosti su mnogi mogli da kažu da ne znaju ili da su nevini. Nisu oni 2014. oborili civilni avion iznad Ukrajine, tukli demonstrante, otrovali Navaljnog, zatvorili organizacije za ljudska prava. Međutim, suočeni sa mogućnošću da ruska agresija izazove smrt hiljada ljudi i nacionalnu sramotu, oni više ne mogu da izbjegnu odgovornost. Za neke, rizici da budu pozvani na odgovornost za Putinove postupke u slučaju rata, sada nadmašuju korist od služenja sistemu. Postalo je teže održati "neutralnost" elite - čak i kada sve veća moć silovika vrši dodatni pritisak na njih da tako čine. Putinovo kockanje sa stvaranjem vjerodostojne ratne prijetnje bez klizanja u bitku moglo bi mu donijeti neke kratkotrajne dobitke. Ako bi stvarno povukao trupe, možda bi ipak naizgled izašao kao pobjednik. Kao što je Navaljni primijetio, ubiranje nagrada za neizvršavanje prijetnji je taktika reketaša koja je Putinu svojstvena. U međuvremenu, fokus na međunarodna dešavanja dopušta da unutrašnja pitanja prođu relativno neprimijećena. Malo ko izvan Rusije je obratio pažnju na to da je Navaljni ponovo izveden pred sud.
Izbezumljena elita koju samo strah drži pod kontrolom, znatno će pogoršati stvari kod kuće. Rusija se suočava sa nedostatkom i nekvalifikovane i kvalifikovane radne snage. Sve više mladih i preduzetnika vidi emigraciju kao jedinu opciju. Antirusko raspoloženje koje je već rasprostranjeno u mnogim oblastima vjerovatno će samo ojačati. A zemlja koja sebe i dalje smatra dijelom Evrope nije baš naklonjena taktici koja može samo da je učini još više zavisnom od Kine.
Putin ne može da oživi rast, jer bi to zahtijevalo strukturne reforme koje bi destabilizovale politiku. On ne može da preokrene odliv mozgova, jer bi to zahtijevalo kroćenje njegovih službi bezbjednosti. Ne može da se nosi sa zahtjevima mladih ili oblasti, jer bi to zahtijevalo da podnese ostavku. Izolovani, dosadni i ostareli vođa, koji se sve više oslanja na malu kliku ljudi koji su približnog godišta i dijele KGB prošlost, preferira geopolitičko poziranje i vojne manevre, gdje su rezultati vidljivi i odmah pružaju zadovoljstvo. On vlada strahom, a ne umijećem i njegovanjem zajedničkih interesa. On možda razumije Grinov 17. zakon moći, ali nije uspio da savlada 18: "Ne gradite tvrđave da biste se zaštitili - izolacija je opasna". Margarita Simonjan je nedavno iznijela zapažanje da je, zahvaljujući prijetnjama Rusije, "ekonomija Kijeva raskomadana. Možda je to trivijalna stvar, ali izaziva zadovoljstvo". Ako ne izvede totalni napad, Putin može da nastavi da nanosi štetu Ukrajini prijetnjama, sajber-napadima, možda onemogućavanjem neke infrastrukture. Ali Simonjan zanemaruje činjenicu da su primjetne i posljedice po rusku ekonomiju i da, iako Putin očigledno osjeća potrebu da pokaže Rusima da njihovim susjedima neće biti dozvoljen procvat demokratije, većina Rusije ne vidi nikakvu korist od tog pokazivanja. Oni više žele ono što je dobro za njih nego što je loše za Zapad. Oni ne žele vječnu perspektivu rata, niti onu vrstu države koju to podrazumijeva.
Prevela i priredila: Angelina Šofranac
Bonus video:
