Rusko-ukrajinski rat svodi se na trku između slabljenja političke volje zapadnih demokratija i sve slabijih vojnih sredstava diktature Vladimira Putina. Ali ta trka će biti maraton, a ne sprint. Održavanje te političke volje zahtijeva dalekovido vođstvo koje nedostaje većini demokratija. Poziva na priznanje da su i naše zemlje, u nekom važnom smislu, u ratu - i odgovarajuću politiku na duge staze.
Je li to ono što čujete kad upalite televizor u SAD, Njemačkoj, Italiji, Britaniji ili Francuskoj? Je li to vodeća tema u nadmetanju u Konzervativnoj stranci koje će odlučiti o sljedećem britanskom premijeru, ili kampanje za italijanske izbore 25. septembra, ili kampanje za američke izbore na sredini mandata 8. novembra? Ne, ne i ne. "Mi smo u ratu", rekao je neko nedavno na radiju, ali on je bio energetski analitičar, a ne političar.
Činjenica da se ukrajinske snage pripremaju za veliku protivofanzivu za ponovno zauzimanje strateški vitalnog grada Hersona pokazuje šta bi kombinacija zapadnog oružja i ukrajinske hrabrosti mogla postići. Artiljerijski raketni sistemi visoke pokretljivosti (HIMARS) koji su isporičile SAD omogućili su Ukrajincima da pogode artiljerijska skladišta, mostove i komandna mjesta daleko iza ruskih linija. Ruske snage su preraspoređene iz Donbasa kako bi se odbranile od očekivane ofanzive, čime se dodatno usporava rusko napredovanje na istoku. Ričard Mur, šef britanske obavještajne službe (MI6), nedavno je primijetio da bi Rusiji moglo "ponestati snage" u Ukrajini zbog nedostatka materijala i adekvatno obučenih trupa. Stoga Ukrajina ima dobre šanse da dobije važnu bitku ove jeseni, ali je još daleko od pobjede u ratu.
U kampanji sa ciljem da porazi ne samo Ukrajinu nego i Zapad, Putin računa na dva ruska tradicionalna ratna saveznika: feldmaršala Vrijeme i generala Zimu. Ruski lider koristi energiju kao oružje, smanjujući protok gasa kroz gasovod Sjeverni tok1 tako da Njemačka ne može u potpunosti napuniti skladišta gasa prije nego što vrijeme postane hladno. Tada će imati opciju da potpuno isključi gas, čime će Njemačku i druge zavisne evropske zemlje gurnuti u očajničku zimu. Visoke cijene energije kao rezultat rata i dalje podstiču inflaciju na Zapadu, dok Putinovu ratnu riznicu drži punom milijardi eura koje Njemačka i drugi još plaćaju za ruski gas i naftu. Iako nekoliko brodova sa žitom sada napušta Odesu, njegova blokada ukrajinskih luka uzrokovala je krizu cijena hrane u djelovima Bliskog istoka i Afrike, što je rezultovalo velikom ljudskom bijedom i potencijalno prilivom izbjeglica i političkim haosom. To su Putinovi prijatelji, takođe. Još bolje: čini se da globalni jug za to krivi Zapad barem koliko i Rusiju.
Putinova kulturna i politička analiza Zapada navodi ga da vjeruje da je vrijeme na njegovoj strani. Prema njegovom mišljenju, Zapad je dekadentan, oslabljen multikulturalizmom, imigracijom, postnacionalizmom EU, LGBTQ+ pravima, ateizmom, pacifizmom i demokratijom. Ne može, dakle, da parira mesožderskim, borbenim velikim silama koje se još čvrsto drže starog trojstva boga, porodice i nacije.
Postoje ljudi na Zapadu koji se slažu s njim, podrivajući zapadno i evropsko jedinstvo iznutra. Pročitajte samo skandalozni nedavni govor Viktora Orbana etničkoj mađarskoj publici u Rumuniji, kada je rekao da Mađari ne bi trebalo da postanu "miješana rasa", opsežno kritikovao politiku Zapada prema Ukrajini i zaključio da "Mađarska mora sklopiti novi sporazum s Rusijom".
Iako je stranka koja će vjerovatno pobijediti na italijanskim izborima sljedećeg mjeseca, Braća Italije, indirektni nasljednik neofašističke stranke osnovane 1946, ona barem podržava zapadni stav o ratu u Ukrajini. Međutim, čelnici vjerovatnih koalicionih partnera Braće, Mateo Salvini iz Lige i Silvio Berluskoni iz Force Italija imaju proputinovsku prošlost i na njih se ne može osloniti da će imati čvrst stav povodom Ukrajine, kao što je to učinio sadašnji italijanski premijer Mario Dragi. U Njemačkoj je većina ispitanika u nedavnoj anketi (47 odsto) kazala da bi Ukrajina trebalo da odustane od svojih istočnih teritorija u zamjenu za "mir". Evropski glasovi koji pozivaju Ukrajinu da se pristane na to samo će biti sve glasniji kako rat bude odmicao. (Bivši lider laburista Džeremi Korbin nedavno im se pridružio, iako njegova intervencija neće uticati na snažan međustranački konsenzus u Britaniji o podršci Ukrajini.)
Najvažniji su izbori na sredini mandata u SAD-u. Ako Donald Tramp objavi predsjedničku kandidaturu na osnovu uspjeha njegovih pristalica na izborima na sredini mandata, to bi moglo izazvati velike probleme za ono što je dosad bio rijedak dvostranački konsenzus u SAD-u o velikoj ekonomskoj i vojnoj podršci Ukrajini. Notorno nesklon kritikovanju Putina, Tramp je svojim pristalicama rekao da "demokrate šalju još 40 milijardi dolara u Ukrajinu, dok se američki roditelji muče da prehrane svoju djecu".
Šta bi bilo potrebno da se dokaže da je ruski vođa u krivu povodom suštinske slabosti zapadnih demokratija? Prilično puno toga. Dvije najveće vojske u Evropi boriće se u Ukrajini mjesecima, a vrlo vjerovatno i godinama koje dolaze. Nijedna strana ne odustaje; nijedna nema jasan put do pobjede. Svi trenutni mirovni scenariji su nerealni. Kad ne možete da prozrete kako će se nešto završiti, malo je vjerovatno da će uskoro završiti.
Kako bi se održao otpor Ukrajine i njenoj vojsci omogućilo da povrati izgubljenu teritoriju, potrebne su zalihe oružja u obimu koji je velik čak i za američki vojno-industrijski kompleks. Na primjer, SAD su navodno već poslale trećinu svojih cjelokupnih zaliha protivtenkovskih raketa "džavelin". Prema riječima bivšeg zamjenika guvernera Narodne banke Ukrajine, toj zemlji je potrebno dodatnih pet milijardi dolara mjesečno u makroekonomskoj podršci samo da bi osigurala da njena ekonomija ne propadne - gotovo dvostruko više nego što trenutno dobija. To je prije nego što se uopšte dođe do izazova poslijeratne obnove, koja može koštati bilion dolara.
Ako u tome istrajemo, feldmaršal Vrijeme će biti na strani Ukrajine. Putinove zalihe najmodernijeg oružja i najbolje obučenih trupa već su iscrpljene. Ako se nastavi s pritiskom - kažu nam vojni stručnjaci - on će posegnuti za tenkovima starim 40 godina i sirovim regrutima. Zapadne sankcije pogađaju visokotehnološke djelove njegove ekonomije, potrebne za snabdijevanje. Može li opštom mobilizacijom nadoknaditi gubitak obučenih vojnika? Hoće li mu Kina priskočiti u pomoć isporukom modernog oružja? Može li eskalirati? Ova pitanja se moraju postaviti, naravno, ali bi se on ponovo našao pod pritiskom.
U demokratijama, vođe moraju opravdati i objasniti biračima ovu vrstu velikog, strateškog opredjeljenja, inače je neće dugoročno podržati. Tada bi se ispostavilo da je Putin u pravu u vezi sa dijagnozom slabosti demokratije. Estonka Kaja Kalas daje primjer takvog vođstva, ali njeni zemljaci već znaju previše o Rusiji. Trenutno ne vidim nijednog vođu neke velike zapadne demokratije da čini isto, osim možda Marija Dragija - a on odlazi.
Autor je istoričar, politički komentator i kolumnista "Gardijana"
Prevod: A. Šofranac
Bonus video:
