Kada novinari prolaze bezbjednosnu obuku savjetuje im se da u gradovima, u opasnim situacijama, potraže zaklon duž zidova kuća, da ne hodaju po sred ulice. "Čim se raščisti, a morate da pređete ulicu – trčite", savjetuju bivši elitni vojnici na takvim kursevima.
To su savjeti za koje se nadate da nikada nećete kao dopisnik morati da ih koristite. Ali, 20. februara 2014. postalo je neophodno držati se tih savjeta. U ukrajinskoj prijestonici Kijevu se pucalo.
Prethodno su tamo, još od kraja novembra, desetine hiljada ljudi protestovale protiv vlade predsjednika Viktora Janukoviča, koji, očigledno pod pritiskom Rusije, nije želio da potpiše sporazum o pridruživanju sa EU. Demonstranti su se okupljali na trgu, i to njih sve više, uprkos brutalnim akcijama policije. Sve dok situacija krajem februara nije potpuno eskalirala.
Opasnosti na putu
Od stana u kome je tada bio mali studio ARD-a, ima samo nekoliko stotina metara do Majdana. Ali, direktan odlazak do tamo opasan je po život, jer duž Institutske ulice vrebaju snajperisti.
Umjesto toga, do Majdana se odlazi u širokom luku. Put vodi nizbrdo, do Krešatika, koji izlazi na Majdan. Taj bulevar je zatvoren barikadama. Dim se vidi iz daleka, čuju se pucnji.
Sam Majdan se ne može prepoznati. Dom sindikata je izgorio, kocke kojima je trg popločan su povađene. Sve se crni. Od šatora koje su demonstranti prije više nedjelja tamo podigli, ostali su samo ugljenisani ostaci.
Namamljeni u zamku
Na licima ljudi vidljiv je užas. Tokom čitave noći vodili su ulične borbe sa policijom. Letjelo je kamenje i molotovljevi kokteli. Ujutro su se policajci naglo povukli pored hotela Ukrajina i uz Institutsku ulicu. Demonstranti su potrčali za njima – u smrt. Pucali su na njih.
Kasnije su se na video-snimcima mogli vidjeti uniformisani snajperisti sa specijalnim puškama. Poginuli su i policajci, vjerovatno od hitaca koje su ispalili demonstranti. Po trgu su ujutru razbacani polomljeni šljemovi i panciri – neke su demonstranti sami napravili, neki su ukradeni od policije.
Mrtvi u holu hotela
Nastavljamo preko trga do hotela Ukrajina, gdje je bila rezervisana soba za dopisnika ARD-a. Ispostavilo se međutim da je ulaz blokiran. Izlazi ljekar, a za njim šest muškaraca sa nosilima. Na njima je teško ranjeni muškarac. Pogođen je u glavu, po nosilima teče krv. Za njima idu snimatelji sa kamerama i sve bilježe.
U holu hotela – čudan prizor: desna strana prekrivena je čaršavima, lijeva je postala operaciona sala. Ljekari i medicinske sestre koji su se dobrovoljno prijavili stoje pored običnih stolova na kojima leže ranjenici. Krv na sve strane, a atmosfera – sablasno mirna. Pomagači brišu stolove.
Neke žene na recepciji hotela plaču. Čuju se i neke druge kako iza improvizovanih zastora jecaju. Postaje jasno da tamo leže ubijeni i njihova rodbina. Smrt iza bijelih čaršava.
Bolje nemoj stepenicama
Hotel Ukrajina je tipično sovjetsko zdanje – visoka zgrada sa 16 spratova koja se uzdiže iznad Majdana. Sa nje se pruža idealan pogled na Trg nezavisnosti, kako se u stvari zvanično zove Majdan.
Soba dopisnika je na četvrtom spratu. Na putu do tamo, ide se stepeništem pored izrešetanih prozora. Kolega preporučuje da se ide liftom, a ne stepenicama. Napolju se i dalje puca.
Soba gleda na Institutsku ulicu. Tamo su bili snajperisti. A možda su još uvijek tamo. Navuci zavjese, ugasi svjetla – to se takođe nauči na obuci. Brz pogled na novinske agencije – navode da ima 80 mrtvih. Desetak njih leži iza zastora, dolje u predvorju hotela.
Nekoliko nedjelja kasnije, jedan ekspert za sport kaže da je pažljivo pregledao snimke zabilježene tog dana. Pokreti snajperista u trenucima kada gađaju demonstrante pokazuju da su oni morali biti apsolutni profesionalci, a ne obični policajci.
Potraga za snajperistima
Ljekari i njihovi pomoćnici formiraju špalir u holu hotela. Zavese se razvlače, iznose mrtve. Oni koji stoje pjevaju himnu Ukrajine. Sa suzama u očima. Od početka protesta na Majdanu himna se mogla čuti na svaki sat, danju i noću.
Kasno uveče – lupanje na vratima. Pred njima stoji jedan mladić, aktivista sa Majdana. Nosi šljem i drži metalni štit. Ulazi i povlači zavjese u stranu. Htio je da vidi da li se ovdje kriju neki snajperisti. Zatim odlazi.
Noć bez sna
Noću se teško zaspi. Odjeća i čizme se ne skidaju, za slučaj da morate brzo da izađete iz zgrade. Novinari su u više navrata upozoravani da bi hotel mogao da bude zapaljen. To je strateški važna zgrada, sa nje se vidi čitav Majdan.
San ne dolazi i zbog toga što je tijelo puno adrenalina. Obrok su kolačići, čokolada i voda, kupljeni u maloj radnji na putu do hotela. Hotelski restoran prestao je s radom prije nekoliko dana.
Napolju gori barikada. Kroz navučenu zavjesu vidi se svjetlost vatre. Noć je kratka. Možda tri sata plitkog sna, nekoliko puta prekidanog pucnjevima. Ujutru u sedam tog 21. februara tri sata uživo uključenje u program radio-stanica ARD-a – čučeći iza kreveta, da bi se bar donekle zaštitio u slučaju da neko puca na prozor.
Izvještaji o broju mrtvima i povrijeđenih, o ljekarima. A onda odluka: spakuj svoje stvari i izlazi odatle. Idi liftom, a ne stepeništem. Hol je u međuvremenu raščišćen.
Šok i nazdravlje
Nekoliko metara nazad do Majdana. Tamo stoje desetine hiljada ljudi. I dalje su šokirani onim što se dogodilo prethodnog dana. Poginulo je najmanje stotinu ljudi. Na velikoj bini su policajci iz Lavova u zapadnoj Ukrajini koji su se pridružili pokretu Majdan. Kliču im.
Bulevar Krešatik sa osam traka postao je takođe dio revolucije na trgu. Pred samim trgom još samo posljednja barikada, visoka metar. Na Majdanu počinje pomen za mrtve.
Autor ovog članka, Bernd Groshajm, bio je dopisnik ARD-a iz Moskve od 2013. do 2016. godine. Za to vreme izvještavao je o događajima u Ukrajini, između ostalog i iz Kijeva, Donjecka, Harkova i Marijupolja.
Bonus video:
