Ruska invazija na Ukrajinu značajno je proširila opseg spoljnopolitičkih instrumenata koje Kremlj smatra prihvatljivim za upotrebu. Dok ruska vojska bombarduje ukrajinske gradove i pretvara ih u ruševine i namjerno ostavlja ljude bez grijanja i struje na niskim temperaturama, teško se može očekivati da će Moskva pokazati humanost u drugim međunarodnim pitanjima. Kremlj je spreman da zanemari cijenu svojih najrazornijih akcija ukoliko one unaprijede njegov cilj u Ukrajini, ali Rusija je čudno tiha na zapadnom Balkanu. Zašto?
Zapadni Balkan se često smatra lakom metom za Moskvu. Blizu Evropske unije i vječno nestabilan, taj region takođe održava značajne veze sa Rusijom. Čini se da je ta kombinacija pogodna prilika za Kremlj da tamo izaziva probleme kako bi odvratio pažnju i resurse Zapada sa pružanja pomoći Ukrajini.
Međutim, devet mjeseci nakon početka rata, čini se da se Moskvi ne žuri da iskoristi tu priliku. Usred novog porasta tenzija u većini balkanskih država, Rusija uglavnom stoji po strani, držeći se svojih prethodnih taktika i narativa, kao da 2022. nije preokrenula geopolitiku i geoekonomiju šire Evrope. Na prvi pogled, oprez Kremlja djeluje protivno zdravom razumu, ali manje ako bolje pogledamo dugotrajna ograničenja politike Rusije u regionu, koje je rat dodatno zategao.
Lokalni saveznici možda igraju ulogu bezobzirnih prorurskih radikala, ali je u stvarnosti njihov radikalizam uglavnom fingiran i usmjeren isključivo na opiranje bilo kakvoj promjeni koja bi mogla da ugrozi njihovu vlast i privilegije
Kontrast između agresije Moskve u Ukrajini i uzdržanosti na Balkanu proizilazi iz njene snažne zavisnosti od balkanskih političara. Direktno prisustvo Rusije u regionu uvijek je bilo ograničeno, ali njenu vidljivost i uticaj revnosno pojačavaju brojni lokalni akteri. Njihova agenda se malo razlikovala od ruske: i jedni i drugi su se trudili da zakoče proevropske reforme, iskoriste antizapadno raspoloženje i pothranjuju međuetničke sukobe. Ti zajednički interesi su ih učinili prirodnim partnerima koji su preuveličavali svoj afinitet da bi međusobno jačali uticaj.
Ipak, bez obzira na to koliko istrajno su se neki balkanski političari predstavljali kao lojalne pristalice Rusije, oni su ostali primjetno autonomni u svojim akcijama. Bilo je dobrodošlo pretvaranje Moskve da je glavna kada se njeni prioriteti poklapaju sa prioritetima njenih lokalnih saveznika, ali teško da je bila u poziciji da pravi jednostrane promjene u zajedničkoj agendi. Lokalni saveznici možda igraju ulogu bezobzirnih prorurskih radikala, ali je u stvarnosti njihov radikalizam uglavnom fingiran i usmjeren isključivo na opiranje bilo kakvoj promjeni koja bi mogla da ugrozi njihovu vlast i privilegije.
Značajne reforme i konačno rješavanje balkanskih sukoba predstavljali su realniju prijetnju, ali su i Rusija i njeni regionalni saveznici shvatili da bi ih previše opasna politika mogla dovesti u nevolju izazivanjem mogućeg odgovora Zapada. Zato su se držali statusa kvo umjereno sprovodeći svoj radikalizam: da spriječe pozitivnu promjenu, prije nego da podstaknu negativnu.
Čak i ako je rat promijenio računicu podstičući apetitit Moskve za destabilizacijom, to nije slučaj sa njenim ključnim balkanskim saveznicima. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, lider bosanskih Srba Milorad Dodik, proruski političari u Crnoj Gori itd., i dalje čuvaju svoj trenutni privilegovani status i nemaju želju da ga ugroze zarad geopolitičkog avanturizma Moskve. Čak i ako Kremlj rizikuje pokušavajući da ih prisili, taj pokušaj će se vjerovatno izjaloviti jer će lokalni saveznici jednostavno prkositi bilo kakvom pritisku Moskve.
Međunarodna reputacija Rusije je već uništena. Najmanje joj je potreban još jedan ponižavajući udarac koji bi razotkrio koliko je zapravo mali njen uticaj na balkanska dešavanja čim se mimoiđu njeni i prioriteti njenih saveznika. Stoga ne čudi što Moska više voli da se drži starih pravila svoji regionalnih saveza čak i ako se taj stav ne podudara potpuno sa njenom novom ratobornom agendom.
Rat je takođe promijenio proces donošenja odluka u Moskvi i potkopao njenu sposobnost da vodi aktivnu spoljnu politiku na više frontova istovremeno. Predsjednik Vladimir Putin, vrhovni autoritet Rusije za sva međunarodna pitanja, postao je čak nepristupačniji i nerado dijeli svoje planove sa podređenima ili im prepušta inicijativu. On je takođe postao nestalan i nepredvidiv u svojim odlukama ostavljajući ruski državni aparat da nagađa koji bi mogao biti sljedeći korak predsjednika.
Ovakva stanje stvari uveliko onemogućava autonomno djelovanje na nižim nivoima ruskog spoljnopolitičkog establišmenta, uključujući dio koji je odgovoran za zapadni Balkan. Stručnjaci za Balkan u Moskvi strahuju da bi neželjeni novi poduhvati mogli biti u sukobu sa očekivanjima predsjednika i dovesti ih u nevolju. Oni će prije ići na sigurno i pratiti isprobane instrukcije, bez obzira na to koliko zastarjelo sada djeluju. U međuvremenu, malo je vjerovatno da će se nove direktive materijalizovati u skorije vrijeme, pošto se čini da je ruski predsjednik u potpunosti zaokupljen invazijom na Ukrajinu.
Rat u Ukrajini je takođe promijenio proces donošenja odluka u Moskvi i potkopao njenu sposobnost da vodi aktivnu spoljnu politiku na više frontova istovremeno
Kao rezultat toga, ključni pokretač trenutne ruske politike na zapadnom Balkanu je rastuća bojazan da bi rat u Ukrajini mogao da podstakne Zapad da primijeni brza rješenja za balkanske sukobe i potpuno eliminiše Rusiju iz regiona. Neki veliki neuspjeh u Srbiji ili Bosni i Hercegovini skrenuo bi Putinovu pažnju na balkanska pitanja, izlažući predsjednikovom bijesu one koji su zaduženi za region. Da bi to spriječili, oni izbjegavaju iznenadne poteze i nadaju se da će regionalni partneri Rusije i dalje moći da podnesu sve veći pritisak Zapada i sačuvaju status kvo.
U tom smislu, Rusija nastavlja da ponavlja svoju punu podršku Vučićevom nepopustljivom stavu prema Kosovu i uputila je pravovremeni poziv Dodiku da posjeti Kremlj kako bi mu pomogla da bude ponovo izabran za predsjednika Republike Srpske. Međutim, Moskva je očigledno odlučila da bude manje aktivna u regionu i prepusti lokalnim saveznicima da snose teret otpora Zapadu.
Imajući u vidu samovoljnost mnogih Putinovih nedavnih akcija, nije garantovano da ruski lider u nekom trenutku neće smisliti neku novu geopolitičku šemu čija meta će biti ranjivosti Zapada na Zapadnom Balkanu. Međutim, zasada ima više nagovještaja scenarija inercije, pri čemu se Rusija oslanja na tvrdoglavost lokalnih političara da joj pomognu da spase obraz u regionu.
Autor je gostujući istraživač Beogradskog centra za bezbednosnu politiku (BCSP) i saradnik Кarnegi zadužbine za međunarodni mir
Prevod: A. Šofranac
Bonus video:
