Nakon nebrojenih ruskih napada iz vazduha na Ukrajinu, američki sistem protivvazdušne odbrane ne žele samo Ukrajinci, već i mnoge druge države, jer procjenjuju da bi u nekom trenutku i one mogle da budu ugrožene.
Mnogima je prvi izbor američki sistem „Patriot“: on ima veći domet od većine drugih sličnih sistema – do 160 kilometara od lansirnog vozila, doseže do 24 kilometara visine i u stanju je da uništi maltene svaku vrstu neprijateljske letjelice, od balističkih raketa i aviona, pa do bespilotnih letjelica i malih dronova.
Proizvođaču, američkom koncernu „Rejteon“ (Raytheon) može se čestitati već i na samom imenu tog sistema: ministri, civilni službenici i poslanici parlamenta koji na kraju odlučuju o plaćanju računa, rado će da odriješe kesu za sistem tako patriotskog imena. Pritom je proizvođač ime za svoj sistem vješto skrojio kao skraćenicu od Phased Array Tracking Radar for Intecept on Target – fazni vektorski radar za presretanje ciljeva.
Čitava kolona skupih vojnih vozila
Narudžbina, odnosno konkurs za takav dalekometni mobilni sistem protivvazdušne odbrane protiv neprijateljskih aviona na velikim visinama raspisan je još dok je trajao rat u Vijetnamu, sredinom šezdesetih. „Rejton“ je za američku vojsku i njene saveznike najprije predstavio raketu dometa 70 kilometara i dva puta bržu od zvuka, što je bilo sasvim dovoljno za bilo koji vojni avion tadašnjeg SSSR-a.
Naravno, za takav daleki i brzi cilj nije dovoljna samo raketa, pa je Patriot zapravo čitava kolona vojnih vozila. Tu je samo vozilo koje je lanser raketa PAC (Patriot Advanced Capability), ali je zapravo najvažnije vozilo u kojem je radar koji posmatra nebo (MPQ). Informacije dolaze u komandno vozilo (PDB) preko antena postavljenih na još jedno vozilo (MSQ), a tu je onda i vozilo-dizalica koje stavlja nove rakete u lanser (GMT). Ne smije se zaboraviti ni vozilo na kojem je ogroman generator, jer za sve to potrebno je i mnogo struje.
Zbog svega toga i ne čudi što je ova najnovija američka pomoć Ukrajini iznosi oko milijardu i 100 miliona dolara, gdje otprilike trećina otpada na lansirna i upravljačka vozila, a dvije trećine na same projektile. Prednost takve baterije vozila je u tome što je neprijatelju teško da ih uništi baš sve, ali je nedostatak broj vojnika potrebnih za njen rad – oko 90 za svaku jedinicu.
Znaju li Ukrajinci i s "Patriotima"?
Upravo zbog toga vojni stručnjaci sumnjaju da će sistem „Patriot“ u dogledno vrijeme značiti nekakvu prekretnicu na frontu u Ukrajini: američki Centar za strateške i međunarodne studije (CSIS) ukazuje da standardna obuka vojnika-poslužioca „Patriota“ traje 53 nedjelje, što bi teoretski značilo da bi prva raketa sistema „Patriot“ s ukrajinskom posadom mogla da bude lansirana tek sljedeće zime.
Doduše vjerovatno je da među vojnicima Ukrajine ima i onih koji poznaju slične sisteme kakvi su se proizvodili u Sovjetskom Savezu, npr. S-300. Ipak, nije to samo "stisnuti dugme": američki „Patriot“ se u proteklih pola vijeka neprestano razvijao, jer su se i prijetnje menjale. Već osamdesetih se pokazala potreba za odbranom od raketa srednjeg dometa, baš kao i od krstarećih raketa koje lete na malim visinama. Neprestano su se razvijali i projektili, dakle rakete za takve složenije ciljeve, a još više se radilo na unapređenju radara i sistema za osmatranje.
Svakako bolje, ali...
Američka vojska raspolaže s više od hiljadu „Patriota“, a najveće „vatreno krštenje“ sistem je imao u „Pustinjskoj oluji“, prvom ratu protiv Iraka 1991. Tamo su Amerikanci postavili u Izrael čitav niz baterija kako bi sprečili da se i on uključi u vojni sukob. Proizvođač „Rejton“ voli da se pohvali da su „Patrioti“ ispunili svoj zadatak: nije bilo većih i značajnijih žrtava od iračkih raketa lansiranih na Izrael.
Da li će sada i stanovnici Ukrajine moći da odahnu pod „kišobranom Patriota“? Na žalost, to je teško reći. Računar „Patriota“ može doduše da istovremeno uoči i prati više od 50 pretnji iz vazduha, ali da uništava može samo onoliko koliko lansera ima, a i to pod pretpostavkom da je baš svaki hitac i pogodak. To znači da se „pokriva“ samo relativno malo područje i jedan sistem „Patriota“ je apsolutno nedovoljan za zaštitu npr. jednog ogromnog grada kao što je to Kijev.
To zaista košta
A tu je i najveći problem: u medijima se naveliko raspravlja da li je sistem „Patriot“ sposoban i da uništava male izviđačke dronove, što se jedino može nazvati potpunom besmislicom. Jer, ko je još spreman da lansira raketu „Patriota“ koja košta najmanje tri miliona dolara na dron koji košta par stotina evra?
Toga su svjesni i u američkoj kompaniji, pa već desetak godina razvijaju najnoviju generaciju – Patriot Advanced Affordable Capability-4 koji bi mogao da lansira i rakete drugih proizvođača. U konkretnom slučaju reč je o saradnji sa Izraelom i njegovim sistemom „Kela David“ (Davidova omča).
I na kraju: da li je „Patriot“, ili bilo koji sistem neke druge zemlje, sposoban da apsolutno sigurno zaustavi svaku pretnju iz vazduha? Nije, takvog oružja jednostavno nema.
Bonus video:
