Turski predsjednik Erdogan verbalno mlatara oko sebe na način za koji je svijet mislio da je odavno prevaziđen. I što je još gore: on drži tursku naciju zarobljenu u mitovima prošlosti, ocjenjuje Kersten Knip.
Pomalo je čak i dirljivo slušati turskog predsjednika. „On ne zna gdje mu je mjesto“, rekao je Erdogan za njemačkog ministra spoljnih poslova Zigmara Gabrijela i dodao: „Za koga ti sebe smatraš kad misliš da možeš tek tako da se obraćaš turskom predsjedniku? Razgovaraj sa turskim ministrom spoljnih poslova!“
Desetine hiljada Njemaca rođenih šezdesetih i sedamdesetih godina te rečenice bi mogli da dožive sa izvjesnom dozom nostalgije. Nastup turskog predsjednika mogao bi da ih podsjeti strogog profesora latinskog i grčkog, koji je, u vrijeme kad su išli u školu, bio jedan od posljednjih predstavnika autoritarnog stila ponašanja, a koji su u to vrijeme velikom brzinom nestajali.
Ta vrsta profesora pokušavala je da svoje učenike impresionira nepodnošljivim ponašanjem i da ih potčini. Oni nijesu mogli da shvate da zbog svoje zagriženosti propuštaju da sagledaju da svijetom vladaju drugi običaji. Iskakali su iz stvarnosti ne mogavši da shvate duh novog vremena. Takva starija gospoda ne primjećuju svoje anahrone obrasce ponašanja i ljudi ih sažaljevaju.
Riječi turskog predsjednika podsjećaju upravo na dramu te napaćene generacije.
Veliki manipulator
Redžep Tajip Erdogan, sasvim sigurno ne zaslužuje da ga iko sažalijeva. Naprotiv: autoritarno ponašanje kada se sa „ti“ obraća njemačkoj kancelarki ili ministru spoljnih poslova, nije ništa drugo do pokušaj istorijske manipulacije. Svojim osornim ponašanjem Erdogan želi da se predstavi kao snažan čovjek, a time i zaštitnik i otac Turaka. Isto onako kako je to nekada radio Mustafa Kemal Ataturk – „otac turske nacije“ – ali on naravno u sasvim drugom, pristojnom maniru.
Simuliranje veze sa Ataturkom pokazuje koliko je duboko Erdogan zalutao u zamku istorije: Ataturk – Erdoganov uzor, ali i imaginarni rival – umro je prije skoro 80 godina. Erdogan, pozivajući se na osmanlijsko nasljeđe, pokušava da odvoji ne samo osmanlijsko, već istovremeno i islamsko nasleđe od – prije svega sekularno orijentisanog Ataturka. Ali tvrdoglavo pribjegavanje ideologiji gubi se u estetski proizvoljnom i politički nevažnom – i potkopava sve razlike.
Ta dva državnika ujedinjuje neurotična kultura straha kojom se koriste u najvećoj mogućoj mjeri. Ona je nastala onih decenija kada je Otomanskom carstva na Zapadu nazivano „bolesnikom sa Bosfora“. Tada su mnogi Turci, s obzirom na ubrzani pad vlasti i moći, razvili teskobni osećaj da su sa svih strana okruženi neprijateljima. Političke greške Osmanlija rezultirale su velikim gubitkom teritorija, šaljući pritom Turcima osjećaj da njihovi susjedi nemaju dobre namjere prema njima. Tada je rođen turski nacionalizam.
Zapleteni u mitovima istorije
Taj osjećaj je politička elita Turske iskoristila u svoju korist na ciničan način. Osnivač Republike Turske Ataturk svojevremeno je takođe koristio nacionalizam, kao što to danas radi Erdogan. Njima dvojici zajedničko je i to što svoje stanovnike drže u prošlim vremenima i što ih nijesu oslobodili od strahota nacionalnih mitova.
To je simbolično samoizdizanje kako bi se kompenzovao gubitak moći. Taj mehanizam iz prvih godina nastajanja Turske Republike – koji je kao takav u to vrijeme bio oprostiv – održao se do dan danas, stotinu godina kasnije. On proizvodi otrovni šovinizam koji bi Erdoganu trebalo da pomogne na predsjedničkim izborima 2019.
Za ostvarivanje tog cilja, Erdoganu nijedna cijena nije previsoka. On ne oklijeva da dio svojih sunarodnika zadrži u okovima mitova iz prošlosti. Zbog ličnog političkog uspjeha, spreman je da spriječi da se oni suoče sa stvarnošću. U Njemačkoj Erdoganova retorika možda može da djeluje smiješno i beznadežno zastarjelom, ali u Turskoj ona blokira kulturni i politički razvoj. To je tačka od koje Erdoganovo reakcionarno ponašanje prestaje da bude smiješno.
Bonus video:
