Jednog dana 2017. blindirani crni BMV se zaustavio ispred sjedišta Vagner grupe u Sankt Peterburgu. Unutra je zavladala tišina kada se pročulo da je stigao Jevgenij Prigožin, glavni čovjek.
Prigožin je ušao u jednu od konferencijskih sala gdje se održavao sastanak. Bio je markantna pojava: muškarac jake građe, obrijane glave u srednjim 50-im, okružen tjelohraniteljima. Ali mnogi njegovi zaposleni ga nikada nisu sreli. Vagner grupa - privatna vojna kompanija u zemlji u kojoj su takve organizacije navodno bile ilegalne - zvanično nije postojala. Prigožin je toliko izbjegavao da privlači pažnju da ga jedan mlađi rukovodilac koji je tog dana prisustvovao sastanku nije prepoznao. Prema riječima bivšeg zaposlenog koji je bio svjedok te scene, mladić je ustao da se predstavi. Prigožin je samo zurio u njega. Zatim ga je uhvatio za rukav jakne, izveo ga u hodnik i snažno udario pesnicom u lice.
Malo je Rusa koji danas ne bi prepoznali Prigožina. Grupa Vagner je postala najpoznatija svjetska plaćenička snaga, a njen vođa, više od bilo kog generala, je lice ruskog rata u Ukrajini. Prigožin objavljuje ratoborna saopštenja na mrežama Telegram i VKontakte, suprotstavlja se vojnom establišmentu, pružajući Rusima rijetki uvid u borbu za kontrolu. Iako izgleda da nije uspio u pokušaju da zamijeni ministra odbrane Sergeja Šojgua, on je i dalje moćan politički akter, dijelom zahvaljujući ogromnom broju pratilaca Vagnera na društvenim mrežama.
Uprkos Prigožinovoj zloglasnosti, njegova uloga u strukturama moći Kremlja ostaje nejasna - možda tako odgovara Vladimiru Putinu. Neki mladi Rusi vide Prigožina kao heroja kojeg su izdali korupcija i nekompetentnost u sklerotičnom vojnom establišmentu. Drugi misle da je on gangster kojem se posrećilo, ili da je instrument bezbjednosnih službi, koji bi mogao biti odbačen kada više ne bude služio svrsi. Malo ko vjeruje da bi on mogao da uzurpira Putina. Ni Prigožin ne govori o budućim ambicijama, ali sve je vjerovatnije da će on biti važan igrač u budućnosti svoje zemlje ako preživi bodeže i otrove svojih neprijatelja u ruskoj eliti.
Jevgenij Viktorovič Prigožin rođen je 1961. i imao je onoliko dobar početak u životu koliko je Sovjetski Savez mogao da ponudi. Pohađao je 62. Sportski internat u Lenjingradu, uglednu instituciju koja je redovno proizvodila olimpijce. Prema dokumentu za koji hakeri tvrde da su ga ukrali od Prigožinovih advokata, on bi možda bio profesionalni skijaš da se nije povrijedio.
Umjesto toga, on je svoj prvi javni trag ostavio kao kriminalac. Prigožin je 1979, kada je imao 18, osuđen na dvije godine uslovne kazne zbog krađe. U tom periodu je počinio niz provala. U Lenjingradu iz sovjetskog doba nije bilo mnogo toga vrijednog krađe. U februaru 1980. Prigožin je sa saučesnikom provalio u stan i ukrao vazu, držač za salvete i šest čaša za vino.
Prekalio se u zatvoru
Manji prekršaji vodili su ka brutalnijim. Prigožin i njegovi prijatelji su jedne večeri izašli da proslave krađu 250 rubalja od čovjeka koga su namamili u mračnu uličicu. Prigožin je, prema svjedočenju jednog člana bande, primijetio na ulici mladu ženu u “lijepom” kaputu. Pošli su za njom i jedan od njih joj je tražio cigaretu. Dok je otvarala torbu, Prigožin ju je zgrabio s leđa za vrat i počeo da je davi. Pokušala je da vrisne, ali on ju je jače stegao. Onesvijestila se i srušila na zemlju. Jedan od pljačkaša joj je uzeo čizme, a Prigožin joj je otkinuo zlatne minđuše. Sud ga je kaznio sa 13 godina zatvora. Tek je bio napunio 20 godina.
Sovjetski zatvori su bili nemilosrdna mjesta. Laura Pjaćentini, kriminolog koja je živjela među zatvorenicima kada se zemlja otvorila nakon pada komunizma, kaže da je taj sistem bio posvećen “nemilosrdnoj potrazi za krajnje brutalnim, groznim, duboko nehumanim nasiljem”. Zatvorenici su bili smješteni u barakama od 50 do 100 ljudi. Stražari su ohrabrivali zatvorenike da nameću disciplinu. Svakodnevni život su vodili vori v zakone - lopovi koji su čuvali kodeks.
On je težak čovjek. Pogrešno je misliti o njemu kao o nekakvom glupom kriminalcu… On je veoma pametan i veoma opasan
Vori su imali stroga pravila i osjećaj časti, koliko god izopačen. Pjaćentini sumnja da su možda prezirali Prigožina jer je napastvovao usamljenu ženu i zbog toga se prema njemu loše ponašali. Vori su takođe upravljali ekonomijom zatvora. Mogli bi da vam nabave kasetofon ili televizor i organizuju zaštitu vaše porodice vani. Na mnogo načina, Prigožinu je boravak u zatvoru dao prave vještine da napreduje u novoj Rusiji koja je nastajala van njega.
Oslobođen je 1990, kada se bližio tridesetoj. Kaže da je njegov novi život počeo prodajom hot-dogova u Lenjingradu. “Zarađivao sam 1000 dolara mjesečno. Bila su to brda rubalja, toliko da je mojoj majci bilo teško da izbroji”, rekao je za jedne novine. Brzo je napustio brzu hranu radi gastronomije. Jedan od njegovih restorana nalazio se u podrumima istorijske carinarnice u Sankt Peterburgu. Drugi je bio na preuređenom rječnom brodu koji je nekada bio plutajuća diskoteka.
Prigožin kaže da je do uspjeha došao napornim radom. Ali drugi vjeruju da tu ima još nešto. Mihail Hodorkovski, bivši oligarh kojeg je Putin zatvorio 2005, tvrdi da su organizovani kriminal i restoranska scena u Sankt Peterburgu bili isprepleteni. Dva Prigožinova partnera u restoranskom poslu posjedovala su kazino, i teško da nije sretao mafijaše u ovom miljeu: Sankt Peterburg je, kaže Hodorkovski, bio kao “ruski Čikago”. Članovi Prigožinovog kruga sjećaju se dana kada je zamjenik gradonačelnika odgovoran, između ostalog, za kazina, večerao u jednom od njegovih restorana. Zvao se Vladimir Putin.
Sa Putinovim usponom na vlast napredovao je i Prigožin. Nakon što je Putin postao predsjednik 2000, Prigožin je postao omiljeni ugostitelj na velikim državnim događajima, zbog čega je dobio nadimak “Putinov kuvar”. Ta uloga mu je donijela bliskost sa najmoćnijim čovjekom u zemlji, da ne pominjemo razne svjetske lidere.
Putin, politički novajlija kada je došao na vlast, koristio je raskošne bankete da impresionira druge šefove država. To nije bio lak zadatak za Prigožina, koji je morao da se bori sa nestašicama hrane i užasnom reputacijom ruske kuhinje. Sastavljao je elegantne menije od tradicionalnih sastojaka. Kada je Džordž V. Buš bio u gradu, Prigožin je poslužio astrahanski paradajz i balzamiko sirće, rakove sa marmeladom od ogrozda i prženi gavun sa repom i mladim tikvicama (Buš je jeo biftek).
Kuvar od povjerenja
Prigožinova vještina u organizovanju velikih događaja učinila ga je neprocjenjivim za vladu koja se oslanjala na manipulisanje spoljašnjim izgledom. Raskošnost njegovih scenografija ponekad se graničila sa satirom. Prema procurelim mejlovima, na rođendanskoj večeri Sergeja Ivanova, šefa predsjedničke administracije, gostima je ponuđeno “meso somalijskog noja, krokodil, siva ajkula i pirana”. (Putin je jeo biftek.)
Njegov položaj je zahtijevao veliko povjerenje. U Rusiji postoji duga tradicija političkog trovanja. Jedan bivši američki obavještajac mi je rekao da je uloga zvaničnog kuvara važnija u Kremlju nego bilo gdje na Zapadu: “Zaista morate vjerovati svom ličnom kuvaru. To je vrlo važno.” Putin je to znao bolje od bilo koga - njegov djed je bio Staljinov lični kuvar.
Prigožin je dobio ugovore da snabdijeva hranom škole, zatvore i cijelu rusku vojsku. Tako je navodno stekao bogatstvo. Što je još važnije, sačuvao je Putinovo povjerenje.
Vrlo mali broj plaćenika Vagnera razgovara sa medijima. Jedan koji je bio voljan je Marat Gabidulin, prosijedi veteran koji kaže da je zvanične oružane snage Rusije napustio 1993. Gabidulin se borio da se skrasi u civilnom životu nakon što je napustio padobrance. Pokušao je da radi kao tjelohranitelj, ali je upucao jednog sibirskog mafijaša, zbog čega je osuđen na tri godine zatvora. Stari drug iz vojske mu je rekao za grupu Vagner i on se prijavio. Prvo je služio u Ukrajini, gdje je 2014. izbio sukob između vlade i proruskih separatista na istoku, a zatim u Siriji, gdje je Rusija podržavala režim Bašara al Asada.
Gabidulin kaže da je 2016. učestvovao u vatrenom obračunu sa grupom džihadista u blizini Palmire u Siriji. Nije čuo eksploziju koja ga je bacila u vazduh. Sve mu se zamutilo, osjećao je samo bol od desetina komada gelera koji su mu iskidali meso. Proveo je dva mjeseca u komi u bolnici. Kada se probudio, još ošamućen, neko mu je dao telefon. “Jevgenij Viktorovič je”. Bilo je to, rekao je Gabidulin, “kao poziv od boga”. Prigožin mu je rekao da će Vagner platiti kakvo god liječenje mu je potrebno. Obećao je Gabidulinu medalju i udoban kancelarijski posao. Prigožin je svoje borce smatrao drugovima.
Kako je tačno Prigožin od kuvara postao nešto poput vojnog komandanta, ostaje nejasno. Gabidulin kaže da je u ranim danima Vagner grupa bila poznata kao Kompanija i da je raspoređivala plaćenike širom svijeta od Krima do Sirije i od Libije do Konga. U Centralnoafričkoj Republici, Vagnerovi “instruktori” su pomagali vladi tokom građanskog rata.
Tokom 2014. i 2015, muškarci iz grupe su služili u Ukrajini kao “vojnici duhovi” - trupe u uniformi bez identifikacionih oznaka. Upali su na teritoriju pod kontrolom ukrajinskih snaga, vršili diverzantske misije i uzimali “taoce”. Njihov posao je bio da ujedine suprotstavljene naoružane separatističke grupe pod jednu komandu. Kasnije su kružile glasine da je Vagner grupa organizovala smrt nekoliko separatističkih komandanata koji su pravili probleme.
Amerikanci bombardovali “vagnerovce”
Pošto se oporavio, Gabidulin se pridružio Prigožinovom štabu kao njegov lični pomoćnik, čime je dobio uvid u funkcionisanje organizacije. Izvještavanje medija u to vrijeme sugerisalo je da prihod Vagnera potiče od kontrole sirijskih naftnih bušotina i rafinerija. Ali Gabidulin to odbacuje tvrdeći da je sirijska naftna industrija bila “zarđala”, u “stanju kolapsa”. On je rekao da Vagner nije zarađivao nikakav novac i da Prigožin nikada nije plaćao porez. Gabidulin tvrdi da je država prebacila sredstva za plaćanje operacija koje je Kremlj zahtijevao.
Po Gabidulinovoj računici, Vagner je na vrhuncu angažmana u Siriji 2017. potrošio 175 miliona dolara, uključujući 25 miliona dolara za penzije porodicama poginulih plaćenika. Prigožin je mogao da nabavi tenkove, oklopna vozila, raketne bacače i malokalibarsko oružje.
Iako neki vjeruju da je Prigožin samo marioneta Kremlja, izgleda da je imao određenu slobodu da djeluje na sopstvenu inicijativu. Prema Gabidulinu, u februaru 2018. Prigožin je sam odlučio da pošalje svoje ljude da zauzmu naftne bušotine na teritoriji pod kontrolom Kurda. Prigožin nije shvatio da američke specijalne snage djeluju u toj oblasti, što je veliki neuspjeh obavještajnih službi. Kada su Amerikanci vidjeli da plaćenici upadaju, kontaktirali su rusko ministarstvo odbrane, želeći da se uvjere da neće započeti svjetski rat ako odbiju napad. Rusi su uvjeravali Amerikance da u tom području nemaju nikoga. Amerikanci su bombardovali Vagnerove vojnike i, prema Gabidulinovoj procjeni, poginulo ih je više od 100.
Iako neki vjeruju da je Prigožin samo marioneta Kremlja, izgleda da je imao određenu slobodu da djeluje na sopstvenu inicijativu
Različite su procjene o tome kako je do ovoga došlo. Neki kažu da je Prigožin dobio dozvolu Kremlja za upad, ali je ministarstvo odbrane odlučilo da ga dezavuiše jer je htjelo da ga “spusti na zemlju”. Gabidulin kaže da postoji jednostavnije objašnjenje. Ruski general koji je odgovorio na poziv imao je naređenje “da se ne miješa” Vagneru u posao i samo je postupio po njemu.
Rivali poslali dojavu Ukrajincima
Rusija je u februaru 2022. napala Ukrajinu. U početku se činilo da Vagner grupa nije imala ulogu u “specijalnoj vojnoj operaciji”. U stvari, Prigožinovi plaćenici su bili toliko upadljivo odsutni u ranim danima rata da su počele da kruže teorije o tome zašto ih tamo nema. Prema Hodorkovskom, Putin je zapravo naredio Vagner grupi da ubije ukrajinskog lidera Volodimira Zelenskog na samom početku invazije. Hodorkovski je sada opoziciona ličnost i prikuplja obavještajne podatke o režimu iz svoje baze u Londonu. On kaže da su Prigožinovi rivali u bezbjednosnom establišmentu poslali dojavu Ukrajincima. Operacija se navodno završila tako sramotno da je Prigožin pao u nemilost. (Hodorkovski nije htio da kaže kako to zna.)
Borci Vagner grupe tamo su primijećeni u roku od nekoliko mjeseci, nakon što je Ukrajina pružila žešći otpor nego što se očekivalo.
Uloga Vagnera je razjašnjena u septembru 2022, kada se na Tviteru pojavio snimak Prigožina u dvorištu jednog zatvora kako sakuplja regrute. Stotine ljudi je stajalo oko njega dok im je govorio “Bog i Alah mogu da vas izvuku odavde - u kovčegu. Ja mogu da vas izvučem odavde žive”. Trebalo je samo da se bore za Vagner u Ukrajini. Mahao je obećanjem kojem mnogi nisu mogli da odole: “Nećete se vratiti u zatvor ni pod kojim okolnostima. Dao im je pet minuta da odluče da li da prihvate njegovu ponudu ili ne.
Do tog trenutka, Prigožin je tužio novinare koji su sugerisali da ima bilo kakav odnos sa Vagnerom. Sada je otvoreno govorio o tome. Ubrzo, jedva da je prošao dan bez njegove izjave ili video-snimka na društvenim mrežama na kojima se je često bio u punoj borbenoj opremi blizu linije fronta. Otvorio je novo sjedište u Sankt Peterburgu. Izgledalo je da ga je nezasita potražnja za ljudima na liniji fronta činila nedodirljivim. On je bio prodavac koji je trebao Kremlju.
Malj za ubijanje “zečeva”
Zatvorenici koji su se prijavili su upozoreni: “One koji stignu (na front) i prvog dana kažu da to nije mjesto za njih, obilježavamo kao dezertere i strijeljamo ih”. Vagner je objavio snimak bivšeg zatvorenika Jevgenija Nužina koji je oslobođen 24-godišnje kazne za ubistvo da bi se borio u Ukrajini. Dezertirao je, ali je uhvaćen. Nužin je na snimku prikazan u mračnom podrumu, glava mu je bila prilijepljena za zid od cigle, zatim su mu mozak razbili maljem - metodom izvršenja koja je postala Vagnerov zaštitni znak. Prigožin je snimak nazvao “odličnim rediteljskim radom”. Posjetio je Vagnerovu jedinicu da im pokloni malj na kome je ugravirano “Za ubijanje zečeva”, što znači one koji su pobjegli od borbe.
Britansko ministarstvo odbrane kaže da je u Ukrajini u jednom trenutku bilo oko 50.000 “vagnerovaca”, od kojih su četiri od pet bili bivši zatvorenici. Prigožin je bio odlučan da stekne slavu samo za Vagner. U januaru je objavio da su njegovi “muzičari” zauzeli grad Soledar, u istočnoj Ukrajini. “Želim da istaknem da u napadu na Soledar nije učestvovala nijedna jedinica osim Vagnerovih boraca. (To nije bilo tačno. Tamo se borila i ruska vojska.)
Zatim se preselio dalje na istok u grad Bahmut, za koji je takođe tvrdio da će Vagner sam zauzeti. Ali ruski generali nisu bili spremni da pomognu. Prema Hodorkovskom, i Šojgu i Valerij Gerasimov, načelnik generalštaba, vide Prigožinove ljude kao topovsko meso čiji je zadatak da čiste minska polja prolaskom kroz njih i privlačeći vatru identifikuju neprijateljske položaje. Hodorkovski kaže da je Prigožin želio da teška artiljerija očisti put njegovim ljudima, kao što bi bio slučaj za redovne jedinice, ali ruski vojni establišment nije bio voljan da troši ograničenu zalihu granata da bi olakšao posao plaćenicima.
Bahmut nije brzo pao. Prigožin je bjesnio na “zabušante” pozadi, koji jedu “iz zlatnih tanjira”, dok njegove ljude šalju kući u kovčezima. Ruska državna TV, koja je uzdizala Prigožina, jedva da mu je posvetila ikakvu pažnju ove godine, ukazujući na to da su njegovi neprijatelji u političkom establišmentu stekli prednost.
Ali Gabidulin, njegov bivši zaposleni, kaže da je Prigožin najkreativniji kada je satjeran u ćošak. “On je težak čovjek, nije jednostavan čovjek. Pogrešno je misliti o njemu kao o nekakvom glupom kriminalcu… On je veoma pametan i veoma opasan”.
Krajem maja, Prigožin je tvrdio da je osvojio Bahmut, po cijenu 20.000 života boraca Vagnera. Dao je ogorčen televizijski intervju, napao Šojgua, Sergeja Lavrova, ministra spoljnih poslova i druge pripadnike “elita” što šalju svoju djecu u inostranstvo, dok su obični Rusi svoju poslali na front. Samo što nije pljunuo u kameru: “Kučkini sinovi. Okupite svoje potomke i pošaljite ih u rat.”
Preuzima ulogu Žirinovskog?
Moskva sada vrvi od spekulacija o Prigožinovim političkim ambicijama. Afirmisao se kao šoumen, provokator i oštrouman, iako grub. Kada je Evropski parlament kritikovao Vagner, on im je poslao kutiju za violinu, u aluziji na njegov “orkestar”. Unutra je bio čekić poprskan crvenom bojom - ili je to bila krv? On kaže da će se kandidovati za predsjednika - Ukrajine.
Za Putina je politički korisno da mu se desnica suprotstavlja jer na taj načiin djeluje razumno u poređenju sa njom
Gabidulin sumnja da njegov stari šef ne želi najvišu funkciju u svojoj zemlji. “Predsjednik Rusije je odgovoran za sve, sve greške, sve neuspjehe”, kaže Gabidulin. Umjesto toga, on misli da bi Prigožin želio da zauzme mjesto koje je ostalo upražnjeno nakon prošlogodišnje smrti Vladimira Žirinovskog, ultranacionalističkog političara koji je djelovao kao licencirani kritičar režima. “To je veoma udobno mjesto. On ne mora da se nosi sa bilo kakvim problemima, ali može otvoreno da govori... zarađujući novac od svog statusa.”
I Fioni Hil, nekadašnjoj službenici zaduženoj za rusku politiku u američkom Savjetu za nacionalnu bezbjednost, privlačna je teorija da je politički korisno za Putina da mu se desnica suprotstavlja: na taj načiin djeluje razumno u poređenju sa njom. Ona vjeruje da ova kalkulacija stoji iza nedavnog niza članaka u ruskoj štampi u kojima se pominje mogućnost da Prigožin postane predsjednik. To takođe može objasniti zašto su njegove naizgled nepromišljene tirade protiv Kremlja ostale nekažnjene. Prigožin je, kaže Hil, “definitivno usavršio bombastičnost” i lako bi mogao da uđe u ulogu babaroge koju je igrao Žirinovski.
Fiona Hil ima intrigantan pogled na dinamiku moći između Putina i njegovog osuđenika-kuvara: ona misli da je jedan od razloga što predsjednik drži Prigožina tako blizu taj da izgleda žestoko zbog povezanosti sa njim, što je slika za kojom jako žudi. Kada je Hil istraživala Putinovu biografiju prije nekoliko godina, posumnjala je da sve priče koje čine lično predanje ruskog lidera - raspušteni klinac koji se tuče u dvorištu svog stambenog bloka u Lenjingradu, njegova KGB procjena ličnosti da je patio od “smanjenog osjećaja opasnosti” - potiču od samog Putina.
“Ponekad se pitam koliko je Putin zaista čvrst”, kaže ona. “Pošto je sjedio tik pored njega, on zapravo i ne odiše lično time ... on je nabijene građe, ali fizički nije zastrašujući”. Možda Prigožin pomišlja da njegov šef nije toliko moćan kao što se pretvara da jeste. Možda, kaže Hil, gleda Putina i pita se: “Zašto ne ja?”
Prevela i priredila: Angelina Šofranac
Bonus video:
