Dva svjetska rata već su pogodila čovječanstvo, a tog oktobra 1962. nazirao se i treći. Tadašnja komunistička supersila, Sovjetski Savez, instalirala je atomske rakete na području Kube, svog karipskog saveznika. I to samo 180 kilometara od Floride, odnosno kopna kapitalističke Amerike. SAD su taj potez doživjele kao direktnu prijetnju, pa su blokirale morske saobraćajnice.
S najgorim se u to vrijeme računalo najkasnije u trenutku kada se obori neki američki avion. Ipak, u posljednjem trenutku, sovjetski vlastodržac Nikita Hruščov je u programu Radija Moskve objavio da SSSR povlači svoje atomsko oružje s Kube. Svijet je odahnuo.
Ali ostao je šok zbog katastrofe koja je spriječena u posljednjem trenutku, šok koji je obje strane natjerao da razmisle o mjerama s ciljem povećanja doze međusobnog povjerenja, i to uprkos ili baš zbog neprijateljstva između Moskve i Vašingtona. Tako je postignut dogovor o uspostavljanju direktne komunikacije između dva glavna grada.
Telefon? Teleprinter!
Deset mjeseci nakon Kubanske krize, 30. avgusta 1963, odnosno prije tačno 60 godina, uspostavljena je takozvana „vruća linija“ između Vašingtona i Moskve. Pritom se nije radilo o telefonskoj vezi, već o teleprinteru za razmjenu pismenih poruka. Dakle o tehnici koja je već i za tadašnje prilike bila u stvari staromodna. „Ali za razliku od telefona, tu tehniku nije bilo moguće prisluškivati“, naglašava istoričar Bernd Grajner u razgovoru za DW.
Bezbjedna komunikacija bez mogućnosti prisluškivanja, to je objema supersilama bilo veoma važno. „Htjeli su da obezbijede svoju komunikaciju da je niko treći ne prisluškuje – bez obzira ko bi to mogao da bude.“ Prva rečenica poslata iz SAD u Sovjetski Savez zvučala je šifrovano, iako se zapravo radilo samo testu. Radilo se o sljedećem tekstu: „Brza smeđa lisica skočila je preko leđa lenjog psa 1234567890.“ Ali, zašto su poslali taj nonsens? Zato što je u engleskom originalu ta rečenica sadrži kompletnu abecedu i sve brojeve (The quick brown fox jumps over the lazy dog 1234567890).
Signal koji je trebalo da umiri svjetsku javnost
„Vruća linija“ dakle u početku uopšte nije bio telefon, a pogotovo ne crveni, kako se to predstavljalo u nekim filmovima. Zato Bernd Grajner, amerikanista koji se specijalizovao za vrijeme Hladnog rata, danas kaže da je to bio simbolički čin: „Bio je to u stvari signal koji je imao za cilj da se umiri svjetska javnost, signal kojim se poručivalo da se shvata važnost međusobne komunikacije u hitnim situacijama, odnosno da se ne želi da stvari odu tako daleko kao u toj prijetećoj situaciji u jesen 1962. godine.“
Grajner ujedno citira tadašnjeg američkog predsjednika Džona F. Kenedija i njegovog ministra odbrane Roberta Maknamaru: „Suočili smo se granicama prostora našeg djelovanja.“ Lekcija naučena u Kubanskoj krizi tada je glasila: u toj krizi nije bilo mogućnosti da se upravlja, bili smo upućeni na slučajnost i dobru volju druge strane. Zato su se morala pronaći druga sredstva i načini komunikacije.
Šta kad se situacija zaoštri?
„Vruća linija“ u svom izvornom obliku, kao teleprinter, nije bila baš često korišćena. „Par puta je aktivirana da bi se isprobalo da li radi, ali u kritičnim situacijama, kada je trebalo donositi odluke, nije korišćena“, napominje Bernd Grajner.
U situacijama u kojima se činilo da je mir u svijetu ozbiljno ugrožen, po pravilu bi zazvonio klasični telefon. Na primjer, tokom Šestodnevnog rata 1967. između Izraela i nekoliko arapskih zemalja, ili u vrijeme Jomkipurskog rata 1973. Oba puta je prijetilo izbijanje globalnog ratnog požara, zato što su SAD bile na strani Izraela, a Sovjetski Savez na arapskoj strani.
Tehnološke inovacije
U tim dramatičnim situacijama „vruća linija“ se uspostavljala preko satelitskog telefona. S padom Berlinskog zida 1989, raspadom komunističkih diktatura na istoku Evrope i krahom Sovjetskog Saveza 1991, činilo se da više nema potrebe za postojanjem nekakvog sistema za rano upozoravanje na relaciji Vašington-Moskva.
Osim toga, vremenom su se, zahvaljujući tehnološkim inovacijama, a posebno razvoju interneta, stvorile i brže, a i bezbjednije mogućnosti komunikacije. Direktna veza između glavnih gradova Rusije i SAD odavno je vrhunski moderna. A komunikacioni kanali za slučaj neke krize postoje i između drugih glavnih gradova u svijetu.
Teško je procijeniti da li je „vruća linija“ zaista bila „vruća“ i nakon ruskog napada na Ukrajinu u februaru 2022. „Mi to ne znamo, o takvom obliku komunikacije se naravno ne izvještava javno“, kaže istoričar Bernd Grajner.
Manje komunikacije nego u Hladnom ratu?
Poznato je ipak da je američki predsjednik Džozef Bajden nekoliko puta telefonom razgovarao s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. „Ali mi ne znamo ništa o tome šta se po pitanju komunikacije događalo na srednjim nivoima upravljanja, ili na vojnom nivou.“ Da li bi uopšte neka vrsta „vruće linije“ mogla da pomogne u aktuelnoj situaciji, po pitanju rata u Ukrajini? Grajner je skeptičan.
„Problem je što je ona ustaljena komunikacija, posebno među vojnim snagama, ali i među diplomatama, praktično prekinuta. Na tom nivou vlada tišina“, kaže sa žaljenjem naš sagovornik, inače dobar poznavalac i Rusije i SAD. I dodaje: „To situaciju u kojoj mi danas živimo, znači u kontekstu rata u Ukrajini, razlikuje od vrhunca Hladnog rata.“ Dakle od onih vremena prije 60 godina kada su vlastodršci u Vašingtonu i Moskvi odlučili da uspostave „vruću liniju“.
Bonus video:
