Cetinjanin Ilija Martinović, crnogorski fudbalski reprezentativac, 12. januara je obukao dres Černomoresa iz Odese, lijepog ukrajinskog grada na obali Crnog mora.
Prošlo je samo mjesec i po, a bio je primoran da bježi - promijenio je četiri vozila i tri države, kako sam opisuje - vidio jezive prizore i scene tokom vožnje, da bi se kasno sinoć preko Moldavije dočepao Bukurešta.
Sve dok su ruske trupe ulazile u Odesu.
Nevjerica je najčešća je riječ kojom za "Vijesti" opisuje scene koje je vidio i doživio u prethodna dva dana, koje će pamtiti do kraja života.
"Prekjuče je grad živio, vrvio od ljudi i energije, lokali ispunjeni mladošću, svijet je defilovalio Odesom koja je među pet u svijetu po gužvama u saobraćaju, a već juče u zoru kao da je neko izgasio svijetlo, pustoš, nepregledne ulice koje čamuju same", priča Martinović, koji je nedavno stigao u Ukrajinu iz slovenačkog Maribora.
"Za Odesu se govorilo da za osam godina ratnih djelovanja na teritoriji Ukrajine, nije osjetila niti jednu posljedicu sukoba, strah praktično nije postojao do juče u zoru kad su nas bombe probudile u hotelu Bristol gdje smo odsjeli saigrači i ja".
I Odesa je uzdramana pred ruskim trupama - samo prvog dana bilo je 20 žrtava.
"Teško je približiti situaciju u kojoj sam se našao i na pravi način je predstaviti da bi ljudi razumjeli koliko je rat van razuma ljudskog i koliko vodi u besmisao. Zadesile su nas bombe, sirene, nisam dobio preporuke da napuštam hotel, praktično sam bio osuđen da ostanem i čekam, a ruske trupe su već uplovile u luku nedaleko od moje lokacije".
Uz tužnu konstataciju da su "ljudske žrtve nenadnoknadive", Martinović opisuje način na koji uspio da umakne ispred ratnog plamena.
"Dogovorili smo saigrač iz Slovenije i ja poslije tri sata pregovaranja da nam stigne vozilo i da nas prebaci do obližnje granice sa Moldavijom. Mali procenat ljudi želi da se upušta u rizik boraveći na ulicama kad je protokol da budeš u bunkeru. U državi nestaje gorivo, sve karte su protiv vas. Uspjeli smo da dođemo do granice gdje nas je preuzeo drugi čovjek i drugo vozilo do Kišinjeva zatim, počasni konzul Crne Gore, Andrei Stratan, kome dugujem zahvalnost ogromnu uz asistenciju našeg ambasadora u Rumuniji, Gorana Poleksića, koji me nije napuštao u najtežim trenucima i koji je uzeo na sebe ogromni teret i odigrao ključnu ulogu do mog dolaska na moldavsko-rumunski prelaz, gdje me je sačekao njegov vozač i odveo do Bukurešta usred noći", priča Martinović.
"Četiri vozila, tri države uz jezive prizore i scene tokom vožnje. To je skraćena verzija događaja".
Stah kaže, ne pomaže, već parališe - zato se trudio da ostane pribran.
"Strah zato nije postojao. Mene opterećuje druga pomisao, a to je da se ostavlja nečije dijete bez oca, osakaćuje ga psihički i trasira mu traume do kraja života, nečija žena bez muža, nečija sestra bez brata. Fiksira se um na oružje, pušku, tenk a ne vidi se nečija supruga, nečije nevino dijete i zajednička sudbina. Jednako majke plaču svačije, jednako boli i jednako se umire. Zašto se prekasno uvijek vidi i reaguje?"
Osjećao se, kaže, ugroženim.
"Ugrožen jesam bio, ali i drugi ljudi. Našli smo se u istoj kaši. Trudite se da reagujete racionalno i svrsishodno. Kada krene rat ljudi sve svode na životinjski instikt - preživi i ja to razumijem. Brinuli su o svojim porodicama i o nama koliko mogu ali ne mogu da im tražim da štite mene a ne svoju teritoriju, ognjište ili člana familije".
Martinović opisuje i lica ukrajinskih saigrača, dan uoči izbijanja strahote.
"Dan uoči početka rata vidio sam beznadežnost, bespomoćnost, zaleđenost u očima saigrača koji su iz Ukrajine. Vanredno stanje je bilo proglašeno, a ma kako se vi zvali, kakvu god moć imali, jednostavno ne postoji aparat i oruđe, nauka koja može da predvidi što će biti".
Kada je dolazio u Odesu, prije samo mjesec i po, nije mogao da predvidi da će doći di ovoga.
"Mogao sam da predvidim u nekoj matematičkoj kategoriji, ali rat traje osam godina, ljudi su funkcionisali u mom gradu sasvim normalno, sad se proširio na ostale regije širom Ukrajine i eskalirao.
"Ne žalim što sam došao u divnu zemlju jer bih isto opet napravio"
Ilija Martinović, 193 centimetra visoki štoper, preko Lovćena i Mogrena - Telelom 1. Crnogorske fudbalske lige, 2017. godine je došao do Slovenije i probio se do internacionalne scene.
Dobre igre u prvoligašu Aluminiju bile su preporuka za transfer u Maribor, najmoćniji slovenački klub, a igre u Mariboru preporuka za crnogorsku reprezentaciju.
Debitovao je prošle godine, na utakmici sa Gibraltarom u Podgorici i odigrao je tri meča u dresu sa državim grbom.
Transfer u Černomorec trebalo je da bude novi korak naprijed, ali rat je - svi se nadaju, nakratko - preknuo fudbalski put.
Šta će biti sa fudbalom u Ukrajini, malo ko razmišlja u ovom trenutku, a Martinović ni danas ne žali što je izabrao Odesu.
"Ukrajinci su hrabri ljudi, žele i biraju slobodu, a pravi čovjek živi kako hoće dok obični kako ga primoraju i pristajanjem na bijedno tavorenje. Izabrani život je sloboda a oni tome streme uprkos brojnijem neprijatelju. Ginu za ideal. Čast mi je što sarađujem sa njima".
Na kraju i poruka:
"Ne žalim što sam došao u divnu zemlju jer bih isto opet napravio"
Bonus video:
