Iznad zemlje njihov svijet je u ruševinama - metro stanica sada je njihov dom, škola, igralište i utočište. Bezbjedno je koliko je to moguće u Harkovu - drugom po veličini gradu Ukrajine, na samo tridesetak kilometara od ruske granice.
Nikol Buliženko, koja ima samo 12 godina, kaže da to i nije život.
"Ne mogu da opišem koliko sam zabrinuta. Sve je tako bolno. Brinem se za sve koje volim", priča ona za Skaj njuz.
Na pitanje o ljudima koji napadaju njen grad, Nikol jednostavno kaže.
"Oni nisu ljudi".
Njena rođaka Liza takođe ima 12 godina, dok sjedi pored Nikol stiska joj ruku u znak podrške. Njihova starija sestra, gleda sa strane sa svojim djetetom u rukama.
Njihovi roditelji i dalje žive u porodičnoj kući, zajedno sa tri psa. Jednom sedmično, ako je bezbjedno, djevojke idu tamo kako bi se okupale.
Dok za Skaj njuz priča o svom životu, jasno je da su stvari koje Nikol želi da kaže postale preteške. Suze joj idu niz lice, dok objašnjava kako je šest članova njene porodice još u Harkovu. To je samo jedan od pokazatelja mučnog uticaja koji rat ima na djecu u Ukrajini.
Najvažnija osoba u životima ovih mladih ljudi na tom hladnom peronu je Irina Zolotareva, Unicefov psiholog specijalizovan za traume.
Tokom posljednjeg mjeseca na ovu stanicu je dolazila jednom sedmično da vodi sesije, privatne konsultacije sa porodicama, ali i da pjeva i igra zajedno sa djecom kako bi opustila djecu.
Svoju djecu je poslala van zemlje, jer svoje vrijeme sada želi da posveti onima koji su ostali - onima koji su vidjeli i čuli previše.
Ona za Skaj njuz kaže da djeca u metrou sve što se dešava "ne zovu ratom".
"Samo koriste riječ 'buka'. Kažu mi - Nećemo danas napolje, jer je bučno", objasnila je Zolotareva.
Svako od djece koja su ovdje ima različitu vrstu traume, kaže ona.
"Neki su zapravo prošli kroz granatiranja ili bombardovanja, neki nisu imali sklonište, jer su im kuće pogođene", rekla je Irina.
Dok nas djeca mole da se igramo hvatanja sa njima, priča novinar Skaj njuza, dok sa naizgled beskrajnom energijom trčkaraju oko stolova koji su zatrpani knjigama i crtežima, Irina govori da nije uvijek bilo tako.
"Kada sam počela da radim sa njima, djeca su bila jako uplašena. Praktično ništa nismo radili. Nismo crtali, nismo pisali, nismo učili, uopšte nije bilo edukacije. Samo sam pokušavala da ih ugrijem, da ih natjeram da jedu. Da se osjećaju bezbjedno", prijsetila se.
U skučenom uglu stanice metroa, na malom prostoru između dva izlaza za slučaj opasnosti, održava se čas matematike. Tako sada izgledaju časovi, ali djeca vrijedno rade. Međutim, za kakvu budućnosti to niko ne zna.
Nikol kaže da joj sesije "jedan na jedan" sa Irinom pomažu da više shvarti o svemu. Uprkos naporima podzemnog života, ona je odlučna da neće napustiti Harkov.
"Vidjela sam i čula sve što se događa. Ali ostaću ovdje do samog kraja", kaže ona.
Sve to nikome nije lako da sluša, pogotovo dok se iznad zemlje čuju pucnji, pa ni Irina koja se izvinila što je dopustila da pokaže emocije.
"Samo želim da ih utješim i da im traumu učinim manjom", kaže Irina i grli Nikol.
Zagrljaj ovdje mnogo znači, jer ponekad je riječi teško pronaći, zaključuje Skaj.
Bonus video:
