Ahenski biskup Helmut Dizer spada u one koji teže reformi Katoličke crkve i učenja. U velikom intervjuu za DW, Dizer kaže da se crkva ne smije plašiti naroda i dostignuća ljudskog duha.
DW: Gospodine biskupe, u Evropi već mjesecima bjesni rat. Ljudi strahuju za budućnost. Šta kod Vas prevladava: strah da će se situacija pogoršati ili nada da će se ipak popraviti?
Helmut Dizer: I jedno i drugo. Zabrinut sam, stvarno sam zabrinut da još nismo ni izbliza dostigli vrhunac krize. Da se naša društva nalaze pred jako velikim izazovima. Nadam se da će ljudi shvatiti da smo potrebni jedni drugima. I nadam se da i mi kao Crkva možemo doprinijeti tom suživotu čovječanstva.
U diskusijama oko rata fokus je, čini se, na oružju, na isporuci dodatnog naoružanja Ukrajini. Imate li osjećaj da se prečesto priča o oružju, a premalo o diplomatskim naporima?
Kada jedna svjetska velesila kao što je Rusija započne ovakav rat protiv slabijeg susjeda, onda to samo po sebi ne omogućava baš diplomatsko rješenje. To se mora prihvatiti, bez obzira koliko bolno bilo. Ukrajina ima pravo da se brani i vojnim sredstvima. I pri tom joj je potrebna naša podrška. U načelu Ukrajinci ne brane samo svoju zemlju, već i nas ovde na zapadu Evrope, oni brane i naše vrijednosti.
Jedna od tih vrijednosti je i parlamentarna demokratija. I ona je na udaru: političke kontroverze su i u Njemačkoj sve oštrije, ne samo zbog rata, već i zbog kriza posljednjih godina, od migracija do pandemije, odnosno načina na koji se politika protiv njih borila. Zabrinjava li Vas i stanje u kojem je demokratija?
Da. Demokratija živi od toga da postoje neka zajednička načela i zajedničke osnovne vrijednosti. A kad se ti temelji sve oštrije negiraju, to s vremenom otupljuje demokratiju. Svi moramo biti jako budni, moramo te stvari nazvati pravim imenom već u ranoj fazi. Crkva bi pri tom morala biti subjekt koji bdi, koji opominje na značaj tog temeljnog demokratskog razumijevanja.
Može li se Crkva uopšte baviti odbranom demokratije – obzirom na unutrašnje crkvene diskusije i probleme? Crkva se i sama nalazi u procesu velikih promjena. Konkretno Sinodalni put. Šta je njegov cilj?
Sinodalni put je posljedica otkrića u vezi sa skandalom oko zlostavljanja. Ozbiljne naučne studije su pokazale da ti skandali imaju sistemske uzroke u samoj Crkvi. Radi se o pitanjima koja već odavno vape za odgovorima. Tu se radi na primjer o evaluaciji ljudske seksualnosti. Potrebni su nam odgovori primjereni vremenu u kojem živimo.
Šta znači „primjereni vremenu“?
Aktuelna stajališta crkvene nauke na području seksualnosti čoveka nisu pravedna prema nekim realnostima. Kompleksne stvari se predstavljaju jednostavno. Na primer u vezi sa pitanjem homoseksualnosti. Pa ne možemo homoseksualnim osobama dati odgovor da je ono što osjećaju neprirodno, da zbog toga po svaku cijenu moraju živjeti suzdržano. Mi kao Crkva moramo dati nove odgovore na ta pitanja.
Nedavno ste rekli da je homoseksualnost Božja volja. Šta time želite rijeći?
Da homoseksualnost, a to nam pokazuje i nauka, nije nikakva nezgoda, nije nikakav defekt, bolest, nije deficit, a nije ni posljedica pragrijeha. A kad je tako, moram reći: svijet je šaren, Božije stvaranje je šaroliko. To znači da i u području seksualnosti postoji šarolikost, koja je plod Božje volje, šarolikost koja se ne kosi s voljom Tvorca.
Hoćete reći da Bog zapravo nema ništa protiv toga kad neki muškarac voli drugog muškarca, a neka žena drugu ženu?
Istopolne sklonosti i ljubavi nisu nikakve zablude, već samo jedna varijanta ljudske seksualnosti.
Ako već kažete da su ljudi koji nisu heteroseksualni takođe plod Božje volje, znači li to da bi im to i Crkva morala jasno demonstrirati na neki način? Na primjer blagoslovom? Ili generalno pastirskom brigom?
Da. I jedno i drugo je jako važno. A kad se radi o dušebrižništvu, onda za sve ljude važi isto obećanje: Bog te voli takvog kakav si, i ti si prihvaćen takav kakav jesi. Jer to je šansa koju život pruža: da budeš ono što jesi, da rasteš. To važi i za queer ljude, isto kao i za heteroseksualne ljude.
Jeste li Vi i ranije tako razmišljali o ovoj temi? Ili se Vaše mišljenje s vremenom promijenilo?
Da, sigurno. Ja sam dugo vremena bio mišljenja da je homoseksualnost neka vrsta ograničenja muškog ili ženskog identiteta, da se radi o ljudima kod kojih je nešto krenulo pogrešno. Tako sam često mislio. Ali pogotovo kod mladih ljudi sam osjetio koliko je taj stav njima neprihvatljiv. Intenzivno sam se time bavio. I onda sam naučio da takvi pogledi teološki gledano nisu baš nužni.
I kako sad te nove spoznaje primjenjujete u Vašem pastirskom radu? Jesu li one podobne teološkim razmišljanjima?
Stvarnost nikada neće propasti zbog Boga, a Bog nikada neće propasti zbog realnosti. Duboko sam uveren u istinitost tog vjerskog načela. Mi vjerujemo u jednoga Boga koji je sišao na ovaj svijet i postao čovjek. Već o to nam mora dati toliko samopouzdanja da se bez ikakvih problema možemo suočiti s realnošću ljudskog života. A pritom uvijek važi da je Isus Hrist veći od bilo koje nauke o njemu.
Evo onda jedno konkretno pitanje: zamislite da nakon ovog intervjua na vrata Vašeg ureda pozvone dvije lezbijke i kažu da bi htjele da im krstite dijete. Šta biste uradili?
Ja bih se kao prvo obradovao da je rođeno jedno dijete. Kao drugo, ja bih se obradovao da one žele da krste dijete. Kao treće, s njima bih popričao o tome kako da se pobrinu da dijete upozna vjeru, da odrasta u vjeri. I kao četvrto, ja bih krstio dijete. Gdje je tu problem, pitam se ja. Gdje je tu problem?
Sigurno ste čuli za Vašu crkvenu braću, ne samo katoličku, već na primjer i pravoslavnu, koji doslovno huškaju protiv homoseksualaca, kažu da su to bolesni ljudi?
Pretpostavljam da se tu radi o strahovima, da je razlog osjećaj ugroženosti. Velika je to stvar promijeniti mišljenje, prihvatiti i priznati život i životne realnosti, a ne samo ih osuđivati. Ali huškanje protiv ljudi? To je načelno suprotno Jevanđelju.
Jedan od najglasnijih kritičara homoseksualnosti je ruski patrijarh Kiril, on kaže da je homoseksualnost veliki problem zapadne Evrope, da zapravo simboliše propast tradicionalnih vrijednosti?
Najveća vrijednost Jevanđelja je ljubav i prihvatanje drugog čovjeka onakvim kakav jeste. Crkva i homoseksualnim ljudima kaže: Bog te prihvata, mi te prihvatamo! Je li to propast vrijednosti? Ili je to primjena hrišćanskih vrijednosti u praksi? Ja tu uopšte ne vidim propast vrijednosti. Upravo suprotno: izazov našega vremena je u tome da Crkva pokaže da je inkluzivna. U vjerovanju stoji jedna stara grčka riječ: katoličanstvo, odnosno katoličko. Ta riječ zapravo u prevodu znači „sveobuhvatno“. Crkva je prostor za sve one koji slijede Hrista.
Vi smatrate i da se Crkva mora pokrenuti i po pitanju kontracepcije. To je jedna od stvari koje odavno zahtijevaju crkveni laici u Njemačkoj, oni tvrde da je stav Crkve po tom pitanju daleko od realnosti u kojoj žive…
To je očito tako, mnogi vjernici zaista imaju osjećaj da tu Crkva zastupa nešto što je za njih apsolutno nespojivo s realnošću. I to je problem. Jer Isusova poruka uopšte nije nespojiva sa stvarnim životom. A kad nam Božji narod stalno govori kako se to uopšte ne može živjeti u praksi, da to što Crkva kaže nije logično, onda o tome moramo razmisliti.
Vi ste nedavno preuzeli dužnost povjerenika Njemačke biskupske konferencije za rasvjetljavanje brojnih slučajeva zlostavljanja u crkvenim institucijama, od strane crkvenih djelatnika. Zašto ste preuzeli taj zadatak? Zar niste mogli izabrati neki lakši posao?
Mogao sam, naravno. To je područje u kojem ste stalno suočeni s neizrecivim patnjama, ali i nepojmljivim zločinima i skandalima. U stalnoj borbi oko razvijanja nove kulture ponašanja. Način na koji se odnosimo prema tome je zaista ogroman izazov. Ali srećom nisam usamljen na tom poslu, pomažu mi i drugi biskupi.
Proteklih godina se mogao steći utisak da je mnogima u Crkvi kod skandala oko zlostavljanja prioritet bilo zataškavanje, a ne razjašnjavanje i pomoć žrtvama? Imate li i Vi taj osjećaj?
Da, naravno. Pa imamo posla sa zataškavanjem. Sastavni dio fenomena zlostavljanja je da odmah krene spirala ćutnje, svuda, pa i u našoj Crkvi. Tema je toksična. Ako se sazna da je moj ujak, moj brat, moj šurak zlostavljač, to je kobno za cijele porodice. Veze se raskidaju, porodice raspadaju.
Isto tako kada se radi o nekom svešteniku, to je pogubno jer je okolina nešto slutila, ali je ćutala, jer inače ne bi mogli da žive jedni pored drugih. U selu, ili u okruženju tog sveštenika. Velike su to polarizacije, tema je strašna, uvijek je prisutan fenomen ćutnje. A zataškavanje ide i korak dalje. Kod zataškavanja ulogu igra i počinilac, ali i institucija. Tu se radi o sprečavanju, na primjer da se nešto ne prijavi, da se počinilac prebaci u inostranstvo. Svega je bilo. Mi te stvari moramo razjasniti.
Da li je skandal oko zlostavljanja maloljetnika za Vas znak da Crkva mora ozbiljno razmisliti i o ulozi sveštenika?
To je zaista jedna od ključnih tema Sinodalnog puta. Šta znači biti sveštenik? Kako se to teološki može shvatiti? I praktikuje li se svešteništvo danas tako da ne predstavlja ni dominaciju, a ni neku privilegiju? Naravno da sveštenik mora imati prostora za delovanje. Ali sveštenik u to mora uključiti uvijek i ljude, mora ih pozvati na djelovanje, integrisati. Mi u crkvi obično kažemo da on mora harizme drugih staviti u korist zajednice. Ili da upotrebim drugu sliku: sveštenik se mora pobrinuti da svi daju sve od sebe. I da u jednom sekularnom društvu kao što je njemačko svedoči poruku Isusa Hrista.
Za nekoliko dana s drugim nemačkim biskupima putujete u Rim. Što očekujete od susreta s papom Franjom? Kako on gleda na Sinodalni put?
Kod našeg Sinodalnog puta radi se o duhovnom raspoznavanju. Franjo nas je često i sam učio o tom raspoznavanju, on nas je ohrabrio na tom putu. Pri tom je važno povjerenje u Božji duh koji nas vodi na tom putu. I nama je potrebna hrabrost, kako to kaže papa, hrabrost da donosimo odluke, da biramo. Ja bih mu rado htio pojasniti da radim upravo ono što nam on predlaže. I nadam se da će nas pažljivo saslušati.
Na nedavnoj Sinodalnoj skupštini u Frankfurtu, Vi ste bili među onima koji su predložili usvajanje osnovnog dokumenta o liberalnijem stavu Crkve prema seksualnosti čovjeka. Ali njegovo je usvajanje propalo jer ga nisu podržale dvije trećine biskupa. Kritičari govore o raskolu unutar Katoličke crkve u Njemačkoj. Hoćete li s papom pričati i o tome?
Da, naravno, i o tome moramo da pričamo. Osnovni tekst je propao, ali smo usvojili neke druge tekstove koji nisu propali. Tekstovi koji zapravo definišu načine djelovanja u praksi, dakle upravo ono o čemu se radi i u osnovnom tekstu. A ti su tekstovi adresirani upravo na papu. Želimo da ga zamolimo da u tom smjeru nastavi da razvija katehizam…
…iako mnogi kažu da se radi o raskolu s tradicijom?
Tako se to često kaže. Raskol s dogmom, raskol s tradicijom. I o tome bih volio da popričam s papom. Da li je to stvarno raskol? Ili je to razvoj teologije? Naravno da postoje i strahovi. Ali sjetite se samo Kopernikanskog obrta. Koliko dugo se Crkva nakon Kopernikovog otkrića bojala da će u centru svega biti Sunce, a ne Zemlja? Koliko dugo se bojala da će to otkriće poništiti Knjigu stvaranja?
Ali kad-tad je Crkva naučila da stvarnost koju istraži ljudski duh nije u protivrječju s vjerom. Kada je Crkva uspjela da shvatiti Kopernikanski obrt, odjednom više nije bilo straha. I eto, vidimo da Knjiga postanja još postoji, i da nam i danas nudi duhovnu hranu. Nema te prirodne nauke koja može otkriti nešto što bi poruku Isusa Hrista do temelja promijenilo ili revolucionisalo. Dakle: čemu strah?
Šta ako Papa ne podrži Vaše reformske napore?
To bi značilo da je zakazao autoritet u Crkvi. Ne smijemo ignorisati glas Božjeg naroda. A ako se reforme dogode prekasno, to je gore nego da se ne dogode.
Bonus video:
