U poljskim šumama nalaze se ostaci ozloglašene Hitlerove "Vučije jazbine".
To je sada turistička atrakcija. Tamo je planiran rat, i tamo je fon Štaufenberg izvršio čuveni neuspjeli atentat na "firera".
Što se više približavamo, šuma je sve gušća. Ovo područje u Poljskoj, do kraja Drugog svjetskog rata bila je najistočnija pokrajina njemačkog rajha - istočna Pruska.
Adolf Hitler je naredio da se tu sagradi utvrđenje za njega i njegov štab pod nazivom: Volfšance, "Vučija jazbina" - u šumi, blizu grada Ketžin, nekada Rastenburg.
"Ime ovog kompleksa potiče od riječi 'Adolf', što na staronjemačkom jeziku znači plemeniti vuk", kaže turistički vodič Lukas Polubinski.
Hitleru se to svidjelo, pa je Volf (vuk) postalo i njegovo kodno ime.
Hitler je u Vučijoj jazbini proveo više od 830 dana. Tokom Drugog svjetskog rata nigdje nije duže boravio.
Saznajem da je Hitler izabrao lokaciju u Istočnoj Pruskoj ne samo zbog dobre kamuflaže, već prije svega zato što nije bila daleko od ruske granice: upravo je odavde 22. juna 1941. naredio da se napadne Sovjetski Savez. Od tada je "Vučija jazbina" bio njegov glavni štab.
Ogroman kompleks
Hermetički zatvoren i dobro čuvan kompleks izgrađen je najverovatnije 1940. na oko 2,5 kvadratnih kilometara.
To utvrđenju je trebalo da bude neosvojivo - sa oko 50 bunkera, 70 kasarni, dva aerodroma, željezničkom stanicom i sistemima protivvazudšne odbrane (FLAK).
Oko 2.000 lica, vojnog i civilnog osoblja bilo je trajno smješteno u "Vučijoj jazbini".
Hitler, njegov sekretar Martin Borman i maršal Herman Gering imali su svoje privatne bunkere. Zidovi ovog betonskog kolosa bili su debeli između pet i sedam metara. Stanare su štitila tri strogo čuvane zabranjene zone, bezbrojna stražarska mjesta i minsko polje dužine deset i širine 150 metara.
Njegov štab bio je savršeno kamufliran i nije se mogao razaznati iz vazduha. Ogromna stabla i mreže skrivale su kompleks.
"Ako nešto simbolično može prikazati tadašnju situaciju, onda je to ovaj bunker koji spolja podsjeća na grobnicu poput onih u starom Egiptu", citira Polubinski Hitlerovog omiljenog arhitektu Alberta Špera.
"Hitler je živio, radio i spavao u ovoj grobnici. Činilo se kao da su ga sedam metara debeli betonski zidovi i u prenesenom smislu odvajali od spoljnog svijeta, držeći ga zatvorenim u njegovom ludilu."
Čak i danas, 80 godina kasnije, osjeća se duh onog mračnog vremena u kojem su Hitler i njegovi generali i maršali planirali ne samo svoje vojne pohode, već i genocid nad Jevrejima.
Fon Štaufenberg
Nekoliko koraka od ulaza u Vučiju jazbinu nailazim na spomen ploču sa imenom Klaus Šenk Graf fon Štaufenberg. Ovaj pukovnik njemačke vojske je 20. jula 1944. pokušao da ubije Hitlera. Atentat bombom nije uspeo.
Ironijom sudbine, Hitler je preživio atentat samo zato što je bomba eksplodirala u drvenoj kolibi. Sa članovima svog vojnog štaba on je razgovarao o situaciji na frontu. Na sastanak je pozvan i Štaufenberg. Pukovnik je već nekoliko puta pokušao da prošvercuje bombu u Hitlerov bunker – ali je operaciju uvek morao da prekine u posljednji čas. Ovaj put je uspio da odloži aktovku s bombom pod sto, u blizini mjesta gdje je sjedjeo Hitler. Ali neko drugi je aktovku šutnuo u stranu, da ne smeta.
Hitler svoj život duguje kako toj okolnosti tako i činjenici da je pritisak odnosno silina detonacije - zbog drvenih i tankih zidova barake kao i otvorenih prozora zbog ljetnje vrućine, bila usmjerena napolje. U eksploziji bombe ubijena su četiri oficira a Hitler je bio samo lakše povrijeđen. Da je do detonacije došlo u bunkeru, Hitler ne bi preživio.
Štaufenberg je napustio drvenu kolibu kratko prije eksplozije. Ubijeđen da Hitler više nije živ, krenuo je u Berlin kako bi okončao puč. Odmah je, zajedno sa svojim pomagačima, uhapšen i još iste noći pogubljen.
Zašto saveznici nisu bombardovali?
"To nije bio prvi pokušaj atentata na firera", kaže turistički vodič Lukas Polubinski.
Postojala su garantovano najmanje 42 napada na Hitlera, a činjenica da je uspio da izvuče živu glavu nakon svih tih atentata, za njega je bila božji znak.
Zašto, pitam se, saveznici nisu napali ovo mjesto i okončali nacistički teror?
"Bunkeri su bili previše masivni", objašnjava Polubinski.
"Britanci i Amerikanci su vjerovatno od ljeta 1943. znali za Vučiju jazbinu, ali ona nije bila njihov cilj. Oni su htjeli da uhvate Hitlera živog. A nisu tačno znali, kada on tamo boravi", kaže Polubinski i dodaje:
"Osim toga, tadašnji avioni ne bi mogli da odlete u istočnu Prusku, bace bombe i vrate se u Englesku".
Poslije rata - građevinski materijal i turistička atrakcija
Kada su jedinice Crvene armije počele da napreduju u pravcu Vučije jazbine, njemački vojnici su sve digli u vazduh - 24. januara 1945. Ali masivne čelične konstrukcije nisu mogle biti potpuno uništene.
Danas se u šumi mogu vidjeti ogromni betonski djelovi i ostaci nekadašnjeg kompleksa bunkera, obrasli mahovinom i paprati.
Nakon Drugog svjetskog rata mještani su se ovdje snabdijevali građevinskim materijalom, a turisti su počeli da dolaze1959. - kada što su uklonjene mine.
Nakon što je privatni investitor 2012. uložio 1,6 milioan eura, od 2017. je Vučija jazbina pod državnom upravom. Svake godine tamo dođe oko 300.000 posjetilaca. Dvije trećine su Poljaci, a ostatak su turisti iz cijelog svijeta.
Legendarna soba od ćilibara
Samo nekoliko kilometara dalje, dobro kamuflirana u gustoj šumi, nalazila se glavna komanda pješadije Verhmahta: Mauervald.
Bunkeri ovdje nikada nisu uništeni, a u mračne prostorije ispunjene vlagom postavljene su figure u prirodnoj veličini. Rekonstruisana je i jedna podmornica ali i legendarna soba od ćilibara po uzoru na pravu.
Pruski kralj Fridrih Vilhelm I poklonio ju je 1716. caru Petru I Velikom u znak njihovog prijateljstva i kao potvrdu savezništva između njihovih zemalja. Car ju je izložio u svom dvorcu u Sankt Peterburgu.
Tokom Drugog svjetskog rata Njemci su je ukrali. Do danas niko ne zna gdje je soba od ćilibara. Međutim, Erih Koh nekadašnji gaulajter u Istočnoj Pruskoj (op. red.: regionalni vođa Nacističke partije), nagovijestio je da bi soba od ćilibara mogla biti skrivena u Mauervaldu.
Poslije rata Koh nije pogubljen u nadi da će se od njega doznati tajna - ali on je nije odao. Uvijek iznova, posljednji put 2017. ovdje se kopalo i tražilo, ali legendarno blago nije pronađeno.
Bonus video:
