Stoji i blista kao i prvog dana: Viktorija, zlatna boginja pobjede, ustoličena je na berlinskom Stubu pobjede. Taj stub je njemački car Vilhelm I, poslije osam godina izgradnje, svečano otvorio 2. septembra 1873. godine kao „Nacionalni spomenik ratovima ujedinjenja“.
Za planiranje i izgradnju bio je zadužen dvorski arhitekta Hajnrih Štrak, skulpturu Viktorije sa lovorovim vencem i pruskim orlom na šlemu kreirao je vajar Fridrih Drake.
Posle ratova protiv Danske (1864), Austrije (1866) i Francuske (1870), koji su se nazivali „ratovima ujedinjenja“, pruski kralj Vilhelm I proglašen je carem Njemačkog carstva 1871. godine u Versaju.
Vilhelm je naručio Stub pobjede poslije trijumfa nad Danskom 1864. godine. Na dan njegovog otkrivanja obilježena je treća godišnjica francuske kapitulacije.
Stub pobjede je bio oko kilometar i po od sadašnje lokacije na Kenigsplacu, sadašnjem Trgu Republike. Izgrađen je na Aleji pobjede ispred Palate Račinski sa umjetničkom kolekcijom poljskog grofa i diplomate Atanazija Račinskog.
Kuću je projektovao arhitekta koji je uradio i Stub pobjede Hajnrih Štrak. Palata je srušena, a od sredine 1880-ih tu je podignuta nova zgrada Rajhstaga, koja je završena 1894. godine.
Umalo srušena
Stub pobjede stao je na put planovima nacističkog arhitekte Alberta Špera. Za „Svjetsku prijestonicu Germaniju“ koju su planirali nacionalsocijalisti, trebalo je da se na njegovom mjestu izgradi ogromna kongresna sala.
Tako je 1939. Stub morao da se preseli na svoju sadašnju lokaciju u Tirgartenu. Tu je stub uvećan za još jedan bubanj sa skoro 60 na oko 67 metara.
Pozlaćene topovske cijevi koje su dio ratnog plijena, reljefi koji simbolizuju veličanstvenost i superiornost carstva i boginju pobjede koju su i nacisti znali da slave: zbog svega toga nije ni čudo što se poslije Drugog svjetskog rata raspravljalo o rušenju Stuba pobjede.
Poljski vojnici, nesvjesni njegovog značaja, kasnije su požalili što nisu digli spomenik u vazduh. Francuska okupatorska sila je tražila rušenje Stuba pobjede, ali su Amerikanci i Britanci glasali protiv, dok je Sovjetski Savez bio uzdržan.
Od Vendersa do Obame
Berlinci su brzo izbacili istorijsku simboliku Stuba pobjede. Nekadašnju egzaltaciju boginjom pobjede zamijenili su nadimkom „Goldelse“, koji je i danas popularan u narodu. Danas je spomenik posebno popularan među turistima.
Nije ni čudo, jer platforma na visini od 51 metar pruža impresivan panoramski pogled na grad. Duž Ulice 17. juna možete vidjeti Brandenburšku kapiju, na kojoj se nalazi i slika Viktorije: Kao dio Kvadrige, ona je okrenuta ka istoku, dok „Goldelse“ gleda na zapad.
Godine 1987. reditelj Vim Venders tamo je poslao Bruna Ganca i Ota Sandera – na „Nebo nad Berlinom“ kao anđele čuvare.
Centralna lokacija u filmu je Stub pobjede, sa koje Bruno Ganc kao anđeo Damijel gleda odozgo na grad, koji je tada još bio podijeljen – i želi da se baci dolje da bi postao ovozemaljski. Godine 1993, nakon pada Berlinskog zida, uslijedio je Vendersov nastavak „Tako daleko, a tako blizu!“
Od sredine devedesetih „Goldelse“ je jednom godišnje stajala usred previranja: Parada ljubavi tradicionalno se završava u Tirgartenu, u podnožju Stuba pobjede. Tuda prolaze i rejverske povorke, kao Kristrofer strit dej. A Barak Obama je ovdje okupio masu za svoj govor u Berlinu još prije nego što je postao predsjednik SAD.
Bonus video:
