To je rat Vladimira Putina - ili ga makar Zapad tako karakteriše. Ruski predsjednik ne samo da je donio odluku da napadne Ukrajinu, nego, kako tvrde zapadni vojni zvaničnici, on učestvuje u donošenju odluka na bojnom polju „na nivou pukovnika ili brigadira” dok traje ofanziva u Donbasu na istoku Ukrajine.
Djelimično, ovo zapažanje nije posebno iznenađujuće. Bilo bi teško vjerovati u bilo kakvu ideju da ruski predsjednk - kao vrhovni komandant, neće biti uključen u planove bitke, posebno pošto je rat u Ukrajini krenuo loše. Autokratski režimi obično se ne zalažu za vojnu decentralizaciju.
Međutim, to se takođe dešava u trenutku ponižavajućeg vojnog neuspjeha. Rezultat pokušaja opkoljavanja ukrajinskih snaga prošle nedjelje bio je skoro 500 ubijenih i gubitak više od 70 oklopnih vozila u katastrofalnom pokušaju prelaska rijeke Severski Donjec, koji se desio, prema navodima zapadnih izvora, usred bijela dana.
Stoga, ako je vjerovati tvrdnjama Zapada, može se zaključti da je Putin odobrio taj plan borbe. Donošenje odluka na „nivou pukovnika ili brigadira” podrazumijeva komandu na nivou brigade nad dva ili više bataljona, kretanjem od 1.500 ili više vojnika, što je upravo ona vrsta snage koja je pokušala i nije uspjela da pređe stratešku rijeku.
Profesor ser Lorens Fridman sa londonskog Kraljevskog koledža smatra vjerodostojnom vojnu izjavu o Putinovom nivou umiješanosti: „Putin je požurivao vojnu operaciju, prvo tako što je davao vrlo malo obavještenja da će krenuti u napad, a zatim snažnim zalaganjem za brze pobjede. To je posebno problem druge faze rata, u Donbasu.
Tvrdnje o Putinu podsjećaju na ideju o političkom lideru koji je nestrpljiv ili više ne vjeruje svojim generalima, prije svega pad Adolfa Hitlera, koji je u kasnijim stadijumima Drugog svjetskog rata, kako je to opisao biograf Ijan Keršo, odbio da prihvati pozive generala na taktičko povlačenje na istoku i insistirao na previše optimističnim kontraofanzivama kao u Ardenima 1944/45.
Međutim, ima puno drugih primjera. U ranim fazama rata u Vijetnamu, američki predsjednik Lindon Džonson i njegova administracija započeli su kampanju bombardovanja protiv komunističkiog Sjevernog Vijetnama 1965. godine, koja je definisala ciljeve koje je moguće napasti kako bi se izbjeglo da se uvrijedi Kina ili sovjetska Rusija. Ta konfuzna strategija bila je pokušaj da se slomi odlučnost Hanoja bombardovanjem manjih ciljeva iz vazduha, i korak u eskalirajućem ratu koji su SAD na kraju izgubile.
Uoči posljenjeg rata u Iraku, diktator te zemlje Sadam Husein odlučio je da vazdušne snage države ne bi trebalo da igraju nikakvu ulogu u ratu, prema izvještaju koji je objavljen u „Forin afersu” tri godine nakon rata. Vjerovalo se da iračko vazduhoplovstvo ne može parirati zapadnim osvajačima - i da ga je najbolje sačuvati za poslijeratnu budućnost pod njegovim vođstvom, koja se nije dogodila nakon zauzimanja Bagdada.
Međutim, uprkos svim pričama o uplitanju, odnos između političkog rukovodstva i vojne komande uvijek je složen i na trenutke stresan. Fridman kaže da su vojne odluke tokom rata „intenzivno političke” i da je na političkim rukovodstvima da „postavljaju ciljeve, guraju više komandante, postavljaju pitanja.”
Cilj je, tvrdi Fridman, da se osigura da postoji „dijalog između političara i vojske” i da lideri ne poništavaju legitimne prigovore ili pokušavaju da mikroupravljaju planovima borbe u trenutku kada bi trebalo da se koncentrišu na šire diplomatske ili političke strategiije.
Za Putina, dok se rat u Ukrajini bliži dvanaestoj nedjelji, postavlja se pitanje da li ruski lider ima vremena da se usredsredi na sve što je pred njim ako je uvučen u taktičko donošenje odluka u ofanzivi na Donbas koja zastaje - i na uticaj koji bi dalji vojni neuspjesi imali na njegov položaj.
U posljednjih nekoliko dana, neki ruski vojni blogeri i eksperti su počeli da preispituju tu strategiju. Jedan poznati ruski bloger koji koristi pseudonim Vladlen Tatarzky, napisao je na Telegram kanalu: „Dok ne saznamo ime ‘vojnog genija’ koji je postavio bataljonsku taktičku grupu pored rijeke i dok za to ne odgovara javno, nikad neće biti reformu u vojsci.”
Ispostavilo se da je autor možda kritikovao samog Putina.
Priredila: A Šofranac
Bonus video:
