EU je već obustavila uvoz ruske nafte. Ali obustava uvoza naftnih derivata kao što je dizel, koja važi od nedjelje, zadaće joj više problema. Da li će Kina, Turska i Indija to učiniti podnošljivijim?
Od nedjelje (5.februara) i EU više ne kupuje dizel i druge naftne derivate iz Rusije, kao što već čine SAD ili Velika Britanija. To je povezano s određenom maksimalnom cijenom za naftu i naftne derivate – najviše 100 dolara za barel rafinisanog dizela. Protivmjera Rusije: neće prodavati naftu zemljama koje su ograničile cijene.
Naravno da Rusiju koštaju sankcije i obustava uvoza sa Zapada. Predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen procjenjuje da Kremlj već sad - svakodnevno gubi oko 160 miliona eura. Ali svima je i prije bilo jasno da će Rusija nalaziti tržište i za naftu i za njene derivate, a da će onda i takva ruska nafta završavati u EU.
Povezani članci
Jer kod određivanja najveće cijene nafte 5. decembra prošle godine nije bilo većih teškoća, no prekid uvoza naftnih derivata – posebno dizela, uzrokovao je veliku nesigurnost na tržištu, tim više što su i njemačka skladišta dizel-gorivom na najnižem nivou u istoriji.
Bilo je jeftinije uvoziti
Eugen Lindel i Džošua Folds iz FGE kažu da se Rusija dugo trudila da umjesto jeftine nafte ponudi bitno skuplje derivate i kako su se zapadni potrošači "navikli" na tu ponudu i bitno smanjili svoje kapacitete rafinerija.
"Prilično je komplikovano proizvoditi dizel, lož-ulje i druge derivate, dok je proizvodnja sirove nafte jednostavna i mnogo varijabilnija. Ipak, na svjetskom tržištu ima mnogo vrsta sirove nafte iz kojih se mogu proizvesti ti naftni derivati".
Cijena dizela je već dugo visoka, a sad sve zavisi od toga hoće li EU naći alternativu – i koliko brzo će Rusija naći neko drugo tržište. Iako zbog blage zime nema baš velikih briga, lako se može očekivati da će cijena dizela još više rasti. Barem neko vrijeme će potrajati dok derivati stignu i iz drugih zemalja, a procesi prerade nafte su u EU bitno skuplji nego što je to nudila Rusija.
"Pranje" ruskog dizela
"Tržište je trenutno veoma osjetljivo i uplašeno", kažu nam analitičari. "Moramo prvo pričekati i posmatrati kako se mijenjaju odredišta za rusku naftu, a da pritom ne dođe do dugotrajnih prekida u isporuci. No kad tržište shvati da se to dogodilo će se smiriti".
Do napada Rusije na Ukrajinu, EU je gotovo polovinu svog dizela uvozila iz Rusije. Taj udio se u proteklih 12 mjeseci doduše smanjio, ali to su još uvijek značajne količine – oko 200 miliona barela 2022. po procjeni analitičara. Prekid uvoza EU stvara manjak od oko 600.000 barela dizela i naftnih derivata – na dan.
EU je već odavno počela da nabavlja derivate iz drugih izvora – s Bliskog istoka, Azije i SAD, ali i ti izvori su već opterećeni. Tu je svima jasno da je indirektni uvoz u velikoj mjeri diesel-washing – "pranje dizela". Na primjer Turska doduše ima značajne kapacitete za preradu nafte, ali dizel-gorivo koje se uvozi iz te zemlje je zapravo mješavina "turskog" i ruskog dizela, naravno uz proviziju Turskoj.
Slično posluju i Indija i čak Kina: Indija rado kupuje rusku naftu i derivate jer su i Rusi prisiljeni da spuste cijenu i s još većim veseljem taj dizel prodaje Zapadu. Osim povoljne cijene je i tu bitno manji trošak prerade i skladištenja u Indiji, tako da je i izvoz dizela u EU od početka rata uveliko narastao. To se najbolje vidjelo za vrijeme štrajka u rafinerijama Francuske i kad je preko noći skočio uvoz dizela iz Indije, zapravo zemlje koja jedva da spada u tradicionalnog isporučitelja naftnih derivata.
Bolja računica kod prerade
I Kina inače prerađuje naftu prvenstveno za svoje potrebe, ali u ovim okolnostima se to promijenilo: i službeno je Peking podigao svoje izvozne kvote za naftne derivate. "Poslovna politika Kine bi mogla da promijeni stanje na čitavom tržištu", smatra Mark Vilijams iz Wood Mackenzie. Jer to je zemlja koja "ima u svojim rukama ključ za prerađivačke kapacitete globalnog tržišta".
Sve u svemu, EU i plaća skuplje gorivo, ali taj novac ipak ne ide Rusiji. Naročito kad je riječ o derivatima, treće zemlje radije kupuju sirovu naftu jer i same imaju kapacitete za preradu. "Rusija je već prisiljena da svoj dizel nudi sa žestokim popustom kako bi zasladila kupovinu i u onim zemljama kojima to gorivo zapravo ne treba", smatra Eugene Lidel.
To jesu zemlje kojima možda jelom i treba ruski dizel – kao zemlje Afrike ili Južne Amerike, ali tu je i Turska koja očiglednoo već unaprijed kupuje od Rusa kako bi taj "turski dizel" prodala EU. Lidel to sasvim jasno vidi i po statistikama gde Turska već mjesecima povećava uvoz iz Rusije.
Na koliki popust je Moskva spremna?
"Te zemlje su spremne da kupuju takav jeftiniji dizel", kaže Lidel tako da neki stručnjaci ne očekuju neki bitniji pad izvoza ruske nafte. No drugi stručnjaci nisu sigurni.
Čitav smisao sankcija Zapada nikad nije niti mogao biti neposredni udarac na rusku trgovinu, nego je prisiliti da koristi posrednike. Mark Vilijmas ne primjećuje neki značajniji uticaj ni u ruskim kapacitetima za preradu nafte već i zato jer je 40 dolara za barel rafinisane nafte "još uvijek paprena cijena. Na tom nivou cijene i ruske rafinerije još uvijek dobro stoje tako da je i tu i interes dalje rafinisati sopstvenu naftu".
Bonus video:
