Desetine hiljada ljudi izgubilo je život u zemljotresu u južnoj turskoj pokrajini Hataj 6. februara ove godine. Bageri nastavljaju da raščišćavaju uništene zgrade i uklanjaju brda šuta, pri čemu podižu velike oblake prašine.
Neka djeca trče kroz ruševine, traže mjesto da se za igraju. Moguće je da one pri tom udišu – azbest. Otrovni građevinski materijal sada je kontaminirao biljke, tlo i ruševine u tom poljoprivrednom regionu i moguće je da izazove ozbiljnu zdravstvenu krizu.
Tim stručnjaka iz turske komore inženjera koji rade na zaštiti životne sredine prikupio je uzorke prašine u Hataju i na molbu DW ih analizirao. Istragom je utvrđeno da je azbest prisutan u regionu, uprkos zvaničnim izjavama koje tvrde suprotno.
Zdravstveni stručnjaci kažu za DW da su ljudi koji žive u zemljotresom pogođenom području, uključujući i hiljade djece, u ozbiljnoj opasnosti od raka pluća i grla uzrokovanog azbestom. Druga opasnost postoji od obolijevanja od mezotelioma, posebno smrtonosnog i agresivan karcinoma.
„U narednim godinama mogli bismo da očekujemo smrt desetina hiljada veoma mladih ljudi zbog slučajeva mezotelioma“, rekao je Ozkan Kan Karadag, ljekar i ekspert za javno zdravlje i zaštitu zdravlja na radu, nakon što je vidio prve laboratorijske rezultate istraživanja DW.
Uklanjanje ruševina predstavlja zdravstveni rizik po stanovništvo
Svjetska zdravstvena organizacija klasifikovala je azbest, nekada slavljen kao čudotvoran materijal s različitim namjenama, kao „jasno kancerogen“. U Njemačkoj je uglavnom zabranjen od 1993. godine, a u Turskoj od 2010.
Ipak, brojne zgrade su starije i još uvijek imaju građevinski materijal koji sadrži azbest. Azbest se često koristio za krovove, obloge i izolaciju. Ako se taj materijal polomi, azbest može da se razgradi na čestice mikroskopske veličine, da se prenese vazduhom i proširi.
Zemljotres koji se dogodio 6. februara potpuno je uništio 100.000 zgrada u 11 gradova, uključujući i Hataj. Pored toga, više od 200.000 zgrada ozbiljno je oštećeno. Ujedinjene nacije procjenjuju da je to ostavilo za sobom između 116 i 210 miliona tona šuta – što je dovoljno da se pokrije područje gotovo dvostruko veće od Menhetna.
Radnici i dalje ruše oštećene objekte i čiste ostatke, često bez maski i zaštitne opreme. Često ne koriste zaštitne mjere protiv širenja prašine, poput prskanja vodom.
Organizacije kao npr. Udruženje turskih inženjera i arhitekata, navode da se ignorišu njihova upozorenja o rizicima po javno zdravlje zbog nasumičnog rušenja i uklanjanja šuta, kao i zbog načina na koji se odlaže taj otpad.
Kao odgovor na ta upozorenja, Mehmet Emin Birpinar, bivši zamjenik ministra životne sredine , urbanizacije i klimatskih promjena, u junu je na društvenim mrežama napisao da u vazduhu nema azbesta. „Naši građani u zemljotresom pogođenom području mogu da budu mirni. Preuzimamo veoma opsežne mjere protiv“, naveo je.
Analize DW pokazuju da azbesta ipak ima
No, čini se da rezultati DW-analize 45 uzoraka iz šest različitih okruga u Hataju protivrječe tim zvaničnim izjavama. U 16 nasumično prikupljenih uzoraka bilo je azbesta, između ostalog i u prašinu s krovova skloništa za beskućnike, kao i na lišću, u voću, tlu i u prašini.
U Gazijantepu, po povratku iz 200 kilometara udaljenog Hataja, tim DW uzeo je uzorak prašine s krova automobila koji je rentirao. Uzorak je bio pozitivan – odnosno u prašini je bilo azbesta. Nije ga bilo dva dana ranije, prilikom iznajmljivanja vozila, odnosno prije odlaska u Hataj.
Stručnjaci za DW kažu da to pokazuje da taj vlaknasti materijal može da se zalijepi za vozila i putovati na velike udaljenosti.
Iako mogu da prođu decenije prije nego što se pojave karcinomi povezani sa izloženošću azbestu, gusta prašina u regiji već sada je štetna po zdravlje. Prema riječima stručnjaka, to se posebno odnosi na djecu.
Petnaestogodišnja Limar Junusoglu i njena porodica pobjegli su iz Sirije u Tursku zbog rata. Nakon zemljotresa preselili su se u šatore u blizini deponije otpada. Njen brat je sada bolestan.
„Moj brat se razbolio od prašine. Odvezemo ga u bolnicu i daju mu kiseonik. Ali, onda se vratimo ovdje, gdje je i dalje prašina. On ponekad spava čitave sedmice“, kaže Limar.
I jedan zanatlija iz Hataja ispričao je za DW da su i on i njegova porodica bolesni zbog prašine. U ruševinama kraj njegove radnje je gomila šuta. Ima tu i električnih uređaja, ali i materijala za izolaciju, za koje se zna da sadrže azbest.
„Svima su nam nos i usta puni prašine. Naše kuće, šatori, pročelja kuća, automobili… Sve je puno prašine. Zato su nam djeca, a i mi, naše majke i očevi – svi smo bolesni“, kaže on dok pokazuje crvene mrlje koje su mu se pojavile na rukama i stomaku.
Stručnjak za javno zdravlje Karadag kaže da je teško odrediti koliko je ljudi u regionu pogođeno, jer nema relevantnih studija o zdravstvenom nadzoru. „Zvanični navodi u kojima se tvrdi da ljudi nisu pogođeni samo služe zataškavanju problema“, kaže Karadag.
Civilno društvo radi na rješavanju problema azbesta
U aprilu su advokatska komora Hataja, kao i ekološke i zdravstvene organizacije, podnele tužbu. Oni žele da zaustave rušenje u gradu. Međutim, taj slučaj ni nakon pet mjeseci nije okončan.
Edževit Alkan jedan je od advokata koji su podnijeli tužbu i koji se protivi neaekvatnom načinu zbrinjavanju otpada. I on se razbolio od prašine.
Ipak, pomogao je da se mapiraju sve deponije šuta koje se koriste u gradu, jer vlasti, kaže, te informacije nisu objavile. Timu DW on pokazuje jednu deponiju u blizini škole, gdje su ujedno i kontejneri za smještaj žrtava zemljotresa, ali i gdje je kanal za navodnjavanje za poljoprivredu.
Hataj je plodan region i poljoprivredni proizvodi poput peršuna i blitve transportuju se odatle po čitavoj zemlji.
„Zato je veoma rizično po ljude i okolinu da se koristi ovo mjesto kao deponija“, kaže Alkan.
Utku Firat, inženjer zaštite životne sredine takođe je jedan od onih koji su pomogli u prikupljanju uzoraka prašine za DW. On naglašava da se opasnost mogla svesti na minimum da su azbestni materijali uklonjeni iz zgrada prije rušenja.
„Ne samo da to nisu uradili, nego nisu ni kamione koji su prevozili ruševine pokrili ciradama. Čak bi i to mnogo pomoglo“, kaže Firat.
I neke druge mjere sigurno bi smanjile bar dio opasnosti. „Maske bi trebalo podijeliti ljudima i radnicima, i trebalo bi ih poticati da ih koriste“, kaže Firat. „Stambene jedinice u područjima koja su najviše pogođena prašinom trebalo bi identifikovati i premjestiti“, dodaje.
Ali najvažnije rješenje je svakako – prepoznati problem i bezbjedno se riješiti smrtonosnog azbesta.
Bonus video:
