U jednom konceptu posleratnog poretka bi neke države garantovale bezbjednost Ukrajine – i to bi bio pripremni korak za ulazak te zemlje u NATO. Moskva je oštro protestovala.
Na sjeveroistoku zemlje, u oblasti Harkova ukrajinska vojska je prethodnih dana vratila veliku teritoriju pod svoju kontrolu.
Džon Kirbi, portparol Nacionalnog savjeta bezbjednosti Sjedinjenih Američkih Država kaže da je primjetno „pomjeranje, momenat ukrajinskih oružanih snaga“ koje su „jednoznačno u ofanzivi“.
Drugi su skeptičniji. Generalni inspektor Bundesvera Eberhart Corn kaže da se radi o „kontraudarima, kojima se mogu vratiti neka mjesta i pojedini odsječci fronta, ali Rusiju se ne može potisnuti na širokom frontu“. To je za nedjeljnik „Fokus“ u subotu (10.8.) rekao njemački general, najviši po rangu u njemačkoj vojsci.
Vjerovatno je ukrajinsko rukovodstvo na osnovu tog osjećanja relativne snage predložilo bezbjednosni koncept za vrijeme poslije rata.
Šef kabineta predsjednika Ukrajine Volodimira Zelenskog, Andrij Jermak i bivši generalni sekretar Sjevernoatlantskog pakta Anders Fog Rasmusen, predstavili su taj koncept u Kijevu.
Dugoročni cilj – članstvo u NATO
Saradnja Rasmusena na papiru pokazuje usmjerenje koncepta – dugoročni cilj je članstvo u Sjevernoatlantskom paktu. Ali, najprije bi ukrajinska armija morala da bude tako opremljena i uvježbana da može u svakom slučaju da odbije ruski napad. Kao moguće zemlje koje bi garantovale bezbjednost Ukrajine navode se SAD, Velika Britanija, Njemačka, Kanada, Poljska, Italija, Francuska, Australija, Turska, kao i zemlje sa sjevera Evrope i one iz Baltika.
Njemački demohrišćanski (CDU) ekspert za bezbjednost Roderih Kizeveter ocjenjuje da koncept „ima smisla i realističan je, čim Ukrajina ponovo uspostavi svoj teritorijalni integritet“. On smatra da bi članstvo Ukrajine u Sjevernoatlanskom paktu „i dalje trebalo da bude cilj“. Prema njemu, među zemljama koje garantuju bezbjednost Ukrajine trebalo bi da budu i atomske sile, „kako bi nuklearni štit držali i iznad Ukrajine. Inače bi postojala opasnost da Rusija posegne za nuklearnom prijetnjom ili ucjenom.“
Za politikologa Johanesa Vaevika sa Univerziteta u Haleu koncept jeste smisleno razmišljanje za vrijeme poslije rata: „Teškoća bezbjednosnih garancija je u tome da moraju biti vjerodostojne da bi bile od koristi za Ukrajinu, a sa druge strane moraju biti ispod nivoa obaveze člana 5 ugovora NATO da bi bile prihvatljive za Rusiju.“
Neodređena obećanja i loša iskustva
Tokom rata je Ukrajina postala manje skromna u pogledu buduće bezbjednosti. Na početku je Kijev nagovijestio da bi trajna neutralnost mogla biti opcija, a u međuvremenu je NATO potpuno jasan cilj.
Potpredsjednica vlade Olga Stefanšina krajem avgusta je izjavila da za njenu zemlju dolazi u obzir samo punopravno članstvo.
To je vjerovatno reakcija na samit G7 održan u Njemačkoj krajem juna. U završnoj izjavi, šefovi država i vlada bili su spremni da se sporazumiju o „dugoročnim bezbjednosnim garancijama, kako bi se pomoglo Ukrajini u samoodbrani“.
Na pitanje da li bi ta obećanja mogao da konkretizuje, njemački kancelar Olaf Šolc je rekao: „Da, mogao bih“. Onda se nasmijao i dodao: „To je to. Neću više ništa reći o tome.“
Ukrajina je već iskusila da čak i konkretni sporazumi nijesu neke garancije – 1994. je potpisan Budimpeštanski sporazum, prema kojem su tri bivše sovjetske republike – Ukrajina, Kazahstan i Bjelorusija – bile dužne da predaju Rusiji sovjetsko atomsko oružje. Zauzvrat su dobile bezbjednosne garancije od SAD, Velike Britanije i – Rusije. U paketu su bili suverenitet i nepovredivost granica. Doduše, sile potpisnice SAD i Velika Britanija izdvajaju najviše za vojnu pomoć Ukrajini, ali vojno nijesu intervenisale.
Ipak, za razliku od demohrišćanskog političara Kizevetera, politikolog Johanes Varvik smatra da Rusija nikada ne bi prihvatila članstvo Ukrajine u Sjevernoatlanskom paktu: „Trebalo bi pitanje NATO skinuti s dnevnog reda. Već je obećanje 2008. o budućem članstvu bilo greška, a i danas ta diskusija stvara više problema nego što ih rešava.“
Medvedev: Garancije bi bile uvod u Treći svjetski rat
Nije jasno da li je Rusija poslije najnovije ukrajinske ofanzive spremna na pregovore. Zamjenica premijera Stefanišina rekla je da su ruski predstavnici sondirali mogućnost pregovora. Međutim, za tako nešto nema potvrde iz Moskve.
Umjesto toga, stigla je oštra reakcija na kijevski bezbjednosni koncept međunarodnih garancija. On bi bio „uvod u Treći svjetski rat“, rekao je bivši ruski predsjednik Dmitrij Medvedev i procijenio da bi takve garancije bile slične onima iz člana 5 ugovora o članstvu. Medvedev je zaprijetio da će u zapadnim zemljama, ako budu željele da tako oslabe Rusiju, „zemlja goreti, a beton će se topiti“.
Portparol Kremlja Dmitrij Peskov još jednom je opravdavao rat ukrajinskom željom da postane članica NATO. Otud „i dalje postoji najveća opasnost za našu zemlju, a time i razlog za nužnost vojne specijalne operacije“, rekao je Peskov agenciji Interfaks.
Skoro da nema nade
Njemački kancelar je posle tri i po mjeseca opet telefonirao s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. „Na žalost ne mogu da kažem da je tamo poraslo saznanje da je pokretanje rata bilo greška“, rekao je Šolc. I generalni sekretar Ujedinjenih nacija je, poslije telefonskog razgovora s Putinom, rekao: „Bilo bi naivno da vjerujemo kako smo blizu mogućnosti mirovnog sporazuma.“
Tako razmišljanja o poslijeratnom bezbjednosnom poretku ostaju čista teorija. Politikolog Johanes Varvik smatra da su bezbjednosne garancije samo onda smislene, ako su dio političkog rješenja „koje obije strane podržavaju iz uvjerenja“. Trenutno o tome ne može biti riječi. I najnovija ukrajinska ofanziva nije „stvarna prekretnica u ratu. Rusija i dalje raspolaže sredstvima i voljom za eskalaciju i nije potrošila mogućnosti eskalacije.“
Bonus video:
