"Očigledno, juče je bio krvavi rat", rekao je u telefonskom razgovoru bezbjednsni službenik iz bjeloruskog grada Bresta ubrzo nakon što su sporni predsjednički izbori pokrenuli do tada nezabilježene masovne proteste i obračune čija je brutalnost, uprkos decenijama oštre vladavine, takođe bila nezabilježena do tada u Bjelorusiji.
"Brest je gotov. Pet stotina pritvorenih... Sve su ih tamo odrali kao mačke."
Sedmicama nakon izbora održanih 9. avgusta, Bjelorusija je bila na ivici revolucije jer je masovni, demokratski opozicioni pokret koji je nastao kako bi izazvao autokratskog lidera Aleksandra Lukašenka odbio da prihvati zvanične rezultate izbora za koje milioni vjeruju da su pokradeni.
Na osnovu razgovora zvaničnika bezbjednosti i političara koji su procurili, kao i intervjuima sa bivšim službenicima sigurnosti, ljudima iz Lukašenkovog užeg kruga, Bjeloruski servis Radija Slobodna Evropa (RSE) napravio je serijal "Lukašenkovi lakeji" o događajima iz ljeta 2020. godine.
Podkast serijal pokazuje da iako su snage bezbjednosti u početku potcijenile prirodu masovne opozicije, na kraju su mogli da se izbore s prijetnjom, uvođenjem grube sile u borbu protiv protivnika kojem je nedostajalo iskustvo i alat da se suprotstavi čovjeku koji je bio spreman održati vlast po svaku cijenu.
"Plašili smo se krvi", rekla je dobitnica Nobelove nagrade za književnost Svetlana Aleksijevič, koja je bila članica Koordinacionog vijeća opozicije tokom protesta. "Oni se nisu plašili krvi."
Andrej Astapovič, bivši oficir Državnog istražnog komiteta koji je dao ostavku tokom događaja iz 2020., za RSE je govorio o tome kako su na njega uticale fotografije koje je tada vidio.
"Cijeli život sam bio istražitelj i viđao sam povrijeđene ljude", rekao je Astapovič. "Ali kada sam vidio ove fotografije, nismo gledali u modrice…. Tukli su ih pendrecima po glavi. Imam iskustva. Bio sam na obdukcijama. Mogu reći kada je osoba dobila teške tjelesne povrede. Znam kako je lako razbiti lobanju."
"Činilo se kao da smo već pobijedili"
U sedmicama prije glasanja, već je bilo očigledno da će ovi izbori biti drugačiji od drugih izmanipulisanih izbora u bjeloruskoj postsovjetskoj historiji. Kako su nezavisni kandidati počeli prikupljati potpise za kvalifikaciju na izborima postalo je jasno da je talas nezadovoljstva zapljusnuo zemlju.
Anatol Kotau, koji je u to vrijeme služio kao savjetnik u Lukašenkovoj administraciji, kaže da je osjetio razliku.
"Neki ljudi unutar sistema su smatrali da je u proljeće nešto pošlo po zlu", kaže Kotau. "Sve je počelo sa COVID-om. Bolest je ušla u svaki dom putem televizijskih ekrana, a Lukašenko je govorio da nije ozbiljno, da je to lažna vijest i da svako ko umre sam je kriv. COVID je bio test da je sistem propao."
Odgovor vlasti je bio da pooštre kontrolu nad procesom.
Istaknuti bloger Serhij Tihanovski 7. maja je najavio da će se kandidovati za predsjednika i uhapšen je prije kraja mjeseca.
Njegovu kampanju preuzela je njegova supruga Svjetlana Tihanovskaja, tada 34-godišnja učiteljica i prevoditeljka bez političkog iskustva koja će za nekoliko sedmica postati globalno lice demokratije u Bjelorusiji.
"Bilo je nevjerovatno vidjeti sve te stotine hiljada očiju na skupovima", prisjetila se Tihanovskaja u telefonskom razgovoru iz prisilnog izgnanstva u Litvaniji. "Bilo je zastrašujuće. Nikada ranije nisam bila na sceni... Bila je neka euforija, do 9. avgusta... Tada nam se činilo da smo već pobijedili."
Još jedan vodeći nezavisni potencijalni kandidat, bankar Viktor Babariko, uhapšen je 19. juna.
Drugi nezavisni potencijalni kandidat Valer Capkala, koji je smatran za značajnog protivnika Lukašenku, pobjegao je 24. jula iz zemlje nakon što mu je saopšteno da je njegovo hapšenje neminovno i da je vlada planirala da mu oduzme djecu.
Otprilike u to vrijeme Lukašenkova vlada je donijela sudbonosnu odluku da dopusti Tihanovskaji da se registruje kao kandidatkinja na izborima.
Bivši insajder administracije Kotau kaže da je odluka donesena "kao zezancija".
"Babariko i Capkala nisu bili registrovani, pa su morali da nađu nekoga koga bi pobijedili kako bi dobili veoma laku pobjedu", rekao je Kotau. "Lukašenko je vjerovao da će to biti laka pobjeda, veoma laka pobjeda."
Međutim, opozicija je uzvratila neočekivanim potezom koji se pokazao jednako sudbonosnim, sve glavne opozicione kampanje ujedinile su se iza kandidature Tihanovskaje.
"Da se nisu tri kampanje ujedinile, da se nisu ujedinile i na kraju postale simbol protesta i magnet za protestno glasanje, ništa se ne bi dogodilo", rekao je Kotau. "Ona nije imala političkog iskustva."
"Sastanak na visokom nivou"
U isto vrijeme, Lukašenko je ojačao svoju stvarnu bazu podrške, policiju i bezbjednosni aparat.
Aliaksandr Azarau je direktor BYPOL-a, javne organizacije bivših policajaca koji su dali otkaz tokom protesta. Kaže da je Lukašenko sproveo veći dio predizbornog perioda obilazeći jedinice interventne policije i snaga za specijalne operacije u mjestima kao što su Brest, Vitsebsk i Marjina Horka.
"Obećao im je podršku, stanove, povišice", rekao je Azarau. "Vidjeli su ga uživo kako se ponašao kao jak vođa, što takvi ljudi vole."
Neposredno prije izbora održan je sastanak kojim su opcije za bezbjednosne snage ostavljene široko otvorenim. Ovo se navodi u telefonskim razgovorima koji su procurili, a radi se o hiljadama sati razgovora Ministarstva unutrašnjih poslova koje je hakovala i objavila grupa Cyber-Partisans i koje su nezavisni stručnjaci za RSE ocijenili kao autentičan.
"Održan je sastanak na visokom nivou", rekao je zamjenik šefa policije u Minsku, Ihar Padvojski tokom razgovora sa još jednim visokim bezbjednosnim zvaničnikom. "Pretpostavljam da će nam jedna od izdatih direktiva dati povjerenje u taktiku djelovanja, tako da se nećemo fizički plašiti posla."
"Nešto je počelo"
Dan izbora 9. avgusta 2020. počeo je prilično rutinski, iako je bilo velikih gužvi, što je bio znak intenzivnog interesovanja za izbore i njihov ishod, neuobičajeno nakon godina apatije prema strogo kontrolisanim glasačkim listićima čiji su rezultati bili unaprijed određeni. Prag od 50 posto izlaznosti pređen je prije podneva.
"Nikad nisam video nešto slično", rekao je tada za RSE jedan glasač iz Minska. "Nadam se da su ljudi izašli ovako ne samo ovdje nego i širom zemlje. Ljudi koji nikada ranije nisu glasali. Koja je bila svrha glasanja ranije? Ali sada vidim da ima nade."
Ali, mašina za prevare već je radila. Uladzislau Batsjan, kadet koji je služio kao čuvar biračkog mjesta, rekao je za RSE da je vidio zvaničnike kako pune glasačke kutije na biračkom mjestu broj 60.
"Konsultovao sam se sa nekim momcima sa moje akademije, i oni su rekli da su takođe vidjeli takve slučajeve", prisjetio se Batsjan. "Htjeli su ih i prijaviti, ali su ih pozvali i rekli da se to njih ne tiče."
Na ulicama Minska i drugih gradova pojavila su se vojna vozila i vozila interventne policije. Snage bezbjednosti blokirale su ljude da dođu do centra glavnog grada. Ipak, do večeri stotine hiljada ljudi okupilo se oko biračkih mjesta u Minsku tražeći da se objave rezultati.
"Protesti su počeli kada su se počeli objavljivati rezultati biračkih mjesta sa falsifikovanim podacima", rekao je Azarau.
"Počeli smo da zovemo kolege iz drugih resora i svi su mi rekli da se svuda sve falsifikuje. Službenici izborne komisije su to otvoreno priznavali. Niko uopšte nije brojao – samo su zapisivali brojeve koje im je šef komisije rekao."
U 20 sati, šefica Centralne izborne komisije Lidija Jermošina proglasila je Lukašenka za privremenog pobjednika sa 83 posto osvojenih glasova, što je rezultat koji je izgledao kao velika laž stotinama hiljada ljudi koji su izašli na predizborne skupove Tihanovskaje.
Policija je odmah počela da napada masu. Prekinuti su internet i mobilne veze.
"Vojna oprema je pomjerana", rekao je Aleksijevič, prisjećajući se kako je događaje posmatrao sa prozora. "Mnogo toga... Nisu to bili vodeni topovi. Bila je to vojna oprema, oklopni transporteri sa mitraljezima... Postojao je osjećaj da je nešto počelo."
Policija, vojno osoblje, trupe specijalnih snaga i zatvorski čuvari su mobilisani, raspoređujući blic bombe, vodene topove, gumene metke i još mnogo toga. Hiljade ljudi je privedeno, često brutalno.
"Momci iz policije i vojske koji su bili raspoređeni ponašali su se veoma dobro", rekao je Lukašenko sljedećeg dana. "Prave patriote."
Tog jutra Centralna izborna komisija objavila je kompletne preliminarne izborne rezultate: 80,23 posto za Lukašenka i nešto manje od deset posto za Tihanovskaju.
Tihanovskaja se, međutim, proglasila pobjednicom i pozvala vladu da osigura "mirni prenos vlasti".
"Nismo mogli pomoći svima"
Prvih nekoliko dana nakon izbora Lukašenko je bio tih.
"Mislim da prvog dana nije ništa osjetio", rekao je Kotau.
"Kada su se ljudi prvog dana okupili u koloni [na Trgu nezavisnosti u Minsku], bili su razbijeni i postojao je osjećaj da će se sve odvijati kao i obično. Demonstracije su bile malo veće nego inače, ali to nije bilo važno… U ponedjeljak se svi vraćaju na posao."
"I vratili su se na posao", dodao je. "Ali nakon posla su ponovo izašli na protest. Ljudi su bili ogorčeni i osjećali su se prevarenim."
Ključni trenutak dogodio se 10. avgusta, kada je policija pucala i ubila 34-godišnjeg demonstranta Aleksandra Tarajkouskog. Policija je tvrdila da ga je ubio improvizovani eksploziv koji je nosio dok se približavao policijskim linijama. Ali ubrzo se na društvenim mrežama pojavio video na kojem se vidi kako ga policija puca iz neposredne blizine dok stoji s rukama iznad glave.
"Dvije stvari su me se dojmile", prisjeća se Aleksijevič. "Iskrenost nasilja i način na koji su čelnici snaga sigurnosti govorili o ubijenom Tarajkouskom. On je hodao i drsko ih gledao. I zbog toga je morao biti strijeljan, jer je išao prema 'našim momcima' i gledao ih u oči, ne vjerujući da će pucati."
Bivši istražitelj Astapovič prisjetio se da je izgledalo da su policajci uživali u nasilju.
"Gledali bi video zapise i smijali se ko je pogođen pendrekom", rekao je. "Izmišljali su smiješna imena, poput 'zida plača', mjesta u podrumu gdje bi se pretučeni zatvorenici umivali a koji je uvijek bio u krvi. Nosili su beretke i hodali izbačenih prsa i tako dalje."
Sedmica nakon izbora bila je opasno vrijeme za pristalice Lukašenkove vlade, jer je nasilje nastavljeno, a bijes javnosti rastao.
"Mnogi ljudi su mislili da Lukašenko ne može da izdrži", rekao je Astapovič. "U odjeljenju za organizovani kriminal, Vjačeslav Orlouski, propagandista koji je demonstrante nazivao 'pacovima' koje je trebalo satjerati u ćošak i istrijebiti... već je spakovao svoj kofer i bio spreman da pobjegne u Rusiju. Mnogi su mislili na Lukašenko nije mogao da izdrži i bilo je vrijeme da se bježi. Sjedjeli su na svojim koferima. Da su protesti potrajali malo duže, sve bi bilo drugačije."
Bivši policajac Azarau rekao je da policija takođe pokazuje da se napreže.
"Nije ih bilo toliko da ih je bilo moguće izmjenjivati i pustiti da se odmore", rekao je. "Rade do jutra, onda spavaju do podneva i nakon ručka se vraćaju na posao."
"Bilo je i psihički iscrpljujuće", dodao je Azarau. "Bojali su se da u javnosti hodaju u uniformama. Nosili bi uniforme na posao i presvlačili se. Ljudi su ih smatrali kriminalcima. Njihovi prijatelji i rođaci nisu htjeli da komuniciraju sa njima."
Počeli su da se pojavljuju izvještaji o zlostavljanju i mučenju pritvorenika, posebno u ozloglašenom istražnom zatvoru Akrescina u Minsku.
"Želim da zamolim za oproštaj od svih koji su bili tamo", rekao je u suzama jedan doktor koji je liječio žrtve sa Akreštine.
"Nismo mogli pomoći svima... Bilo je modrica i natečenih očiju koje se nisu mogle ni otvoriti. Bio je čovjek kome je pršljen jednostavno zgnječen. Bilo je ljudi sa ogromnim modricama na leđima. Povrede stomaka koje su skrivale nered unutra."
Ostaje nejasno ko je na kraju izdao nalog za brutalni obračun.
"Postoje različite verzije", rekao je Azarau. "Neki kažu da je [ruski predsjednik Vladimir] Putin dao naređenje da se tako ponaša. Nije jasno. Mislim da je Lukašenko shvatio da je izgubio podršku stanovništva. Ranije je bilo nejasno, možda 50-50. Stariji generacija, moja rođena majka, glasala je za njega. Za ove izbore znamo pouzdano da je [ruska vojna obavještajna služba] pripremila izvještaj koji je pokazao samo 17 posto podrške Lukašenku. Tako da je bilo neophodno koristiti nasilje da se stanovništvo natjera u ćošak, tako da će se i ako ga ne podrže plašiti i neće se opirati."
"Vojnici su dobili ugovore u kojima je pisalo da neće biti krivično gonjeni zbog pucanja u ljude", dodao je. "Dato je naređenje da se koristi oružje."
Tihanovskaja je 11. avgusta bila prisiljena da napusti zemlju.
"Vlada je odlučila da koristi stare metode kada su određeni ljudi protjerani iz zemlje i sve se stišalo", rekla je ona u nedavnom telefonskom intervjuu. "Nisu shvatili da se ovaj put ne radi o jednom kandidatu, jednom lideru, već o svim Bjelorusima. Moj odlazak ništa nije promijenio: ljudi nisu izlazili zato što im je neko rekao, već zato što su htjeli. "
"Otišli su... nema šatora"
Najnasilnija faza krize trajala je tri dana. Nakon toga, obje strane su usvojile različite taktike. Nekoliko stotina žena pojavilo se 12. avgusta na pijaci u Minsku obučene u bijelo, zahtijevajući tačno prebrojavanje glasova. Ljudi u automobilima koji su prolazili trubili su u znak podrške.
Slične demonstracije dešavale su se i u drugim gradovima. Policija se povukla.
"Gotovo u isto vrijeme, počeli su mirni protesti žena u raznim gradovima", rekla je jedna učesnica za RSE. "Svi su izašli u bijelom, sa plakatima, s dobrotom, s mirom. Snage bezbjednosti rade po svojoj metodologiji i mogu reagirati na bilo koju silu osim na ljubav. Snaga ljubavi ih parališe."
Istog dana, nekoliko stotina medicinskih radnika demonstriralo je u Minsku, pozivajući na prekid nasilja.
"Ovo nije protest", rekao je tada jedan doktor. "To je demonstracija za mir kako bi ljekari mogli pomoći ranjenima."
Marš radnika iz fabrike traktora takođe je protekao bez intervencije policije.
I vlasti su nakon 12. avgusta promijenile taktiku, očigledno shvativši da nasilje samo izaziva dodatni otpor.
"Nakon 12., kada su prestali da tuku i lome sve, kada su prestali da koriste silu, prešli su na drugu taktiku", rekao je pukovnik policije Minska Aleksandar Sazonau u razgovoru koji se našao među procurjelim snimcima Ministarstva unutrašnjih poslova.
Lukašenko je 16. avgusta održao provladin skup koji je uveliko režirao na Trgu nezavisnosti u Minsku. Pristalice su dovezene autobusima iz cijele zemlje, a bjeloruski lider je održao prkosan govor.
"To je bio pokušaj organizovanja vlastitog anti-Majdana", rekao je bivši službenik predsjedničke administracije Kotau, misleći na napore ukrajinske vlade da se odupre ustanku na Majdanu 2013-14. "Željeli su da pokažu da imaju svoje pristalice. Računali su na 100.000 ljudi, ali uprkos njihovim logističkim naporima, bilo ih je mnogo manje."
Demonstracije su trajale sat vremena.
Istog dana, međutim, održane su najveće demonstracije u istoriji Bjelorusije, sa čak 200.000 ljudi koji su mašući bijelo-crveno-bijelim zastavama izašli na ulice u Minsku. U gradovima širom zemlje održane su manje demonstracije.
"Materijal koji su Cyber-Partisans objavili, bujica razgovora, pokazuje da su [vlasti] odlučile da ostave situaciju na nekoliko dana ili sedmicu, kako bi iskalile bijes naroda", rekao je Kotau. Ali pasivnost snaga bezbjednosti značila je da je rekordan broj ljudi izašao na prvi marš."
Masovni protest protekao je mirno, bez intervencije policije.
Bivši policajac Aleh Alkajeu rekao je da vlada jednostavno nije imala potrebne snage da nasilno interveniše na takvim protestima. Ali to nije značilo da su bili neaktivni.
"Bilo je mnogo doušnika u gomili", rekao je Alkajeu.
Bivši službenik Istražnog odbora Astapovič je dodao da je promjena taktike vlasti djelimično uzrokovana iscrpljenošću policije.
"Do [12. avgusta] primijetio sam da je policija, kada je istrčala iz autobusa, odmah spustila štitove na zemlju", rekao je on. "Uostalom, to im je bio treći dan zaredom. Toliko dana zaredom fizički nisu mogli izdržati takva opterećenja. A u međuvremenu je sve više ljudi izlazilo."
Jedini izbor, dodao je, bio je "pustiti ih da prošetaju i ljudi će se sami umoriti", dodao je Astapovič. "I to se dogodilo. Otišli su. Niko nije ostao. Nije bilo šatora."
U međuvremenu, policijski operativci snimali su najaktivnije demonstrante i pratili društvene mreže kako bi vođe protesta kasnije bili uhvaćeni.
"Suočavanje sa brutalnim diktatorom"
Lukašenko je 17. avgusta helikopterom stigao na organizovani skup ispred radnika u fabrici traktora na točkovima u Minsku (MZKT) i prkosno se zakleo da neće održati nove izbore "dok me ne ubijete".
Ali radnici iz fabrike su ga ismijavali i ismijavali koji su ga izviždali i skandirali: "Odlazi!"
"Oni koji su glasali protiv njega znali su da su većina i da su postupili legalno", rekao je Kotau. "Ali oni su bili prevareni, veoma surovo prevareni. Lukašenko je pretrpio veliki udarac u MZKT. Nikada... nije naišao na publiku koja ga ne samo da nije slušala, već ga je i izviždala."
Iako su radnici bjeloruske državne televizije, glavnog vladinog propagandnog oružja, počeli da daju ostavke, nije bilo velikih odstupanja snaga bezbjednosti tokom ovog ključnog perioda.
"Kao prvo, oni nisu vidjeli pravog vođu [u opoziciji]", objasnio je bivši policajac Alkajeu.
"Drugo, svi su mislili na sebe. Uplašili su se moguće lustracije. O tome policija mnogo priča. Hoću li moći da radim ili ne? Je li me neko slikao? Dođe neko novi na vlast, policajac može ostati bez posla. Mnogo je prednosti kada si policajac, stanovi, dobre hipoteke i još mnogo toga. Može izgubiti sve."
Osim toga, rekao je Alkajeu, policajci su po navici "okrenuti ka svojim nadređenim".
"S godinama se čovjek navikne na poslušnost", rekao je.
U međuvremenu, opozicioni pokret je bio u potpunosti posvećen nenasilju, kaže Aleksijevič.
"Svi su bili raspoloženi za mir", rekao je on za RSE. "Niko nije htio da 'ugrabi telegrafe', kako Lukašenko voli da kaže o državnim udarima. Niko nije spremao molotovljeve koktele.... Bili smo svjesni da bi, da smo izašli sa molotovljevim koktelom, bilo gore od Kine u vrijeme Tjenanmen trga. Imali smo posla sa brutalnim diktatorom. Niko nije imao iluzija."
"Svi smo se bojali krvi", dodala je. "Oni se nisu plašili krvi. Ali mi smo se plašili i osjećali smo odgovornost. Ono što je bilo neophodno jeste da uradimo ono što su Ukrajinci radili tokom svog Majdana. Ostali su vani nekoliko mjeseci. Ne znam zašto nismo to uradili."
Astapovič je rekao da je marginalna ekonomija Bjelorusije takođe igrala ulogu u kolapsu protestnog pokreta.
"Za naše ljude najvažnije je izgubiti ne život, već posao", rekao je on. "Nema rezerve. Ako ostaneš bez posla, šta ćeš jesti sljedeći mjesec? To svi razumiju... Ljudi štede tri mjeseca da bi kupili nove čizme. I ja sam tako živio kao istražitelj."
Tri godine kasnije, demokratska opozicija u Bjelorusiji je raspršena, zatvorena ili marginalizovana. Lukašenkove snage bezbjednosti nastavljaju sa radom, sada usmjeravajući veliku pažnju na takozvane željezničke partizane i druge koji se protive invaziji Rusije na susjednu Ukrajinu i saučesništvu bjeloruske države.
"Do danas nastavljaju da zatvaraju ljude. Čiste gradove svaki dan [i hapse]", rekla je Tihanovskaja u intervju za Current Time. "Ali tada je izgledalo kao da će se sve srušiti."
Bonus video:
