Čuvena izjava engleskog istoričara Džona Roberta Silija glasi da je Britanija “pokorila i kolonizovala pola svijeta u naletu gubitika razuma”. Nasuprot tome, Evropska unija danas nesvjesno gubi svoju posthladnoratovsku hegemoniju u Evropi u naletu pretjerane koncentracije. Brisel je toliko zaokupljen zadatkom unapređenja EU integracija da ne uspijeva da upravlja dezintegracijom na svojoj periferiji.
Stalno nas gnjave pričom da smo se 24. februara probudili u drugačijem svijetu. Istina je da je taj “drugačiji svijet” već dugo sa nama. Problem je u tome što nismo bili voljni da to vidimo.
Sada nas agresija Rusije na Ukrajinu primorava da preispitamo neke naše pretpostavke o budućnosti Evrope. Ipak, jasno je da se to može desiti samo ako preispitamo prošlost. Najbolji način da shvatimo kako se međunarodna politika preoblikuje je da se fokusiramo, imajući na umu šok invazije, na neke od ključnih događaja u posljednjih 30 godina. Krajnji značaj mnogih od tih događaja nam je promakao.
Zamislimo dva posmatrača, od kojih je nakon hladnog rata zatraženo da predvide kako će se odvijati novi evropski poredak. Jedan je iz centralne Evrope, recimo Praga, i njemu je rečeno da će tamošnji događaji definisati budućnost kontineta. Za njega se to ogleda u širenju EU i transformaciji postkomunističkih društva u zapadnoevropski model.
Drugi posmatrač je sa Balkana i njegovu viziju su oblikovali ratovi u bivšoj Jugoslaviji i potresi poslijeratne rekonstrukcije. U njegovim očima, kolaps komunističkih režima doveo je do uspona razjarenog etničkog nacionalizma. Demokratizacija je došla sa nasilnim sukobima i etničkim čišćenjem.
Ovaj posmatrač bi se saglasio sa Klifordom Gercom, pokojnim američkim antropologom koji je 1995. predvidio da novorođeni međunarodni poredak neće biti definisan masovnim usvajanjem zapadnih modela, već opsesijom identitetom i razlikama. Političku agendu neće određivati pitanje “Kada će se Srbija ili Albanija pridružiti EU?”, nego “Šta je zemlja ako nije nacija’” i “Šta je kultura ako nije konsenzus?”
Da li griješim ako vjerujem da će nam balkanski posmatrač bolje pomoći da razumijemo današnju Evropu nego onaj u Pragu? Zar naše trenutno stanje paralisane iznenađenosti nije objašnjeno našom nespremnošću da prihvatimo da ono što smo vidjeli na Balkanu nije nikakva avet iz prošlosti?
Jednostavno rečeno, EU ne može da se efikasno nosi sa krizom izazvanom napadom Rusije na Ukrajinu ako ne uspije da preispita svoje “balkansko iskustvo”. Rusija Vladimira Putina nije Srbija Slobodana Miloševića, a Ukrajina nije Bosna. Ali neuspjeh EU da transformiše Balkan, a ne makar djelimični uspjeh Brisela da integriše centralnu Evropu, mora biti polazna tačka bilo kakve održive strategije.
Po moj procjeni, tri balkanske lekcije su od ključnog značaja.
Prva je da evropska integracija može transformisati države, ali ne može napraviti države. U svojoj suštini, projekat EU je pokušaj da se prevaziđe država-nacija iz 19. vijeka. Ali izazov na periferiji Evrope bio je da se izgrade funkcionalne države-nacije. Pokušaj da se izgradnja nacije zamijeni izgradnjom države članice EU imao je suprotan efekat.
Indikativno je da se EU osmišljavanjem balkanskih ustava usmjerenih na prava manjina 1990-ih pokazalo kao manje efikasno od ustava usmjerenih na većine koji su usvojeni u baltičkim državama. Najnovija kriza na granici Srbije u Kosova je signal da “zamrznuta rješenja” koja je EU ostavila na Balkanu lako mogu postati nova žarišta sukoba.
Druga lekcija je da je raspad bivših komunističkih federalnih država proizveo duge, haotične sukobe. Jedna velika opasnost za države koje su nastale iz tih sukoba je smanjenje broja stanovnika. Što duže traje rat u Ukrajini, manja je vjerovatnoća da će se mnoge izbjeglice vratiti. Bosna je izgubila 40 odsto svog stanovništva kao rezultat rata i poslijeratne recesije.
Treća lekcija je da će u trenutku kada rat prestane, Evropljani izgubiti interesovanje za periferiju. Obnova ne stvara heroje niti izaziva snažne emocije. Pet od 27 članica EU još ne priznaje nezavisnost Kosova.
Revolucije 1989-91. su prevarile Evropu tako što smo zbog nečega divnog i iznenadnog što se desilo, kraj Hladnog rata i kolaps Sovjetskog Saveza, postali uvjereni da znamo šta nam budućnost sprema.
Članak je objavljen u “Fajnenšl tajmsu”
Prevod: A. Šofranac
Bonus video:
