Njemački predsjednik želio je da iskaže solidarnost i otputuje u Kijev, ali je iz Ukrajine došao signal da je njegova posjeta nepoželjna. To je razumljiva, ali i pogrešna odluka, smatra urednica u DW Rozalija Romanjec.
Kada je Frank-Valter Štajnmajer u utorak otputovao u Varšavu, javnost još nije znala ništa o još jednom putovanju koje je trebalo da se odvija u pozadini te posjete i u strogoj tajnosti. Poljski predsjednik Duda već nekoliko dana radio je na zajedničkom putovanju na najvišem nivou: pet predsjednika trebalo je da zajedno otputuju u posjetu ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom. Da je sve išlo po planu, ta grupa bi upravo sada bila na putu. Ali iznenada su događaji u Varšavi počeli jedni druge da prestižu.
Kada je Štajnmajer na konferenciji za novinare sa Dudom iznenađujuće izbjegao pitanja, postalo je jasno da nešto nije u redu. Nekoliko minuta kasnije, bomba je eksplodirala – najveći njemački tabloid „Bild“ ovako je naslovio udarnu vijest: „Zelenski odbio posjetu saveznog predsjednika Štajnmajera Ukrajini!“ Ubrzo nakon toga, pred kamerama se pojavio savezni predsjednik.
Nepoželjan u Kijevu
Njegov kolega i prijatelj, poljski predsjednik Andžej Duda, predložio je da njih dvojica, zajedno sa predsjednicima baltičkih država, otputuju u Kijev kako bi odatle „poslali snažan signal solidarnosti s Ukrajinom“, naveo je Štajnmajer u kratkoj izjavi. „Bio sam spreman na to, ali očigledno – i to moram da primim k znanju – to nije bilo poželjno u Kijevu“, dodao je.
Na saveznom predsjedniku se moglo uočiti da je lično pogođen. Upravo on, koji se godinama veoma intenzivno bavi Ukrajinom, sada mora da se zapita kako je došlo do toga da su njegovi napori propali.
O razlozima za otkazivanje posjete nije bilo objašnjenja, ali se zato u međuvremenu pojavilo dovoljno spekulacija. Koliko god da bi svi ti razlozi mogli da budu opravdani, oni ne mogu da odvrate od pomisli na to koliko je otkazivanje pogrešno.
Frustracija je loš savjetnik
Da, kratkoročno to može da posluži kao ventil za frustraciju i očaj Kijeva zbog njemačke, a posebno Štajnmajerove uloge. Savezni predsjednik godinama je njegovao bliske odnose s Moskvom i nije dovoljno ozbiljno shvatio upozorenja o ruskoj prijetnji istočnoj Evropi, a posebno Ukrajini. Štajnmjer je podržao gasovode Sjeverni tok i kao ministar spoljnih poslova u vladi Angele Merkel 2008. godine bio uključen u donošenje njemačkog veta na članstvo Ukrajine u NATO. Lista frustracija Kijeva je dugačka i opravdana. Štajnmajer je nedavno i sam priznao greške.
Očigledno je da je taj političar SPD malo razlikovao namjere i efekat. Ako se to tako posmatra, niko ne bi trebalo da se čudi što se zaboravlja privrženost Njemačke Ukrajini, kao i ogromna finansijska sredstva izdvojena tokom godina. Da, njemački političari su se ponašali naivno i arogantno. Nekima je potrebna i nova era u spoljnoj politici – više razumijevanja za Istok, a manje za Rusiju. Pa ipak, Štajnmajer se ne može optužiti za zle namjere.
Nažalost, sada se frustracija iz prošlosti potencirala novim greškama: blokiranjem sankcija, izostalom isporukom oružja, kao i izostalim putovanjem kancelara Šolca u Kijev, što je trebalo davno da se dogodi. A ako Šolc ne želi da dođe i pomogne, zašto bi Zelenski u ratnoj zoni trebalo da primi reprezentativnog šefa države iz Nemačke? Jasno je da su predsjedniku zemlje koja se bori za opstanak potrebnije odluke, a ne simbolični gestovi. Jasno je i da on ne želi ulogu statiste. Sva ta razmišljanja su nekako razumljiva.
Fatalne posljedice
Pa ipak, odbacivanje Štajnmajera je kratkovido, politički razorno i u pogledu na budućnost – krajnje lakomisleno. Ukoliko se djeluje zato što ste u pravu, to ne znači da se postupa ispravno. Proglašavajući Štajnmajera nepoželjnim, ukrajinska vlada promašila je cilj, jer ruši mostove. Njemački kancelar sada definitivno neće otputovati u Kijev. To mu ne dozvoljava poštovanje najviše funkcije u sopstvenoj državi. Zato bi svojevrsno „jutarnji mamurluk“ u Ukrajini mogao da bude veliki – i tu ništa ne menja to što ostala četiri predsjednika dolaze u posjetu. To samo potcrtava pukotine u Evropi koje nikome nisu potrebne.
Osorni stav Zelenskog stavlja na kocku velike simpatije Njemačke prema Ukrajini. A one su njemačkoj vladi potrebne, ukoliko želi da na unutrašnjem planu ostane jaka i stabilna, i da bi nastavila da pomaže i u budućnosti. Podijeljena Njemačka nikome nije od pomoći.
Ili možda jeste? Tu je još neko kome sve ovo neočekivano ide na ruku. Riječ je o despotu iz Rusije, čijoj propagandnoj mašineriji je svakoga dana potreban novi materijal. Nažalost, ovoga puta mu je Zelenski to i isporučio.
Bonus video:
