Neposredno nakon što je ruski predsjednik Vladimir Putin u svom govoru 21. septembra proglasio djelimičnu mobilizaciju, na ruskim granicama su počele da se stvaraju velike kolone Rusa koji su počeli da napuštaju zemlju. Ne zna se tačno koliko ih je bilo, a spominje se podatak od nekoliko stotina hiljada ljudi koji su pobjegli od poziva na služenje vojne obaveze na ukrajinskom ratištu.
Neki od tih ljudi su pronašli utočište u Nemačkoj. DW je razgovarao s osobama koje su iz Rusije pobegle u Nemačku, ali i s volonterima koji su pomogli beguncima.
Ilja: Nisam htio da se igram sa sudbinom
Ilja je živio u Jekaterinburgu, radio je u branši prodaje automobila. Govor ruskog predsjednika je tog 21. septembra pratio na radnom mestu.
"Poslije toga sam odmah spakovao stvari i dao otkaz, jer sam ja zapravo bio jedan od onih ljudi koji bi obično bili odmah regrutovani. Ja sam snajperista, zapovjednik borbenog vozila i navigujem raketne bacače. Osim toga sam dužan da se javim se u vojsku u roku od 38 sati nakon proglašenja mobilizacije. Bilo mi je jasno šta znači živjeti u Rusiji. Nisam se htio da se igram sa sudbinom."
Ilja je studirao atomsku fiziku. Kada je diplomirao, odlučio je da pristupi ruskoj vojsci.
"Mislio sam da je vojska nešto moćno, jako, sjajno, ali tamo sam nalete na potpuni haos. U vojsci mi je postalo jasno mnogo toga, pa i o našoj politici", kaže on.
Područja djelovanja za koja je on bio nominalno zadužen, postojala su samo na papiru, u vojsci, kako kaže, ništa nije naučio.
"I kao vojnik bih sada bio beskoristan", dodaje Ilja.
S radnog mjesta je otišao najprije u svoju daču da ne bi morao da se vrati kući, gdje je bio prijavljen. Onda je pozvao svoju djevojku. Ona mu je pomogla da pronađe još dva muškarca s kojima se uputio prema Kazahstanu. Već u večernjim satima 22. septembra oni su napustili oblast Sverdlovsk na Uralu i u rano jutro su stigli na granicu.
"Već tada je vladala ogromna gužva. Razgovarali smo s ljudima u koloni. Svi su se međusobno podržavali", prisjeća se Ilja.
Oko podne su prešli na drugu stranu granice.
"Kazahstanski službenik me je s osmijehom pitao gdje smo krenuli. Već ranije smo se dogovorili koju verziju priče ćemo ispričati. Da idemo u planine kako bismo vidjeli snijeg. Graničar je počeo da se smije, a i mi smo se smijali”, priča Ilja.
Tri muškarca su još nekoliko dana proveli u Kazahstanu. Ilja je potom odletio u Keln, gdje je podnio zahtev za azil.
"Ja sam već ranije dva puta bio u Njemačkoj. Sviđa mi se mentalitet Njemaca, njihov miran stil života i njihova ljubaznost. Ako budem smio da ostanem u Njemačkoj, da radim ili studiram, onda ću učiti njemački. Vrlo rado bih ostao", naglašava Ilja.
Olga: Ne želim da imam nikakve veze s državnom politikom
Olga je 26. septembra iz Rusije pobjegla u Njemačku. Ni ona nije htjela da čeka mobilizaciju. Olga je radila kao epidemiološkinja u Moskvi, a nakon što je diplomirala na fakultetu 2020. se prijavila Službi za regrutaciju jer su ljekari iz određenih područja u Rusiji vojni obveznici.
"Ali onda sam odlučila da ne odem po vojni list, za slučaj da odjednom izbije rat", kaže ona.
"Iz kovid-vremena znam kako se naša država odnosi prema svojim građanima – pogotovo prema ljekarima. Ja sam tada bila trudna. Već i prije završetka studija oni su nas prisilili da besplatno radimo u kovid-klinikama i prijetili da u suprotnom nećemo dobiti diplome."
Olga je rođena u Rostovu na Donu, na jugu Rusije. Njena majka potiče iz ukrajinskog Marijupolja koji je sad pod ruskom kontrolom. Njen otac je Rus, sa preko 30 godina iskustva u vojsci. Ali zbog njegovih godina, njemu ne prijeti mobilizacija.
"On podržava ovaj rat", žali se Olga.
Za to je, dodaje, krivo 20 godina propagande. Svi oni koji su bili u policiji i vojsci „žive u sopstvenom svijetu", priča nam ona.
"Početkom rata, naša porodica se podijelila. Skoro svi iz moje rodbine s majčine strane su pogođeni ratom, njihovi stanovi su uništeni."
Ona je 24. februara na Instagramu izrazila protivljenje ratu. Samo 40 minuta kasnije, njen bivši suprug je dobio poziv bezbjednosne službe iz firme u kojoj je radio, a sat kasnije o njenoj objavi je informisan i Olgin otac.
"Od njih obojice se tražilo da ćute ako ne žele probleme, uključujući i otkaz", priča Olga. Priznaje kako je već tokom marta razmišljala o napuštanju Rusije, ali od toga je odustala zbog raznih ličnih problema.
Ipak, 21. septembra je Olgi postalo jasno da mora pod hitno da napusti zemlju.
„Mobilisali su čak i ljekare koji nisu morali da budu mobilisani", tvrdi ona. Tri dana kasnije spakovala je kofer i iz Moskve otišla najprije u Sankt Peterburg. A onda je odatle autobusom stigla do finske granice.
"U autobusu je bilo puno muškaraca, skoro svi su bili tamo zbog mobilizacije”, prisjeća se ona. Iz Finske je odletjela u Stokholm, a iz Stokholma je, zahvaljujući važećoj vizi otišla u Berlin, gdje su je dočekali rođaci.
Na pitanje zašto je napustila Rusiju, Olga otvoreno kaže:
"Ne želim da ljudi pate. Ne želim da se porodice razdvajaju. Imam rodbinu u Ukrajini koju već godinama nisam vidjela zbog političke situacije. I kako da tamo odem u rat? Ako kažem ono što mislim, završiću u zatvoru zbog diskreditovanja ili ekstremizma. Ne želim da imam nikakve veze s državnom politikom koja ljude tera pred zid."
Olga govori njemački i u Njemačkoj želi brzo da nađe posao ali to nije moguće zbog vize koju trenutno posjeduje.
"Stidim se da tražim azil i živim od socijalne pomoći", kaže, uz žaljenje što državne službe do sada nisu mogle da joj pomognu. „Moja viza ističe i to je problem."
Artjom: Svako je spreman da pomogne drugima
Artjom radi kao volonter u jednoj njemačkoj agenciji koja pomaže ljudima u pripremi dokumenata, potrebnih za studije ili nalaženje posla u Njemačkoj. Njegov tim je 24. februara odlučio da pruža besplatnu pomoć Ukrajincima. A nakon Putinove djelimične mobilizacije oni pomažu i onim ljudima kojima u Rusiji preti poziv u vojsku.
Nakon 21. septembra Artjom je sjavetima pomagao desetinama Rusa:
"Na početku smo radili i po 16 sati na dan, ponekad i više od toga. Slušali smo priče ljudi koji su stajali na granicama i koji su nam objašnjavali kakav pakao se tamo događa", kaže Artjom. "Prosječna starost iznosi 28,5 godina. Najmlađi je imao 17 godina, a najstariji 54", dodaje.
Kaže kako su otprilike 50 odsto njih bili ljekari. Po njegovim rečima se u Rusiji ljekari pozivaju u vojsku nezavisno od struke za koju su se specijalizovali.
"U Njemačkoj važi moratorijum na protjerivanje u Rusiju. A to znači da osobu koja dođe u Njemačku i zatraži azil, neće vraćati natrag u Rusiju", pojašnjava Artjom:
"Onaj ko u Njemačkoj želi da zatraži politički azil, mora da uđe u zemlju s vizom i podnese zahtev za azil, ili, ako nema vizu, da kupi avionsku kartu za neku destinaciju s presijedanjem u Njemačkoj."
Artjom preporučuje da se uzme karta s presijedanjem u Frankfurtu na Majni, gdje je tranzitna zona otvorena 24 sata na dan.
"I onda osoba prilikom presijedanja može da kaže nekom policajcu da želi da podnese zahtjev za azil. Iz Njemačke se onda ti ljude smještaju u druge zemlje, samo što je zemlja, koja je izdala vizu toj osobi, za nju postala takoreći nadležna", priča Artjom.
Sve manje ljudi traži pomoć u vidu savjeta i zato Artjom smatra:
"Onim Rusima koji iz Rusije bježe od mobilizacije, ljudima koji ne žele da ubijaju ili budu ubijeni, trebalo bi dozvoliti da uđu u zemlju i to samo s ruskom ličnom kartom, bez vize i pasoša. Trebalo bi ljudima dozvoliti da jednostavno uđu u avion. Ljude samo treba pustiti da dođu ovamo."
Bonus video:
