Vladimir Putin vrijedno proučava rusku istoriju. Prošlog ljeta, objavio je poduži esej “O istorijskom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca”, koji je takođe i ratni manifest. Međutim, uprkos svim njegovim istorijskim promišljanjima, Putinu je promakla ključna stvar: uloga koju su neuspješni ratovi imali u smjeni režima u Rusiji.
Poraz u Prvom svjetskom ratu stvorio je uslove za rusku revoluciju 1917. Poniženje koje je pretrpjela Moskva u rusko-japanskom ratu 1904-05 takođe je doprinijelo izbijanju propale revolucije. Krimski rat 1853-56 doveo je do smrti, možda čak i samoubistva, cara Nikolaja I. U skorijoj istoriji, iscrpljujući rat u Avganistanu značajno je doprinio padu Sovjetskog Saveza 1991.
SSSR je izgubio oko 14 000 vojnika tokom deset godina ratovanja u Avganistanu. Ruska vlada je priznala da je izgubila skoro 500, koji su stradali u prvih nekoliko dana invazije na Ukrajinu. Realne brojke će vjerovatno biti znatno veće. Ljudmila Narusova, ruska senatorka, pričala je o ruskoj četi od 100 vojnika u kojoj su samo četvorica preživjela. A najteže borbe vjerovatno tek predstoje.
Ruska urbana srednja klasa navikla je na svijet Ikee, ajfona, viza kreditnih kartica i odmora u Evropi i u Zalivu. Takav svijet više ne postoji.
Dakle, da li bi neuspjeh u ratu ponovo mogao da zbaci rusku vladu? Većina eksperata sa kojima sam razgovarao smatraju da je to malo vjerovatno - makar u skorije vrijeme. Ben Nobl sa Univerzitetskog koledža u Londonu je “skeptičan povodom tvrdnji da će Putin uskoro biti svrgnut u puču unutar palate - ili da bi postojeće politička elita mogla biti smijenjena u masovnim protestima”.
Dominik Lieven, ekspert za kolaps carske Rusije, takođe kaže da ne treba računati na brzo urušavanje Putinovog sistema.
Sa druge strane, zahvaljujući zapadnim sankcijama, ekonomska šteta koju Rusiji nanosi rat u Ukrajini biće veoma brza. Za svega nekoliko nedjelja sav napredak postignut u posljednjih 20 godina mogao bi nestati.
Majkl Bernstam sa Stenford univerziteta vjeruje da će zamrzavanje imovine Ruske centralne banke izazvati imploziju komercijalnih banki i lanaca snabdijevanja, uništavajući veliki dio ekonomije.
Ruska urbana srednja klasa navikla je na svijet Ikee, ajfona, viza kreditnih kartica i odmora u Evropi i u Zalivu. Takav svijet više ne postoji. Mnogi oligarsi, koji su podržavali Putina kako bi zadržali svoje bogatstvo, izgubili su svoje međunarodne poslovne imperije i jahte.
Teško stečene slobode i veze sa spoljašnjim svijetom takođe su nestale. Na mnogo načina, Rusija je već više izolovana danas nego što je to bila tokom Hladnog rata - kada je makar bilo moguće putovati u istočnu Evropu, a sovjetski timovi su se takmičili na Svjetskom prvenstvu i Olimpijskim igrama. Sada, Rusija je isključena iz međunarodnih sportskih takmičenja a Aeroflotu su otkazani međunarodni letovi, osim u susjednu Bjelorusiju. Ova izolacija će se vjerovatno nastaviti, dok god traje rat ili okupacija Ukrajine.
U samoj Rusiji, pristup Fejsbuku i stranim medijskim portalima poput BBC-a je sada blokiran. Širenje “lažnih informacija” o ratu (koji ne smije biti nazivan ratom, već specijalnom vojnom operacijom) je kažnjivo sa 15 godina zatvora. Rusija je sada totalitarna isto koliko i Kina - ali bez funkcionalne ekonomije, putovanja u inostranstvo i potrošačkih proizvoda koji doprinose tome da srednja klasa bude pod kontrolom.
To što je Putin tako brzo posegnuo za represijom pokazuje koliko se nelagodno osjeća zbog situacije unutar zemlje. Sa nemirnim superbogatašima i srednjom klasom, ruski diktator (jer je on to sada) mora da se osloni na dvije ključne baze podrške: obične Ruse, izvan velikih gradova, i bliski krug lojalista.
Ruska istraživanja javnog mnjenja pokazuju visok stepen podrške ratu. Međutim, imajući u vidu atmosferu represije, teško da su te ankete pouzdane.
Na osnovu razgovora sa ljudima može se zaključiti da veliki broj, možda čak i većina Rusa vjeruje u Putinovu verziju konflikta. Državna televizija kontroliše narativ o ratu u Ukrajini.
Međutim realnost - u vidu žrtava i ekonomskih gubitaka - mogli bi uskoro podriti zvaničnu priču. Međutim i u tom slučaju, za javne proteste potrebna je ogromna hrabrost. Demonstranti rizikuju da ih tuku, zatvaraju, otpuštaju sa posla. Gušenje protesta u Bjelorusiji prošle godine pokazalo je da represija često djeluje, ukoliko je dovoljno bezobzirna.
Dakle, nade za Putinovu smjenu moraju u velikoj mjeri počivati na puču unutar palate. Kao što je politikolog Milan Svolik primijetio “velika većina diktatora prije izgubi moć zbog onih unutar kapija predsjedničke palate, nego zbog mase napolju”. Međutim, Putin se po svoj prilici okružio lojalistima, koji dijele njegove nacionalističke i zavjereničke poglede na svijet i čija je sudbina blisko povezana sa njegovom.
Čak i ukoliko su neki iz unutrašnjeg kruga i sumnjičavi, krenuti protiv Putina je krajnje rizičan i težak potez. Ruski lider se uvijek brinuo o svojim tjelohraniteljima - od kojih su neki postali izuzetno bogati.
U drugim djelovima svijeta, dikatatori poput Roberta Mugabea iz Zimbabvea ili Nikolasa Madura iz Venecuele sveli su svoje zemlje na siromaštvo i izolaciju - ali su ipak uspjeli da godinama ostanu na vlasti.
Da li je to moguće u modernoj Rusiji? Može li Putin zarobiti svoje sunarodnike ponovo iza gvozdene zavjese? Sudbina Ukrajine, Rusije i velikog dijela svijeta zavisi od odgovora na to pitanje.
Tekst je preuzet iz “Fajnenšl tajmsa”
Prevela: N. Bogetić
Bonus video:
