Žešov je grad od skoro 200.000 stanovnika na jugoistoku Poljske. U Žešovu je aerodrom koji je uz onaj u Lublinu najbliži granici sa Ukrajinom sa poljske strane. Ni po čemu neobičan, osim po brojnim protivvazdušnim sistemima uzduž piste.
Tu počinje priča reportera “Vijesti” na putu ka Kijevu. Od Žešova je sat vremena automobilom do Pšemisla, tri puta manjeg grada koji je praktično na samoj granici. Slijedi vožnja vozom do Kijeva. Procjena - barem 12 sati.
Granica se prolazi bez ikakvih problema i većeg zadržavanja, klasična granična kontrola, udaren pečat i idemo dalje. Prvi susret sa Ukrajinom, očekivano, iz voza ne odaje utisak ničeg neočekivanog. Nestrpljivo se očekuje dolazak na stanicu prvog većeg grada kroz koji se prolazi, a to je Ljvov (Lavov) - najveći grad na zapadu Ukrajine (preko 700.000 stanovnika). Oko pet sati kasnije smo tu, već je jedan nakon ponoći, ali na stanici ima života, vjerovatno najvećim dijelom putnici koji takođe putuju ka Kijevu. Iako praktično na krajnjem zapadu i Ljvov je bio meta ruskih projektila sa više stradalih.
Pošto je uveliko mrak i ne vidi se ništa osim ponekog objekta koji obasja mjesečina, nema ničega vrijednog za izvijestiti, pa se okrećemo aplikaciji Google Maps da vidimo kuda i pored čega sve prolazimo. Mjesta koja do 24. februara vjerovatno ne bi značila puno, ali nakon tog datuma znače poput grada Žitomira čiji je aerodrom uništen iskander raketama ispaljenim iz Bjelorusije već prvih dana invazije. Slična sudbina je zadesila i Ivano-Frankivsk koji, barem na mapi, ne djeluje predaleko.
Rano jutro reportera “Vijesti” zatiče na par sati od Kijeva, prolazi se kroz ruralna područja i nemoguće je ne zapitati se - da li su stari urušeni objekti upravo samo to ili su ono što čovjek očekuje da vidi, posljedica ratne devastacije.
Prvi susret sa Kijevom ne donosi takođe ništa neobično - saobraćaj potpuno normalno funkcioniše, građani svojim poslom špartaju u raznim pravcima i prvih desetak minuta je sve u tom duhu.
Onda se nailazi na prvi vojni kontrolni punkt. Betonske ograde kombinovane sa improvizovanim preprekama kao što su kante pijeska i vojnici sa dugim cijevima uz znak “STOP - kontrola”.
Ubrzo takvi prizori prestaju da budu rjetkost, negdje su punktovi pojačani dorađivanim šatorima, velikim vojnim vozilima, a ponegdje i antitenkovskim preprekama.
Mali predah prije puta za Borodjanku, reporter “Vijesti” je iskoristio da obiđe ulicu u kojoj su “izloženi” djelovi ruske ratne mašinerije uništene u sukobu. Djelovi oborenog aviona, uništena oklopna vozila... sve znatno strašniji i siroviji prizor nego što se može doživjeti sa fotografija.
Poređani su odmah pored puta, poneki građanin stane i pročita opise o vrsti vozila, te gdje je zaplijenjeno ili uništeno.
Nisu raspoloženi za komentare čim vide kameru.
Borodjanka i Irpinj
Put ka Borodjanki vodi kroz centar Kijeva i sada već antitenkovske prepreke i džakovi puni pijeska nisu nikakva rjetkost. Naslagani su pored puta i na ulicama u samom centru i građani su očigledno uveliko navikli na njih jer između njih voze bicikle i električne trotinete, neki ih koriste i kao odmor dok čekaju gradski prevoz, a na nekoliko stanica se vide pogrdni natpisi na račun ruskog predsjednika Vladimira Putina. Jedino viđenije mjesto gdje nije bilo vidljivih prepreka jeste čuveni obelisk koji je Kijev dobio kao grad-heroj iz Drugog svjetskog rata, jedan od 12 takvih u cijelom Sovjetskom savezu.
Na prilaznim putevima se mogu vidjeti i improvizovani bunkeri, ali i tenkovi iza njih. Kako se polako izlazi iz Kijeva i to je sve češća scena, a u rijetkoj šumi pored puta se mogu vidjeti i vojnici, šatori i druga vojna “građa”. Ubrzo se nailazi i na potpuno uništenu benzinsku pumpu, uništene kamione koji su samo sklonjeni pored puta ili “ćušnuti” u treću traku, a nedugo zatim i na porušeni most koji od Irpinja vodi ka Kijevu.
Sada već uništeni i oštećeni poslovni objekti sa prepoznatljivim i svjetskim brendovima postaju čest prizor.
Pred sam ulaz u Borodjanku se prolazi neposredno pored još jednog uništenog mosta.
U Borodjanki su prizori nestvarni - ovdje je sve uništeno. Ne postoji način, koliko god se okretali oko sebe, da u vidokrugu nemate barem jedno mjesto ili objekat bez tragova oštećenja. Veliki broj zgrada su sada ruševine, ali se izgleda živ čovjek na sve navikne - djeca se igraju na toboganu ispred jedne od takvih.
Centralno mjesto u gradiću pripada velikoj bisti Tarasa Ševčenka, nacionalnog heroja Ukrajine. I ona je oštećena u sukobima, a lokalne vlasti su ponosne što nije porušena i u tome vidi veliki simbolički podsticaj za dalju borbu protiv okupacije.
I Podgorica ima bistu Tarasa Ševčenka, velikog pjesnika, pisca i umjetnika i nalazi se u parku na Kruševcu, odmah do Kliničkog centra. Borodjanka se nalazi na strateški vrlo važnom putu i zato je bila meta žestokih napada ruske vojske, a kako je bila dugo potpuno odsječena, veliki broj stanovnika je poginuo jer su zatrpani u ruševinama.
U trenutku kada se ruska vojska povukla u gradu je bilo svega 200, od oko 13.000 hiljada stanovnika, a povratak je značajno usporila činjenica da su na brojna mjesta, tokom odstupnice, ruski vojnici postavili mine. Predsjednik Ukrajine je kazao da je procjena da je u Borodjanki više ljudi poginulo nego u Buči. Jeziva tišina tog mjesta ukazuje na to.
Sljedeća destinacija reportera “Vijesti” je Irpinj. Grad koji su osnovali radnici na pruzi Kijev-Kovelj krajem 19. vijeka i u kom živi preko 60.000 ljudi na teritoriji koja je manja od opštine Budva. Ta je pruga uništena tokom prvih dana ruske agresije.
Poput Borodjanke, i Irpinj je bio pod žestokim napadima zbog svoje strateške pozicije, a ideja ruskih snaga je bila da opkoli Kijev.
Tragovi urbanog ratovanja su po cijelom gradu i scene su vrlo slične onima iz Borodjanke -razrušene zgrade, uništeni automobili, izgorjeli poslovni objekti.
U Irpinju je, prema zvaničnim podacima ukrajinskih organa, ubijeno oko 300 civila, a poginulo je i 50 vojnika i drugih pripadnika bezbjednosnih službi. Ruske snage su ušle u Irpinj i do sredine marta su već kontrolisale veliki dio grada, po nekim procjenama i čitavu polovinu. Do kraja marta je Ukrajina uspjela da povrati kontrolu nad gradom nakon žestokih tenkovskih okršaja i Irpinj je zavrijedio da bude proglašen za “grad heroj” zajedno sa još devet ukrajinskih gradova koji su pružili najsnažniji otpor tokom ruske invazije.
Kao što je i Borodjanka centralno obilježena pjesnikom Ševčenkom, tako i Irpinj ima svog literarnog heroja - Nikolaja Nosova, čuvenog pisca za djeca koji je svoje djetinjstvo proveo u tom gradu. Centralni park u gradu nosi naziv po njegovoj poznatoj knjizi “Neznajka”.
Povratak u Kijev sa idejom da razgovaramo sa građanima. Kažu da su umorni od komentara, da ne žele da se snimaju i da samo žele da sve ovo prestane. Snimanje svakako nije jednostavno jer vojska odmah reaguje ako primijeti da je bilo šta sa vojnim obilježjem u kadru. Umorno djeluje i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, što je bilo teže zabilježiti jer je novinarima zabranjeno da unesu telefone i druge elektronske uređaje iz bezbjednosnih razloga. Zgrade u kojima su održani sastanci crnogorske i albanske delegacije sa Zelenskim i predsjednikom Vlade Ukrajine su poput ulica - pune improvizovanih prepreka i džakova sa pijeskom. Da li je isti slučaj i sa zgradom u kojoj su se delegacije sastale sa Vitalijem Kličkom nismo se uspjeli uvjeriti jer novinarima nije bio dozvoljen ulaz.
Povratak u voz i nova višesatna vožnja do Poljske pruža savršeni prostor za rekapitulaciju brojnih utisaka. U glavi se smjenjuju prizori uništenja, ali je jedna stvar konstanta - miris. Miris spaljenog koji istrajava i miris urušenog kada se priđe zgradama-ruševinama. Izgleda da tragovi topuza zaista smrde nečovještvom.
Bonus video:
