Prije nego što su ih istjerale ukrajinske trupe, ruski vojnici su crvenim karminom ispisali “BOOM” preko laboratorijskog stola na terminalu za žitaice kompanije Nibulon.
Oni su opljačkali kancelarije u djelimično uništenom pogonu Kozatske te kompanije, koji se nalazi na zapadnoj obali rijeke Dnjepar u južnoj Ukrajini. Uništili su čak i cvjetne bašte ispred.
”Prije rata gradili smo silose, puteve, flotu brodova, sve od ukrajinskog čelika ... Ukrajina je imala jednu od najboljih žetvi ikada”, prisjeća se Andrij Vadaturski, izvršni direktor Nibulona i potomak porodice koja posjeduje ukrajinsku kompaniju za proizvodnju žitarica.
”Poslije rata, sve je stalo. “Rusi pokušavaju da unište luke, energetski sistem ... i naravno protok žita”.
Niko ne može da obuhvati cijelu krvavu priču o totalnoj invaziji Rusije na Ukrajinu. Ali Nibulon, jedna od najvećih ukrajinskih agroindustrijskih kompanija, blizu je toga.
Kao inovativna kompanija koja je pomogla da se ukrajinska poljoprivreda razvije u svjetskog lidera, ona je takođe primjer kako je ruska invazija osujetila ekonomski potencijal zemlje i potkopala njenu sposobnost da izdrži rat i uspostavi se kao napredna demokratija.
Kozatske silos od 92.000 tona, koji i dalje periodično granatiraju ruske trupe koje su se prošle jeseni povukle preko rijeke, bio je jedan od 22 u kojima je Nibulon nekada sakupljao milione tona žitarica svake godine. Zatim je žito otpremao niz rijeku u čeličnim baržama u luku Mikolajiv i tovario teret u brodove na putu za globalna tržišta.
Bio je to logistički lanac koji je pomogao da se postsovjetska Ukrajina preobrazi u “svjetsku žitnicu” i pretvorio Nibulon u jednu od njenih najuspješnijih kompanija. To je osnivaču kompanije, Oleksiju Vadaturskom, donijelo bogatstvo procijenjeno na 430 miliona dolara i nagradu “Heroj Ukrajine”, koju mu je proevropski predsjednik Viktor Juščenko dodijelio 2007.
Zbog toga je takođe postao ruska meta visoke vrijednosti. Prošlog ljeta, Oleksij (74) i njegova supruga Raisa ubijeni su u svom domu u Mikolajivu usred salve ruskih projektila. Tada je predsjednik Volodimir Zelenski opisao njegovu smrt kao “veliki gubitak za cijelu Ukrajinu”. Niko drugi nije ubijen u napadu na grad te noći, a visoki zvaničnici su nagovijestili da je to bio atentat.
”Sjećam se svakog minuta tog dana”, kaže Andrij, Oleksijev jedini sin, koji je iznenada morao da preuzme kontrolu nad kompanijom. “Moji otac i majka su ubijeni 31. jula. Postao sam izvršni direktor 4. avgusta. Petog sam održao sahranu i morao sam da se uvjerim da imamo dovoljno novca da zaposlenima isplatimo zarade”.
Pored ogromne ljudske štete koju je izazvala ruska invazija, ona je razorila ukrajinsku privredu i njene kompanije. Privreda je prošle godine pretrpjela pad od 30 odsto, a nezaposlenost je dostigla 35 odsto. Preko tri četvrtine kompanija je zaustavilo ili smanjilo proizvodnju. Stalni ruski raketni napadi na ukrajinski elektroenergetski sistem smanjili su proizvodnju upravo kada je počela da se oporavlja.
Kraj zime i bolje snabdijevanje električnom energijom sada su stabilizovali poslovno raspoloženje, iako na niskom nivou, prema podacima centralne banke. “Prešli smo kritičnu tačku”, kaže Oleksandr Griban, zamjenik ministra ekonomije. “Postajemo bezbjedniji od ekonomskih poremećaja.
Uprkos tome, ukrajinske kompanije se i dalje suočavaju sa teškom borbom. Mnogi smanjuju proizvodnju i broj radnika. Kamatne stope iznose 25 odsto, smanjujući domaće kreditiranje. Nenaplativi krediti u bankarskom sektoru iznose 38 procenata. Oni su najbrže porasli među velikim kompanijama i onima sa kreditima u stranoj valuti, kaže Natalija Šapoval, direktorka Instituta Kijevske škole ekonomije.
To je zato što je ruska blokada Crnog mora zagušila njihove glavne izvozne rute, a sporazum pod pokroviteljstvom UN, a koji je omogućio da 25 miliona tona žitarica izađe iz nekih luka, pružio je samo djelimično olakšanje. U 2019-2020, taj sektor je izvezao 55 miliona tona pšenice, kukuruza i ječma.
Druge velike poljoprivredne kompanije se muče. Rat je gurnuo i izvoznika žitarica Kernel i uzgajivača živine MHP na ono što kompanije za kreditni rejting smatraju ivicom bankrota, iako se Kernel od tada oporavio. Što se tiče Nibulona, koji zapadnim i ukrajinskim kreditorima duguje ukupno 570 miliona dolara, prošle jeseni je prestao da otplaćuje međunarodne zajmove.
Uspon i pad
Oleksij Vadaturski je bio preduzetnik koji je u potpunosti razumio koliko je biznis bitan za osjećaj blagostanja jedne zemlje. On je 1991. godine, kada je Ukrajina stekla nezavisnost, imao briljantnu preduzetničku viziju.
Tad 42-godišnjak, nastojao je da izgradi konglomerat poljoprivrede, logistike i brodogradnje, baziran na sovjetskom brodogradilištu u Mikolajivu. Njegova centralna ideja bila je da Dnjepar pretvori u poljoprivrednu logističku arteriju sličnu Misisipiju u SAD.
Dok su ukrajinski oligarsi zaradili milijarde u postsovjetskim godinama kroz zarobljavanje države i korupciju, Vadaturski je izgradio svoju imperiju uz pomoć kredita od niza javnih i privatnih finansijskih institucija u Ukrajini i inostranstvu.
”Postoji mnogo različitih gradacija odvratnosti u ukrajinskom biznisu, ali dobra krajnost su bili ljudi poput Vadaturskog - sovjetskog čovjeka, čvrstog kao stijena, ali sa zlatnim srcem, koji je pokazao da možete da čisto poslujete”, kaže Daniel Bilak iz međunarodne advokatske firme Kinstelar u Kijevu.
U to vrijeme, Ukrajina je jedva zadovoljavala sopstvene potrebe za hranom. Početkom 2000-ih, njena žetva žitarica opala je na 20 miliona tona. Do 2021. godine, međutim, nacionalna žetva se utrostručila na skoro 60 miliona tona, a sektor je zapošljavao 14 odsto stanovništva i činio trećinu BDP-a.
Oleksij je postao bogat tajkun i upravljao flotom od 82 plovila i više od 76.000 hektara kultivisane zemlje. Ali njegova preduzetnička vizija je takođe bila od koristi širem regionu, a njegova reputacija je dodatno poboljšana zbog toga što je Nibulon zadržao u Ukrajini, umjesto da ga preseli na ofšor destinaciju sa nižim porezima, i zbog njegovih velikih ulaganja u tu oblast.
Nibulon je takođe isporučivao žito za 4.500 privatnih farmera po cijeni transporta od farme do broda za samo pet dolara po toni. A kako je trećina ukrajinskog izvoza žitarica išla kroz Mikolajiv, luke i operacije Nibulona tamo su doživjele procvat.
”On je bio otac 6.000 zaposlenih (Nibulona)”, kaže Andrij Vadaturski.
Onda su Rusi napali. Trupe su zauzele obližnji Herson i svakodnevno granatirale Mikolajiv devet mjeseci - uključujući salvu projektila koji su ubili Oleksija prošlog jula.
”Mnoge naše velike kompanije su uništene i još se ne vraćaju - vojni rizici su preveliki”, kaže Vitalij Kim, guverner Mikolajivske oblasti. On radi u improvizovanoj kancelariji pošto je ruska raketa uništila njegov bivši kabinet u gradskoj skupštini. “Veliki problem je zapošljavanje.”
Lokalne kompanije su dale sve od sebe da se prilagode. Agrofusion, treći najveći proizvođač paradajz paste u Evropi, iskoristio je mobilne kućice za smještaj radnika koji su u ratu ostali bez krova nad glavom. Uprkos razbijenim staklenicima, ponovo je pokrenuo neke operacije prošlog mjeseca, prema Kimovim riječima.
Nibulon je u međuvremenu morao da ponovo osmisli logistički lanac, kao i sve ukrajinske kompanije za proizvodnju žitarica. Invazija je podigla troškove transporta na preko 150 dolara po toni, kaže Vadaturski.
Kompanija je od tada izgradila terminal u Izmailu na Dunavu koji otprema oko 240.000 tona mjesečno. To je pomoglo da se troškovi transporta smanje na oko 125 dolara po toni. Uprkos tome, sa rekordnih 5,6 miliona tona u 2021. godini, izvoz Nibulona opao je prošle godine za dvije trećine na 1,8 miliona tona.
Mine i neeksplodirana ubojna sredstva su još jedan problem. Mikolajiv je skoro osvojen u martu dok su ruske snage pokušavale da se probiju ka Odesi, a putevi koji izlaze iz grada su okruženi rovovima i prolaze kroz polja razorena artiljerijom.
U poljoprivrednom kombinatu u Snjigurivki, gradiću oko 40 km od Mikolajiva koji je nekada bio na prvoj liniji fronta, hangari opreme i silosi za žito su uništeni, stambeno područje je skoro napušteno, a uzrujane ukrajinske trupe čuvaju stražu.
”Više od trećine objekata je potpuno uništeno, 95 odsto oštećeno, nema struje i vode. Živimo od pomoći”, kaže Aleksandar, portparol gradske uprave. “Malo ljudi se vratilo, a svako ko živi ovdje je pomalo bijesan.
Pokazao je parčad ograđene zemlje koja je deminirana kako bi serviseri mogli da poprave nadzemne električne kablove.
”Kažu da svaki mjesec rata zahtijeva godinu deminiranja. To znači da će za deminiranje ovdje biti potrebno devet godina”, kaže Aleksandar. “Hoće li se ljudi vratiti? Možda nikad.”
Ekonomsko izbavljenje
Kako je čak četvrtini od 40 miliona hektara obradive zemlje u Ukrajini potrebno deminiranje, uklanjanje neeksplodirane municije može biti najopasniji zadatak sa kojim se suočavaju poljoprivredne kompanije kao što je Nibulon. Ali najhitnija potreba Vadaturskog je gotovina - on je naziva “kiseonikom” - da bi kompanija preživjela rat.
Izvršni direktor Nibulona želi da postigne dogovor o moratorijumu na dug koji će kompaniji dati finansijski prostor za disanje. Međutim, pokušaj da postigne sporazum o reprogramu duga sa međunarodnim kreditorima je u zastoju. Neke ukrajinske banke su čak počele zapljenu imovine kompanije.
Da bi finansijska sredstva ponovo krenula, Vadaturski želi da zapadni saveznici Ukrajine daju garancije koje pokrivaju ratne rizike kako bi privatne i multilateralne razvojne banke mogle da kreditiraju ukrajinske kompanije.
Zamjenik ministra ekonomije Griban kaže da je glavni prioritet za Kijev da ubijedi ukrajinske saveznike iz G7 da osnuju povjerenički fond za pokrivanje troškova reosiguranja privatnih zajmodavaca. Do sada je, međutim, samo nekoliko desetina miliona eura stavljeno na raspolaganje za pokrivanje ratnih rizika u Ukrajini, koje je obezbijedila Multilateralna agencija za osiguranje investicija Svjetske banke.
Što se tiče direktnih investicija, ogranak Svjetske banke za kreditiranje privatnog sektora, IFC, namijenio je dvije milijarde dolara za pomoć ukrajinskim preduzećima, ali nema državne kompenzacije za poslovne gubitke. U međuvremenu, privatni kapital i dalje nerado ulaže u ratnu zonu. Korupcija, posebno u pravosudnom sistemu, takođe ostaje velika prepreka za nove investicije.
Oni koji su i dalje voljni da investiraju traže preniske cijene. “Ukrajinska imovina je veoma jeftina, tako da, naravno, postoji interesovanje za kupovinu. Pitanje je da li je dobro vrijeme za prodaju”.
Tomas Fiala, izvršni direktor i osnivač Dragon Capital, investicione banke i kompanije za upravljanje imovinom sa sjedištem u Kijevu, saglasan je.
”Privatne investicione firme i drugi strani investitori svakako traže i koriste ovo vrijeme da prikupe sredstva”, kaže on. “Ali iako su ljudi veoma saosjećajni, 95 odsto tog novca neće biti uloženo ovdje dok se rat ne završi.
Jedna nada je da će uspješna ukrajinska vojna ofanziva ovog proljeća ubrzati kraj rata potiskivanjem ruskih osvajača, možda južnim napadom koji presijeca teritoriju koja povezuje rusko kopno sa Krimom. To bi moglo pomoći da se okonča ruska kontrola nad Dnjeprom i omogući kompanijama kao što je Nibulon da ponovo koriste rijeku kao logističku arteriju.
Još jedna velika prednost bila bi da se inicijativa za žito uz posredovanje UN, koja je omogućila izvoz 25 miliona tona žita iz nekih ukrajinskih crnomorskih luka, na kraju proširi i uključi luku Mikolajiv i tamošnje pogone Nibulona. Sporazum je produžen 18. marta, ali nisu dodate nove luke.
Budućnost Nibulona “u velikoj mjeri zavisi od koridora žitarica”, kaže Žil Metetal, bivši direktor agrobiznisa u Evropskoj banci za obnovu i razvoj, a sada član Nibulonovog međunarodnog savjetodavnog odbora. “Nibulon može da se samofinansira ako postigne određeni nivo izvoza”.
Nasljednik proslavljenog oca
Vadaturski mora da se bavi i korporativnim nasljeđem svog proslavljenog oca, dok istovremeno ohrabrujuje nervozne radnike. To je težak zadatak balansiranja.
Četrdeset procenata predratnog osoblja kompanije ne može da radi jer su se pridružili vojsci, žive na teritorijama koje je okupirala Rusija ili su se odselili. Ali Vadaturski kaže da i dalje nastoji da isplati radnicima zarade, a ne da ih otpusti. Oko 80 odsto ukrajinskih kompanija kaže isto, prema anketama centralne banke.
U isto vrijeme, međutim, Vadaturski treba da promijeni očev stil upravljanja, koji je težio patrijarhalnom.
On je imenovao međunarodni savjetodavni odbor i podijelio glavne funkcije kompanije - poljoprivredu, logistiku, trgovinu žitaricama i brodogradnju - u zasebne profitne centre. To su vrste modernih, transparentnih korporativnih praksi koje Ukrajina treba da usvoji u cjelosti ako želi da privuče strane investicije i integriše se u evropska tržišta nakon rata.
Prvo, međutim, Vadaturski treba da se pozabavi svojim kreditorima. Sa moratorijumom na dug i gotovinom u ruci, kaže on, Nibulon bi mogao da finansira žetvu sljedeće godine, nezavisni farmeri bi izbjegli bankrot, Ukrajini bi trebalo manje zapadne pomoći, a potrošači širom svijeta bi dobijali jeftiniju hranu.
”Bez novca, ne možeš da uradiš ništa”, kaže on. “To je moj prioritet broj jedan”.
Priredila: A. Šofranac
Bonus video:
