Agresijom na Ukrajinu Rusija šalje jasnu poruku da će se aktivno suprotstaviti svakoj državi regiona ako izrazi namjeru da postane članica NATO-a.
To je za “Vijesti” ocijenio predavač međunarodne, regionalne i nacionalne bezbjednosti na Humanističkim studijama Univerziteta Donja Gorica Nikola Banićević, kazavši da je to sada već jasno na osnovu izjava zvanične Moskve.
”S obzirom da je ovo po teoriji regionalnog bezbjednosnog kompleksa za sada regionalni sukob, Rusija želi da zvanično sebe istakne kao najvažnijeg regionalnog igrača i hegemona i pokaže svoju snagu i moć u međunarodnim odnosima, posebno spram zemalja Zapada i SAD-a”, kazao je u intervjuu “Vijestima” Banićević.
On je istakao da u ovim okolnostima, kada se sukob odvija u ovom obimu, nije za očekivati intervenciju NATO-a.
Kako i zašto je došlo do agresije?
Danas je jasno da je Rusija temeljno pripremala napad na Ukrajinu, na što su u prethodnom periodu, a posebno u posljednjih mjesec dana, upozoravali zvaničnici zapadnih zemalja - u prvom redu SAD. Napad je imao prvo političku pozadinu time što je zvanična Moskva odlukom ruskog predsjednika (Vladimira Putina) priznala nezavisnost otcijepljenim teritorijama ukrajinske države, Donjecku i Lugansku. Agresija Rusije na Ukrajinu je događaj koji vuče svoje korijene još od 2014. godine kada su mirovnom sporazumu iz Minska prethodili desetomjesečni sukobi pobunjeničkih i secesionističkih snaga podržanih od strane Rusije i ukrajinske vojske na području istočne Ukrajine.
Šta je cilj Moskve - dovođenje na vlast proruske vlade u Kijevu i uništenje vojnog potencijala Ukrajine, ili cijepanje te države?
Posmatrajući trenutno situaciju u regionalnim i međunarodnim odnosima može se zaključiti da, agresijom kao aktom koji je definisan međunarodnim pravom, Rusija pokušava tri stvari.
Prvo, da ne dozvoli širenje NATO prema njenim granicama, u konkretnom slučaju, da spriječi svaku mogućnost da Ukrajina postane punopravna članica Alijanse. Činom agresije ona pokazuje da je apsolutno riješena u ostvarivanju ovog geopolitičkog cilja i to konkretno na terenu, a ne samo putem diplomatije.
Drugo, sada je već jasno na osnovu izjava zvanične Moskve da agresijom šalju jasnu poruku da će se aktivno suprotstaviti svakoj od država regiona ako izraze namjeru da postanu članice NATO-a.
S obzirom da je ovo po teoriji regionalnog bezbjednosnog kompleksa za sada regionalni sukob, Rusija želi da zvanično sebe istakne kao najvažnijeg regionalnog igrača i hegemona i pokaže svoju snagu i moć u međunarodnim odnosima, posebno spram zemalja Zapada i SAD-a, što čini treću odliku ovog sukoba.
U konačnom, možemo pretpostaviti da je namjera i promjena vlasti u Ukrajini i dovođenje one koja bi tijesno sarađivala sa Moskvom prilikom donošenja unutrašnjih i odluka na međunarodnom planu.
Cilj može biti uspostavljanje potpune kontrole nad što većom teritorijom Ukrajine, kako bi Moskva u pregovore oko primirja ušla sa što bolje pregovaračke pozicije. Može se reći da je jedan od ciljeva i kontrola nad vojnim potencijalom Ukrajine.
Kako komentarišite ekspanzionističku politiku NATO na Istok, suprotnu dogovorima i deklarativnim politikama?
NATO je političko-vojna organizacija koja svoje odnose sa državama širom svijeta postavlja na temeljima međusobne saradnje i partnerstva. Svaka država spram svojih interesa donosi samostalno i suvereno odluku da li će i u kom formatu i obimu sarađivati sa NATO-om. S obzirom da se NATO temelji na kooperativnom modelu u međunarodnim odnosima i principom kolektivne bezbjednosti, države saradnju mogu uspostaviti kroz različite modele - od punopravnog članstva do saradnje kroz partnerske programe, kao što je Partnerstvo za mir. Kroz ove modele NATO ostvaruje saradnju i sa zemljama na istoku Evrope. Treba napomenuti da je NATO ostvario saradnju i sa Rusijom još 2002. godine na samitu u Rimu kada je formiran Savjet NATO-Rusija (NRC). On predstavlja mehanizam za konsultacije, stvaranje konsenzusa, saradnju, zajedničko odlučivanje i zajedničko djelovanje. Osnivanje Savjeta imalo je za cilj da pojedine zemlje članice NATO-a i Rusija sarađuju kao ravnopravni partneri na širokom spektru bezbjednosnih pitanja od zajedničkog interesa.
Koliko je na današnja dešavanja uticala smjena proruske vlasti na ulici 2014. godine? Rusija je uzvratila aneksijom Krima, zašto je to poluostrvo od strateškog značaja za Rusiju?
Ne može se reći da su događaji u Ukrajini u vezi izbora i smjene vlasti iz 2014. godine direktno povezani sa trenutnom situacijom u Ukrajini. Može se, međutim, govoriti o jednoj pravilnosti u ruskoj politici prema susjedima u smislu miješanja u unutrašnja pitanja države i to kako ova iz 2014. godine, tako i trenutno aktuelna. Pomenute 2014. godine Rusija je otvoreno stala na stranu smijenjenog predsjednika Janukoviča koji je bio proruski orijentisan i bila tada protiv prozapadnog uspostavljanja nove vlasti.
Poluostrovo Krim pored političkog ima i geostrateški i ekonomski značaj. Posebnu pažnju treba usmjeriti na geostrateški, jer sa svojim lukama predstavlja izlaz na Crno more, pa to podrazumijeva i mogućnost učešća u kontroli i nadgledanju plovidbe u ovim vodama. Posebno je značajan položaj luke Sevastopolj. Partnerski sporazum je potpisan 1997. godine, i tada je dogovoreno da Rusija svoje vojnike 2017. povuče sa Krima, ali je bivši ukrajinski predsjednik Janukovič rok za povlačenje produžio do 2042. godine. Sa ekonomske tačke gledišta, ima naznaka da se na samom poluostrvu, ali i njegovim vodama, nalaze velika nalazišta gasa.
Zašto se NATO nije umiješao u sukob, koliko je to bilo realno očekivati?
NATO je jasno saopštio svoj stav da će za sada pojačavati prisustvo svojih trupa na istočnom krilu Saveza kako bi zaštitio svoje članice u slučaju prelivanja sukoba, shodno članu pet Vašingtonskog sporazuma. Baltičke zemlje i Poljska tražile su da se aktivira član četiri istog sporazuma. On predviđa da NATO članice mogu da iznesu bilo koje pitanje koje izaziva zabrinutost, posebno u vezi sa bezbjednošću zemlje članice, uz pojačane političke konsultacije. Na osnovu svega rečenog, smatram da u ovim okolnostima kada se sukob odvija u ovom obimu nije za očekivati intervenciju NATO-a.
Čini se da je predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski računao na pomoć NATO?
Predsjednik Zelenski je i javno iskazao potrebu za pomoći, a vidimo da su se pojedine zemlje odlučile i da pošalju pomoć koja je za sada prije svega finansijske prirode.
Kakve posljedice sukob može imati na istok Evrope, ali i Balkan?
Rano je sada govoriti o posljedicama na navedene regione, zato što se dinamika sukoba i međunarodnih odnosa mijenja gotovo iz sata u sat. Važno je da sukob nema reperkusije na stabilnost drugih regiona koji su sami po sebi bezbjednosno rizična područja. Zato je važno da se ovaj sukob okonča u što kraćem roku zbog njegovih posljedica, prije svega po ljudske živote, mir, bezbjednost i stabilnost na regionalnom i međunarodnom nivou. Bitno je da diplomatija preuzme primat nad oružjem.
Politika "jači kači" seže dalje od agresije NATO na SiCG
Da li je agresija NATO na SiCG 1999. otvorila put politici “jači kači”?
Politika, kako ste je nazvali u Vašem pitanju, svojim korijenima seže mnogo dalje od vremenske odrednice koju ste naveli. Ona je proizvod dinamike međunarodnih odnosa posebno spoljno-političkih strategija velikih sila, koje svoje interese artikulišu prema određenim djelovima i regionima svijeta.
U čemu je razlika između agresije NATO na SiCG i Rusije na Ukrajinu? U oba slučaja je riječ o međunarodno priznatim državama?
Rusija je izvršila napad sa kopna, mora i vazduha na suverenu, međunarodno priznatu i nezavisnu državu, svog susjeda. Podržala je i podsticala odmetničku i seciosionističku politiku regija na istoku Ukrajine, a i sama anektirala Krim kao dio teritorije te države, uz jasnu namjeru da se miješa u unutrašnja pitanja Ukrajine. NATO je otpočeo intervenciju 1999. godine. Prema zvaničnim objašnjenjima Alijanse, pokrenuta je da bi se zaustavila humanitarna katastrofa i progon Albanaca na Kosovu. U odnosu na postavljeno pitanje, treba pogledati kako međunarodno pravo definiše akt agresije na osnovu Rezolucije 3314 GS UN. Prema Rezoluciji, akt agresije podrazumijeva korišćenje vojne sile od strane države protiv suvereniteta, teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti druge države.
Bonus video:
