Ukrajinska spisateljica Oksana Zabužko prisjeća se citata koji se pripisuje Otu fon Bizmarku: "Ratove ne dobijaju generali, već učitelji i parohijski sveštenici". Kolektivno sjećanje jedne zemlje, njen zajednički osjećaj istorije su odlučujući instrumenti za mobilizaciju, a na bojnom polju su jednako važni kao oružje.
Rijetko koji konflikt je kod glavnih učesnika toliko oblikovao osjećaj nacionalne istorije kao rat koji je u februaru počeo u Ukrajini. Upravo je zbog suprotstavljenih narativa prošlosti, ne samo u Rusiji i Ukrajini, već i u Njemačkoj, Francuskoj, Poljskoj, na Baltiku, Velikoj Britaniji, SAD, pa čak i na globalnom jugu, ovaj rat tako teško riješiti.
Povremeno, ovaj rat zaista manje djeluje kao kraj istorije, a više kao osveta istorije.
Sudar dva istorijska narativa
Georgij Kasjanov, ukrajinski istoričar, smatra da je istorija ključna u konfliktu koji može stvoriti novi svjetski poredak. "Ruske snage krčile su put kroz Ukrajinu dobrim dijelom podstaknute istorijskom fikcijom", napisao je on za "Forin afers". "Međutim istorija je ta koja je podstakla žestoki ukrajinski otpor. Ukrajinci, takođe, gaje specifično razumijevanje prošlosti koje ih motiviše da se bore. Na mnogo načina, ovaj rat je sudar dva nekompatibilna istorijska narativa".
Putina ponekad opisuju ne kao vrhovnog komandanta, već kao vrhovnog ruskog istoričara. Teren za rat je pripremio pseudoistorijski esej ruskog predsjednika "O istorijskom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca", objavljen u julu 2021. U tom dokumentu Putin je tvrdio da se Ukrajina, istorijski, ne razlikuje od Rusije, citirajući proroka Olega iz 10. vijeka koji je kazao: "Neka Kijev bude majka svih ruskih gradova".
Radoslav Sikorski, bivši poljski šef diplomatije, kazao je da je bio siguran da će doći do invazije kada je pročitao esej i saznao da je Putin naredio da se proslijedi svakom ruskom vojniku. "Plan je bio ponovo uraditi ono što je Rusija u više navrata u prošlosti već uradila Ukrajini: istrebljenje njene elite, rusifikacija kulture i stanovništva i podvrgavanje njenih resursa ruskim imperijalističkim potrebama. Ukrajina je mogla da postoji kao seljački folklor, ali ne i kao slobodna i demokratska zemlja koja sama bira svoju sudbinu i saveznike".
Kada je Putin govorio o potrebi razoružavanja Ukrajine i uspostavljanja ruskog kao drugog zvaničnog jezika, tu se nije radilo samo o Ukrajini kao dijelu Rusije, već o potpunoj obnovi ruskog carstva.
Tokom govora povodom Dana pobjede u Moskvi u maju 2022, predsjednik je rekao ruskim vojnicima koji su se vratili sa ukrajinskog fronta da se oni "bore za istu stvar kao njihovi očevi i djedovi" - za "domovinu" i poraz nacizma. Ukrajinska revolucija 2013. je bila fašistički "banditski puč", vlada u Kijevu "hunta", NATO širenje "anšlus", a EU dekadentna prijetnja ruskoj kulturi. Rusija u 2022. je, prema Putinu, bila poput SSSR-a 1941. godine, pod prijetnjom invazije sa zapada.
Zabužko tvrdi da taj duboki osjećaj nepravde i izdaje ne pokreće samo Putina, već cijelo rusko društvo. "Nađite Rusa koji sada nije prožet samosažaljenjem. Osjećaj nepravde je jedan od najtipičnijih simptoma moralnog sloma koji karakteriše veliki dio današnjeg ruskog društva".
Ukrajina, takođe, ima svoj osjećaj nepravde i optužujući upire prst u Rusiju. Olesija Hromejčuk, direktorka Ukrajinskog instituta u Londonu, tvrdi: "Ukrajinsko istorijsko iskustvo - bezdržavnosti i borbe, represivne spoljašnje uprave i teško stečene nezavisnosti - oblikovalo je Ukrajinu u državu kakva je danas: protivnicu imperijalizma, ujedinjenu pred neprijateljem i odlučnu da zaštiti svoju slobodu. Za narod Ukrajine, sloboda nije samo puki ideal. Ona je imperativ za opstanak".
Formiranje ukrajinskog identiteta
Nakon sticanja nezavisnosti 1991. bilo je potrebno vrijeme za formiranje ukrajinskog identiteta. Takmičila su se dva narativa – jedan nacionalni i nacionalistički i drugi sovjetsko nostalgični. To nije izolovan slučaj među postsovjetskim državama, ali proces nigdje nije bio tako intenzivan i konfliktan kao u Ukrajini.
Bitke su se vodile oko školskih udžbenika, spomenika, izbora državnih praznika, naziva ulica, državnih arhiva ili statusa "holodomora" - izgladnjivanja 1932-33. u kojem su stradali milioni Ukrajinaca - kao genocida. Za vrijeme "istorijskog predsjedničkog mandata" Viktora Juščenka u periodu između 2005. i 2010, izdato je 159 istorijskih dekreta, a velika većina se odnosila na dekomunizaciju Ukrajine.
Tokom tog procesa istorija je često zloupotrebljavana. U Ukrajinskom institutu nacionalnog sjećanja je na primjer između 2014. i 2019. dominirala uska grupa desničarskih nacionalista koja je definisala Ukrajinu isključivo etničkim antiruskim terminima.
Nepopularni lideri poput Petra Porošenka oslanjali su se na razdorne i sirove etničke pobude patriotizma, smatrajući da je to prečica za ostanak na vlasti. Vlada je 2015. godine čak izdala i niz "zakona sjećanja" koji su prijetili kaznom do deset godina zatvora za preispitivanje zvaničnog duboko antisovjetskog pristupa ukrajinskoj prošlosti.
Tek kada je na vlast došao Volodimir Zelenski i "generacija nezavisnosti " - oni koji su odrasli nakon što je Ukrajina napustila Sovjetski Savez - Ukrajina se pozabavila pitanjima prošlosti, identiteta i jezika na inkluzivniji način, navela je u Olga Onuh u njenoj knjizi "Efekat Zelenski".
"Ko sam ja?"
Zelenski, bivši komičar i glumac izabran 2019, shvatao je važnost istorije.
U novogodišnjem obraćanju 2020, Zelenski je tražio od Ukrajinaca da se zapitaju; "ko sam ja?", a da odgovor ne traže isključujući druge. "U našim pasošima ne piše da li smo prava vrsta Ukrajinaca ili pogrešna. Nigdje ne piše "patriota", "maloros" (pogrdni izraz za osobu rođenu u Ukrajini bez nacionalnog identiteta) ili "banderit" (pogrdni izraz za ukrajinskog nacionalistu). Tamo stoji: državljanin Ukrajine, koji ima prava i obaveze. Svi smo mi veoma različiti". Zamisao je bila zajednički život uz poštovanje.
Onuh i koautor njene knjige, Henri Hejl, tvrde da je Zelenski bio ključan da Ukrajinci dobiju šansu da "shvate da dijele bogatu zajedničku sudbinu koja podrazumijeva jezičku, nacionalnu i vjersku raznovrsnost".
Ta generacija nije samo željela da odbaci njihovu "ruskost", već da pronađe novi ukrajinski građanski identitet povezan sa teško izvojevanom idejom zajedničkih vrijednosti. Kao Jevrejin koji govori ruski jezik sa jugoistoka Ukrajine, Zelenski je bio savršen da demonstrira kako rusofoni Ukrajinci, uključujući i one sa istoka, mogu u potpunosti da se identifikuju sa ukrajinskom državom i izraze svoj patriotizam.
To je bilo važno kada je rat počeo. Poljski istoričar Adam Mihnjik tvrdi da bi budućnost Ukrajine kao dijela Evrope uvijek zavisila ne samo od zapadnih gradova Lavova i Kijeva, već takođe od gradova na jugu i istoku, Harkova i Odese. "Nema sumnje, pod Putinovim raketama, i Harkov i Odesa biraju Evropu".
Drugim riječima, Putin je napao državu koja je i te kako postojala - a koju on više nije razumio.
FSB je tvrdio ruskom predsjedniku da superiorna vojska može zauzeti Kijev i u roku od nekoliko sati obezglaviti rukovodstvo, kao što je to bio slučaj na Krimu 2014, budući da napada jednu vještačku i politički apatičnu zemlju koja nema povjerenja u svoje lidere. Da bi bili sigurni, FSB je navodno potrošio milijardu dolara sijući nezadovoljstvo unutar rusofone populacije u Ukrajini i promovišući proruske političare. Nažalost, agenti FSB su izvukli dio novca a zatim lažirali podatke o proruskom raspoloženju kako bi udovoljili Moskvi.
Usljed toga, mnogi ruski vojnici, slabo obaviješteni o invaziji djelovali su iskreno zbunjeni odlučnošću dobrovoljnih ukrajinskih snaga da zaštite svoju domovinu. Kada su stigli u gradove poput Hersona dočekale su ih puške, a ne cvijeće.
"Ukrajina u vašim vijestima i Ukrajina u stvarnosti su dva potpuno različita mjesta" upozorio je Zelenski Ruse noć uoči invazije, a "razlika je u tome što je ovo drugo stvarnost".
Nađite Rusa koji sada nije prožet samosažaljenjem. Osjećaj nepravde je jedan od najtipičnijih simptoma moralnog sloma koji karakteriše veliki dio današnjeg ruskog društva
Do trećeg dana invazije ruskim komandantima je bilo jasno da su napravljene ozbiljne greške od kojih se operacija nikada neće u potpunosti oporaviti. Ruska oholost i pretjerano samopouzdanje doveli su do lažnih pretpostavki koje su sabotirale misiju.
Deset mjeseci od početka invazije, izuzetni ukrajinski otpor i hrabrost spriječili su poraz, ali ne garantuju pobjedu. Evropski posthladnoratovski pejzaž se promijenio, a ništa se nije sleglo. Ovo je i dalje trenutak tranzicije.
Rat kao partija pokera, a ne šaha
Ruski šahovski velemajstor Gari Kasparov opisao je rat "više kao partiju pokera nego šaha". Na šahovskoj tabli, vidite sve figure, dok je poker suštinski igra nepotpunih informacija, igra u kojoj morate da pretpostavljate i djelujete na osnovu tih pretpostavki".
Najteža peretpostavka je koliko dugo druga strana može izdržati stepen razaranja u smislu ljudstva, municije i morala. Svaka strana mora da poveća trošak rata za drugu ukoliko želi da dovede protivnika do pucanja.
A danak rata je ogroman. Načelnik američkog generalštaba, Mark Mili, tvrdi da je stradalo čak 100 000 ruskih vojnika.
Prema jednom proračunu, SAD su potrošile 5,6 odsto svog godišnjeg budžeta kako bi uništile skoro polovinu ruskih vojnih kapaciteta.
Niz poraza na frontu nanio je štetu reputaciji velike ruske vojske. Rusija je platila i danak u izgubljenom diplomatskom prestižu. Na sastancima centralnoazijskih republika, dešavalo se da Putin bude ponižen i da mu se suprotstave, a priča se i o bezbjednosnom vakuumu na Kavkazu dok blijedi ruska dominacija. Pozitivna diplomatska podrška Rusiji svedena je na Bjelorusiju, Sjevernu Koreju, Siriju i Eritreju. U jednom za drugim međunarodnim diplomatskim tijelima isticana je oznaka "Rusija nije dobrodošla". Kineski ministar odbrane, Vei Fenge, u junu je kazao da njegova zemlja neće dati nijedan metak Rusiji, opisujući odnos kao partnerstvo, a ne kao savez.
Zbog svega toga Putin ne traži izlaz, već način da ostane u ratu. Mark Galeoti, autor djela "Putinovi ratovi", smatra da Moskva sad umjesto pobjede traži načine da ne izgubi rat, a za to mu je potrebno da bude izdržljiviji od zapada. Orlando Figes je to nedavno sumirao: "Rat sada ulazi u novu fazu jer je stigla zima i Rusi će se ukopati. Zbog toga se povlače na zapadnu ubalu Dnjepra. Sadašnja faza je uništavanje ukrajinske infrastrukture, stvaranje izbjegličkog problema i ekonomski rat protiv zapada. Tu će se rat odigrati i tu će sve biti odlučeno. Ishod rata će odrediti i to koliko će zapadna društva biti voljna da nastave da podržavaju Ukrajinu".
Ponovo, pojedinačne nacionalne priče će odigrati svoju ulogu u testiranju te odlučnosti.
Moskva je računala na povratak američkog izolacionizma i na Trampov trijumf na izborima na sredini mandata u novembru. Teorija je bila da će Amerikanci ustati protiv rasta cijene gasa i rata. Istina je da su pojedina istraživanja pokazala sporu erozije podrške ratu među republikancima, međutim izgleda da je Džo Bajden ponudio uvjerljiviju priču o ugroženoj demokratiji u SAD i Evropi. Kao rezultat toga, Bajden je dobio veći prostor od očekivanog da nastavi da oblikuje svoju politiku prema Ukrajini u narednih dvije godine.
Ako su SAD ispale iz igre kao slaba karika, Putinova sljedeća opcija je bio Berlin. Međutim, energetska ucjena koju je uputio Njemačkoj sada izgleda da će mu se obiti o glavu usljed njemačke deindustrijalizacije.
Nepopularni lideri poput Petra Porošenka oslanjali su se na razdorne i sirove etničke pobude patriotizma, smatrajući da je to prečica za ostanak na vlasti
Kroz kombinaciju državnog planiranja i individualne štedljivosti, Njemačka je smanjila zavisnost od ruske energije, što je izuzetno dostignuće za zemlju koja je zavisila od Rusije za 55% svog gasa. Njemačka industrija smanjila je potrošnju gasa za oko 25 odsto od početka godine, dok je proizvodnja opala samo za 1,4 odsto. Država je pronašla alternativne dobavljače, uključujući Norvešku, Holandiju, Belgiju i Francusku.
Imajući u vidu stanje njemačkih rezervi, nestanak struje izgleda malo vjerovatan u Evropi, iako je sljedeća zima više zabrinjavajuća.
Pažnja svijeta je štit Ukrajine
Međutim, hoće li to biti dovoljno? Noći su duže, živa na termometru pada a računi za energiju rastu, a sve to se događa u zao čas. Najveća noćna mora mladog tima za strateške komunikacije Zelenskog jeste da je Ukrajina sve rjeđe udarna tema u medijima, a zemlja, koja je u jednom trenutku bila sinonim za slobodu, postaje teret. "Naš princip je jednostavan", kazao je Andrij Jermak, šef kabineta predsjednika. "Ako ispadnemo iz fokusa, mi smo u opasnosti". Pažnja svijeta je naš štit".
Upravo zbog toga Putin je ponovo promijenio taktiku i odlučio se na druga sredstva u ratu kako bi oslabio odlučnost Evrope. Napadi na civilnu infrastrukturu koji su počeli u oktobru nijesu dizajnirani samo da stvore patnju u Ukrajini, već da učine situaciju nepodnošljivom za susjede, stvarajući egzodus iz gradova i drugi talas ukrajinskih izbjeglica koji zapad ne može da izdrži. Ukrajinska poslanica Lesja Vasilenko je govoreći o 14 miliona raseljenih Ukrajinaca, uključujući i sedam miliona u inostranstvu, iskreno priznala britanskim političarima da strahuje da će se raspoloženje prema ukrajinskim izbjeglicama uskoro promijeniti. Zvona za uzbunu su se već oglasila zbog maltretiranja Ukrajinaca u školama, kazala je ona.
Za Poljsku, Rusija je sinonim za osvajanje, podjele, genocid, kolonijalizam i komunizam. Nezavisno od prošlih i sadašnjih nesuglasica sa Ukrajinom, te dvije zemlje su svjesne da u Rusiji imaju zajedničkog neprijatelja. U Poljskoj sada ima oko milion izbjeglica iz Ukrajine (i još toliko Ukrajinaca koji su u toj zemlji živjeli prije rata). Skoro 60 odsto je našlo zaposlenje.
To ne znači da je priliv bezbolan. Samo u Varšavi, u školama i vrtićima je 18 000 djece, a gradonačelnik Varšave apeluje na Evropu da finansijski pomogne.
Ukoliko Poljska odluči da je puna, ili pokuša da se igra izborne politike sa Njemačkom oko ove teme, čak dva miliona izbjeglica bi, u teoriji, moglo preći u zemlje zapadne Evrope, prvenstveno u Njemačku. Po jednoj procjeni to bi moglo koštati oko 48 milijardi dolara godišnje.
"Plan je bio ponovo uraditi ono što je Rusija u više navrata u prošlosti već uradila Ukrajini: istrebljenje njene elite, rusifikacija kulture i stanovništva i podvrgavanje njenih resursa ruskim imperijalističkim potrebama. Ukrajina je mogla da postoji kao seljački folklor, ali ne i kao slobodna i demokratska zemlja koja sama bira svoju sudbinu i saveznike"
Njemačka će, više nego bilo koja druga zemlja, odlučiti da li će kontinent ostati na sadašnjem pravcu povodom Ukrajine. Volfgang Išinger, bivši njemački diplomata, kazao je da je Njemačka evropska zemlja koja je najspremnija da mijenja svoju spoljnu politiku i odbaci svoj obožavani status kvo. Na neki način Njemačka je proteklih 12 mjeseci provela mijenjajući svoj poslijeratni stav. Zeitenwende (prekretnica) Olafa Šolca značila je ulaganje od 100 milijardi u vojsku. Njemačka je pristala da pošalje antitenkovske rakete i "stinger" projektile u ratnu zonu. Predsjednik zemlje, Frank Valter Štajnmajer, godinama najglasniji zagovornik kompromisa sa Rusijom, otišao je u Kijev da bi se izvinio. On je kazao da je njemačka zavisnost od ruskog gasa bila strateška greška, nastala zbog uporno pogrešnog tumačenja Putina. "Kada ste suočeni sa zlom, dobra volja nije dovoljna".
Analena Berbok, šefica diplomatije iz redova Zelenih, otišla je za korak dalje, tvrdeći da je socijaldemokratska "ostpolitik" bila zasnovana na lažnoj istorijskoj analizi. Njemački moralni dug ili veza "posebne odgovornosti" ne vezuje Njemačku za Rusiju, već prvenstveno za Jevreje i Poljake, Bjeloruse i Ukrajince, a tek onda za Ruse. Ona tvrdi, u formuli koju Šolc izbjegava: "Sigurnost ćemo ostvariti samo bez Rusije, a ne sa Rusijom Vladimira Putina".
Na ovaj način ona se više od Bajdena, Makrona čak i Šolca približava onima koji tvrde da se rat mora završiti tako što će Putin biti vidno poražen, što pokreće teška pitanja o budućim odnosima Evrope sa Rusijom. Međutim, Berbokova nije ta koja ima zadnju riječ.
Jedan visoki baltički diplomata obećava da će po završetku rata doći do pomjeranja od francusko-njemačkog centra gravitacije. On kaže: "Svi razumiju razloge njemačkog pacifizma i, da, često na kraju urade pravu stvar, ali tek nakon što iscrpe svaku drugu mogućnost i pritom potpuno naruše sopstvenu reputaciju".
Jedan ukrajinski diplomate se slaže. "Moramo da se oslobodimo tog konstantnog straha od eskalacije u određenim prijestonicama. To je ono što nas vuče unazad, i to navodi na pogrešno tumačenje prirode ruskog i egzistencijalnog konflikta koji vodimo".
Džejd MekGlin, akademik sa Oksforda, objašnjava zašto je Rusiji toliko teško da se odrekne Ukrajine. "Sergej Lavrov, na primjer tvrdi da bez Rusije, Ukrajina nema nikakvu istoriju. Međutim, zapravo je obratno. Bez Ukrajine, rusko razumijevanje sopstvenog identiteta - ovaj treći Rim, zasnovan na pravoslavlju, ovo okupljanje ruske zemlje - zapravo ne funkcioniše. Ne možete obavljati ovu državnu mesijansku ulogu ako ne možete ubijediti etničke Ruse da vam se pridruže u kulturnom zajedništvu već morate da ih bombardujete.
"Zbog toga će Rusiji biti veoma teško da ikada prihvati da je ovaj rat bio neuspješan".
Članak je preuzet iz "Gardijana"
Priredila: N. Bogetić
Bonus video:
