Mnogo je razloga da zapadni čelnici ne vole Redžepa Tajipa Erdogana. Turski je predsjednik tokom svoje dvadesetogodišnje vladavine zatvarao novinare i opozicione čelnike, nasilno gušio proteste i jako loše vodio privredu piše Politico.
Turski autokrata se na spoljnoopolitičkom planu dodvoravao Rusiji, pokrenuo je vojnu akciju u Siriji i stavio veto na ulazak Švedske u NATO u kritičnom trenutku za Savez, prenosi N1.
Ali postoji jedan razlog zbog kojeg bi mogao nedostajati evropskim čelnicima izgubi li 14. maja izbore od centrističkog suparnika Kemala Kilidždaroglua.
Erdogan na vlasti, posebno s obzirom na to da je zadnjih godina sve autoritarniji, omogućio je Evropskoj uniji (EU) da izbjegava pitanja i razgovore o tome treba li primiti Tursku u svoje redove.
Mnogim evropskim političarima Erdogan je koristan negativac koji omogućuje EU da legitimno isključi bilo kakve ozbiljne razgovore s Ankarom o članstvu.
Svojim sve neprihvatljivijim ponašanjem, zatvaranjem političkih protivnika i gaženjem vladavine prava pružio je EU politički izgovor da izbjegava to pitanje.
Promjena režima promijenila bi tu dinamiku.
"Zadnjih nekoliko godina vidjeli smo da se Turska i EU kreću u suprotnim smjerovima", rekao je Selim Kuneralp, bivši turski ambasador pri EU.
"Turska pod Erdoganom udaljila se od evropskih vrijednosti; pristupni proces posve je stao, a posledica toga je da se ulazak Turske u EU više ne smatra vjerodojstojnim ciljem."
Konfliktni odnosi
Priča o odnosima EU-a i Turske traje više od 60 godina.
Godine 1959., Turska je aplicirala za pridruživanje Evropskoj ekonomskoj zajednici (EEZ), prethodnici EU-a, što je dovelo do potpisivanja Sporazuma iz Ankare 1963. godine.
Premda je niz državnih udara i političke nestabilnosti gurnuo pitanje integracije Turske u EU u drugi plan, do 1980-ih pristupni proces ponovno je oživio.
Godine 1987. Turska je podnijela zahtjev za članstvom u EEZ-u. Deset godina posle dobila je kandidatski status i počela je velikim koracima ispunjavati pristupne kriterije.
Nekako u to vrijeme Erdogan je došao na vlast. Tada je kao reformatorski vođa nove Stranke pravde i razvoja (AKP) govorio o pluralizmu, demokratiji, čak je počeo i mirovne pregovore s Kurdistanskom radničkom strankom (PKK).
Prionuo je poslu, uvevši reforme koje su približile Tursku ispunjavanju evropskih kriterijiuma poput promjene zakona o turskoj vojsci kako bi je podvrgnuo civilnoj kontroli. (Premda ih je Evropska komisija (EK) tada hvalila te su promjene zapravo pripremile teren da kasnije preuzme veću kontrolu nad vojskom).
Nakon kratkog medenog mjeseca odnosi s Briselom brzo su se pokvarili.
Erdogan je postao sve frustriraniji dinamikom pristupanja EU i nekoliko država članica jasno je dalo do znanja da nisu spremne primiti Tursku u svoj klub.
Ta dihotomija odredila je ton za sve konfliktniji odnos.
Zastoj
Niz pitanja uzrokovao je pogoršanje odnosa, a dvije strane međusobno su se za to optuživale.
Odluka EU da primi Kipar 2004. konstantan je razlog sporenja. Turska je 1974. okupirala sjeverni dio ostrva, što Nikozija želi riješiti prije nego pristane na tjesnije odnose između EU i Ankare.
Zatim se dogodio Sarkozi.
Godine 2011. francuski je predsjednik nakratko, na pet sati, posjetio turski glavni grad. U Ankaru je stigao nonšalantno žvačući žvakaću gumu i jasno poručio: članstvo Turske u EU za Francusku nije prihvatljivo.
Nekoliko zvaničnika reklo je za Politico da je ta posjeta biola prekretnica za Erdogana, koji postaje još autoritarniji.
Njegovo okrutno gušenje protesta u istanbulskom parku Gezi 2013. najavilo je još stroži odgovor na neuspjeli pokušaj državnog udara 2016. godine. Erdogan je u zatvor smjestio desetine hiljada ljudi, a zatim učvrstio vlast ustavnim referendumom 2017., razbivši sve nade u pristupanje zemlje EU.
Njegova čvrsta ruka bila je u direktnoj suprotnosti s kopenhaškim kriterijumima, uslovima koje zemlja koja želi u EU mora ispuniti, a uključuju poštovanje vladavine prava, ljudskih prava i zaštitu manjina.
Do 2018. europskim čelnicima bilo je dosta. Evropsko vijeće te je godine jasno poručilo: turski pristupni pregovori su u "zastoju".
Bolja atmosfera
Izbori u nedelju postali jedan od najvećih testova u Erdoganovoj političkoj karijeri. Ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da je izjednačen s opozicijom koju vodi Kilidždaroglu.
Promjena vlasti vjerojatno bi unijela svježinu u partnerstvo Turske i Zapada.
Kilidždaroglu je rekao da želi ponovno pokrenuti proces pristupanja EU i da će se pobrinuti da Turska poštuje odluke Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP), suprotno od Erdogana.
Ali mogućnost novog vođstva u Turskoj možda neće ukloniti mnoge od temeljnih razloga sporenja.
"Domaći izazovi ostaće isti, ko god bio na vlasti", rekla je viša naučna saradnica Instituta za studije nacionalne sigurnosti pri Univerzitetu u Tel Avivu Galija Lindenstraus.
"Vlada duboka gospodarska kriza, a aktualna vlada nudi sve vrste populističkih mjera ne bi li ublažila krizu uoči izbora, što će zaboraviti kad završe."
Lindenstraus je rekla da očekuje "bolju atmosferu" između Brisela i Ankare ako na vlast dođe Kilidždaroglu.
Šestoročlani opozicioni blok nagovijestio je da želi resetirati odnose s EU i da će poništiti neke Erdoganove mjere koje krše kopenhaške kriterijime, na primjer vratiti parlamentarni sastav umjesto predsjedničkog.
No temeljni problemi, od kojih je najvažniji Kipar, ali i mogućnost da se ta velika i relativno siromašna populacija pridruži uniji, znače da u Evropi neće biti puno onih koji će pohrliti da Turskoj otvorite vrata.
Premda će rijetki to javno reći, mnoge zemlje takođe su rezervisane prema primanju većinski muslimanske zemlje kao što je Turska.
Novi počeci
Lindenstraus je rekla da može zamisliti napredak u pitanjima kao što su vizna liberalizacija ili reforma carinske unije EU i Turske, koja postoji od 1995., ali vjerovatno ne puno više od toga.
"Pridružiću se skepticima i reći da mislim da su problemi u vezi pristupanja Turske EU postojali i prije Erdoganovog autokratskog zaokreta", rekla je.
Viša suaradnica Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS) Ilke Tojgur , rekla je da je modernizacija sporazuma o pridruživanju Turske i EU jedan od načina da se revitalizuju odnosi. Rekla je da bi dvije strane mogle imati koristi od sporazuma o pridruživanju kakav EU ima s drugim zemljama koje su u novije vrijeme počele pristupni proces.
Revidirani sporazum mogao bi obuhvaćati pitanja kao što su borba protiv klimatskih promjena, migracije i trgovina i poboljšao bi odnose s Briselom, pripremajući teren za teže pitanje pristupanja.
Drugi su bili više sumnjičavi sugerirajući da ne bi nužno svi u Evropi slavili Erdoganov poraz.
"Nekima u EU moglo bi odgovarati da imaju autoritarnog vođu u susjedstvu i nekakav transakcijski odnos s Turskom, nego da se ozbiljno bave pitanjem pristupanja", rekao je stručnjak za Tursku iz "think tank"-a Chatham House Galip Dalaj.
"Demokratska Turska bila bi puno teže pitanje za Evropu", dodao je.
Bonus video:
