Lavirint sa više od 30 bunkera i tunela koji se prostiru na 11 kvadratnih kilometara - svaki bunker bio je svijet za sebe. Bježeći od bombi dio stanovnika Marijupolja u takav "svijet" željezare Azovstal ušao je još dok je bila zima - iz njega su izašli u proljeće. Nije to bilo proljeće na kakvo su navikli, već sivo, "ranjeno" ratom... Ipak, nakon skoro dva mjeseca provedena u mraku i ispod zemlje pogled ka nebu probudio je novu nadu.
Sada kada su civili iz Azovstala, nakon evakuacije, na sigurnom u Zaporožju za Asošiejted pres (AP) su pričali o užasima opkoljene željezare na Azovskom moru.
Raketni udari redovno su tresli Azovstal, zidovi u bunkerima uvijek su bili vlažni, osjećao se buđ, a hladnoća pod zemljom "vukla" je ljude ka vrhu... Samo sa jednom željom - da ponovo vide nebo.
Kroz mrak su probili put do dragocjenog mjesta Azovstala - tamo su mogli da podignu pogled i vide mali dio plavog ili sivog neba.
"Bilo je to kao da viriš sa dna bunara. Za one koji nisu mogli ili nisu smjeli da se popnu taj pogled bio je udaljen poput mira u ovom ratu. Ipak, pogled u nebo budio je nadu", rekla je Elina Cibulčenko, koja je sa svojom porodicom među prvima izašla iz opkoljene željezare.
Kao i mnogi stanovnici Marijupolja koji se sjećaju vježbi civilne odbrane, Elina je znala da željezara ima jedine prave bunkere u gradu. Kada su ona, njen suprug Sergej, ćerka Tetjana i zet Ihor odlučili da se zavuku u jedan od bunkera, pretpostavila je da će ostati samo nekoliko dana.
"Nismo uzeli čak ni četkice za zube", rekla je Elina.
A, nekoliko dana pretvorilo se u 60.
Sa sobom su poveli dva psa, a nosili su samo dokumenta, ćebad i voće.
Evakuacija iz Azovstala i dalje traje, broj onih koji su preživjeli pod zemljom prijeti da svakim danom bude sve manji. Evakuisani se prisećaju da su užasnuto gledali kako ranjenici podliježu povredama, dok su zalihe prve pomoći, čak i čista voda, ponestajali.
"Ljudi bukvalno trunu kao što je slučaj sa našim jaknama“, rekao je 31-godišnji Sergej Kuzmenko, koji je iz fabrike pobjegao zajedno sa svojom ženom, osmogodišnjom ćerkom i još četvoro ljudi iz bunkera.
"Onima koji su ostali je teško - potrebna im naša pomoć. Moramo da ih izvučemo", rekao je Kuzmenko.
U drugom bunkeru, porodica Cibulčenko je živjela zajedno sa još 56 ljudi, uključujući 14 djece uzrasta od četiri do 17 godina. Preživjeli su tako što su među sobom dijelili obroke koje su borci donijeli - konzerve, kašu, krekere, so, šećer, vodu. Nije bilo dovoljno, ali su preživjeli.
Ipak, njihov stari pas je patio - počeo je drhti. Morao je da umre, tako su odlučili su. To je bio čin milosrđa, jer bi samo patio još više.
Porodica Cibulčenko i ostali spavali su na klupama na kojima su bile postavljene uniforme radnika željezare. Umjesto toaleta koristili su kante. Kada zbog bombordovanja nisu smjeli da izađu i isprazne kante, koristili bi plastične kese.
Da bi koliko je to moguće ljepše proveli vrijeme, ljudi su smišljali društvene igre ili igrali karte. Soba u bunkeru postala je igralište za djecu. Ljudi su pronašli markere i papir i održali takmičenje u umjetnosti, a djeca su crtala ono što bi najviše voljela da vide. Crtali su prirodu i sunce.
Crteži su bili postavljeni na zidove na kojima se vidjela vlaga. Neprijatan miris sa zidova, vlaga i buđ, prešli su na odjeću i ćebad. Jedini način da nešto ostane suvo bilo je da ga nosite. Čak i nakon evakuacije i nakon prvog "normalnog" tuširanja poslije nekoliko mjeseci Cibulčenkovi su se brinuli kako se još osjećaju na buđ.
Kada su pokušavali da sakupe kišnicu, često su koristili sredstvo za dezinfekciju kako bi očistili ruke i posuđe, sve do tačke u kojoj su Elini ruke pokazale alergijsku reakciju.
A onda, po ko zna koji put, čuli su vijest o mogućoj evakuaciji iz Marijupolja - iako je pregovore vodio UN bilo je skepticizma i straha.
Ipak, mnogi su odmah rekli da bi Cibulčenkovi trebalo prvi da odu, jer jer Elinina počela da ima ozbilnje probleme zbog bola u nogama.
"Ali ovdje ima djece i trebalo bi ona da idu", rekla je, ali su ostali insistirali i Elina je krenula sa svojom porodicom.
Djevojčica Violeta koja je ostala u bunkeru uzela je marker i nacrtala cvijet, srce i "srećno" na Elininoj ruci.
Svi u bunkeru su se dogovorili da se sastanu i proslave u kafiću u Zaporožju kada se evakuacija završi.
"Tako nam je žao", rekli su Cibulčenkovi ostalima kada su krenuli ka površini.
"Ne brinite", odgovorili su. "Pratićemo vas".
Bonus video:
