Kada je izveden teroristički napad na Olimpijskim igrama 1972, njemačka država je u potpunosti zakazala. Sve nadležne strukture su se ponijele amaterski, a za to do danas niko nije snosio posljedice.
Olimpijske igre u Minhenu trebalo je da budu „vedre“ i „festival mira“. Poslije katastrofe Drugog svjetskog rata, u Minhenu 1972, ništa nije trebalo da podsjeća na nacističku propagandnu mašineriju Igara iz Berlina 1936, već je svijetu trebalo da se prezentira jedna demokratska i moderna Njemačka.
Deset dana su te Igre zaista i bile šarene i vedre. Dok nije svanuo 5. septembar. U 4:35 ujutro, osmorica članova palestinske terorističke grupe „Crni septembar“ su upali u dio Olimpijskog sela gdje su bili smješteni izraelski sportisti. Oni su tražili puštanje na slobodu 232 politička zatvorenika u Izraelu, njemačkih terorista Ulrike Majnhof i Andreasa Badera, kao i japanskog teroriste Kozoa Okamotoa.
Njemački pregovarači su bili skloni da popuste. Izrael je to strogo odbijao. Premijerka Golda Meir je izjavila: „Ako sada popustimo, nijedan Izraelac se više nigde na svijetu neće osjećati bezbjedno“. Bilans dana, poslije loše planirane i katastrofalno izvedene akcije oslobađanja, glasio je: ubijeni su jedanaest izraelskih sportista, petorica terorista i jedan policajac.
Poslije ovog fijaska, tadašnji šef minhenske policije Manfred Šrajber je priznao: „Mi ni municijom, ni pravom, ni psihički, ni u namjeri da priredimo mirnodopske Igre jedne mirnodopske Njemačke, nijesmo bili pripremljeni.“
Ignorisana upozorenja
Ali, moglo je i da se bude pripremljen. Berlinski istoričar Matijas Dalke u razgovoru za DW ukazuje da je to vrijeme bilo obeleženo terorističkim napadima. „Otmice aviona su bile vrlo česte“, postojao je teror IRA u Sjevernoj Irskoj, ETA u Francuskoj i Španiji, u Italiji su bombe podmetali i desničarski i ljevičarski teroristi, a sukob na Bliskom Istoku je bio plodno tlo za palestinski terorizam.
Upravo zato je minhenski policijski psiholog Georg Ziber prije Olimpijskih igara sa svojim timom napravio čak 2z6 mogućih scenarija terorističkih napada. Scenario 21 je bio užasavajuće sličan istini i ticao se baš mogućnosti terorističkog napada na izraelske sportiste u ranim jutarnjim satima! U razgovoru za DW Ziber se prisjeća da tada nije bio jedini koji je upozoravao na tako nešto: „Sve moguće službe, od Amerike do Kine, govorile su: čuli smo nešto, biće tu nečega, i slično…“
Danas 82-godišnji Ziber iznosi teške optužbe na račun tadašnjeg šefa policije Šrajbera. Šrajber je kao opunomoćenik Njemačkog olimpijskog komiteta bio zadužen za bezbjednost Olimpijade. Ziber kaže da je on ignorisao sva njegova upozorenja istom rečenicom: „Svakog dana dobijamo na tone upozorenja. Kada bismo se svima njima bavili, morali bismo da odgodimo Igre za 20 godina.“
Georg Ziber je pred početak Igara bio predložio i da se iz bezbjednosnih razloga sportisti u olimpijskom selu rasporede prema vrsti sporta, a ne po zemljama iz kojih dolaze – „da bi bili razdvojeni“. Ali, sportski funkcioneri su spriječili da se ta ideja sprovede.
Haos sa komunikacijom i TV-prenosom
Tako nepripremljen, Minhen je doživio terorističku katastrofu međunarodnih dimenzija. Danas, 45 godina kasnije, to izgleda apsurdno, ali za istoričara Dalkea, jasno je da je glavni problem bio haos u komunikaciji. „Različiti štabovi su toliko loše međusobno komunicirali da dio snajperista, koji su se rasporedili oko zgrade sa otetim sportistima, nije znao koliko terorista uopšte ima unutra, iako su neke druge instance to tačno znale“, kaže Dalke.
A i štabova je bilo mnogo – pri čemu su njihove nadležnosti bile nerazjašnjene. „Postojao je politički štab; postojao je policijski štab; bilo je više ad hoc grupa koje su se sastajale i savjetovale. Ništa od toga se nije odvijalo po nekakvom planu“, kaže ovaj istoričar. A u federalno organizovanoj Njemačkoj, za bezbjednost su nadležne savezne pokrajine – početkom sedamdesetih one su to bile još u većoj mjeri nego danas. Stalno miješanje nadležnosti između federacije i pokrajina takođe spada u uzroke katastrofe.
Važnu ulogu je imala i televizija i to kao – izvor informacija za teroriste. Ne samo što teroristima nije isključena struja, već policija nije odstranila novinare iz olimpijskog sela, tako da su teroristi preko televizije uživo mogli da posmatraju kako se snajperisti raspoređuju oko njihove zgrade. Planirana akcija spasavanja je zato morala da bude otkazana.
Pokušaj spasavanja
Uveče se planirano oslobađanje talaca pretvorilo u totalni fijasko. Vlasti su prividno pristale na zahtjev terorista da se oni zajedno sa taocima avionom prebace u Kairo. Oni su dvojim helikopterima prebačeni ka avioni koji je čekao na vojnom aerodromu Firstenfeldbruk. Na položajima su bila samo petorica snajperista, jer oni – kao što kaže Dalke – nijesu znali da ima osam terorista. Osim toga, bili su loše opremljeni i nisu bili povezani radio-vezom tako da nisu mogli da međusobno komuniciraju.
Kada su oni po komandi bavarskog Ministarstva unutrašnjjih poslova otvorili vatru, počelo je dvočasovno puškaranje. Oklopna vozila koja su nudila policajcima zaštitu, došla su tek kasnije. Kada su pristigla, jedan od otmičara je u bacio bombu u jedan od helikoptera u kojem su bili oteti sportisti – taoci su izgorjeli. Sportisti koji su bili u drugom helikopteru su bili izrešetani. Trojica atentatora su preživjela. Samo nekoliko nedjelja kasnije, pušteni su na slobodu, jer je to bio zahtjev otmičara jednog Lufthanzinog aviona. To je vrlo razljutilo Izrael.
Da bi niz propusta bio potpun, portparol vlade Konrad Alers je kasno uveče pogrešno saopštio da je akcija oslobađanja talaca uspjela. Tek nekoliko sati kasnije, svetska javnost je saznala šta se zaista desilo.
Olimpijske igre su prekinute na jedan dan, održana je komemoracija, i Igre su potom nastavljene.
Posljedica svega: Formiranje GSG-9
Samo tri nedjelje poslije napada, formiran je odred GSG-9, specijalna policijska jedinica za borbu protiv terorizma i najtežeg kriminala. Ta jedinica je imala svoje vatreno krštenje pet godina kasnije, kada je uspjela da oslobodi taoce iz otetog aviona Lufthanze.
Čitav svijet je video kako su njemački organi bezbjednosti zakazali, ali to nije imalo nikakve posljedice ni po koga. Magazin Špigel je u julu 2012. napisao da je Ministarstvo spoljnih poslova SRN već 7. septembra 1972. naložilo sledeće: „Mora se izbeći međusobno optuživanje. A i samokritika“. Manfred Šrajber je do 1983. ostao šef policije u Minhenu a poslije toga je nastavio karijeru u Ministarstvu unutrašnjih poslova. A policijski psiholog Georg Ziber je još 5. septembra dao otkaz.
Bonus video:
