Vladimir Kara-Murza mogao je samo da se nasmije kada su zvaničnici u zatvorskoj koloniji broj šest stavili malu fioku u njegovu već prenatrpanu betonsku zatvorsku ćeliju, pored poljskog kreveta, stolice, lavaboa i toaleta.
Jedine stvari koje je on posjedovao bile su četkica za zube i čaša, ispričala je njegova žena Jevgenija, s obzorom na to da opozicionom aktivisti nije bilo dozvoljeno da drži lične stvari u samici.
U jednom drugom slučaju, kako kaže Jevgenija, Kara-Murzi je bilo rečeno da uzme posteljinu iz prostorije preko puta. Međutim, zatvorenici su morali da drže ruke iza leđa kada izađu iz ćelija.
"Kako je onda mogao da pokupi posteljinu? Zubima?", zapitala se Jevgenija Kara-Murza u razgovoru za agenciju Asošijeted pres.
Kada je uzeo posteljinu, pojavio se stražar sa kamerom i rekao mu da je prekšrio pravila, zbog čega je dodatno kažnjen.
Za političke zatvorenike kao što je Kara-Murza, život u ruskim zatvorskim kolonijama je sumorna realnost koja se sastoji od fizičkog i psihičkog pritiska, nespavanja, loše ishrane, zdravstvene zaštite koja je takođe loša ili je nema, te brojnih proizvoljnih pravila.
Ovog mjeseca, iz zabačene arktičke zatvorske kolonije - jednog od najstrožih zatvorskih objekata u Rusiji - stigle su zaprepašćujuće vijesti o i dalje neobjašnjivoj smrti Alekseja Navaljnog, najžešćeg kritičara Kremlja.
"Niko nije bezbjedan u ruskom zatvorskom sistemu. Za političke zatvorenike, situacija je često gora, zato što je cilj države da ih dodatno kazni ili izoluje od svijeta, ili da učini sve da im slomi duh", kaže Grigori Vajpan, advokat pri organizaciji Memorijal, koja je osnovana da bi dokumentovala represiju u Sovjetskom Savezu, naročito u staljinističkom zatvorskom sistemu poznatom kao gulag.
Kara-Murza je prošle godine osuđen za izdaju zato što je kritikovao ruski rat u Ukrajini. Služi kaznu od 25 godina, najoštriju za jednog protivnika Kremlja u savremenoj Rusiji. On je među sve većim brojem disidenata koji su pritvoreni u veoma teškim uslovima u okviru obračuna predsjednika Vladimira Putina sa opozicijom.
Zaostavština gulaga
Bivši zatvorenici, njihove porodice i aktivisti za ljudska prava iznose sumorne detalje o zatvorskom sistemu koji potiče od sovjetskih gulaga, a koje je Aleksandar Solženjicin dokumentovao u romanima "Jedan dan Ivana Denisoviča" i "Arhipelag Gulag".
Iako su sprovedene određene reforme, "i dalje postoje osnove sovjetskog sistema", kaže Oleg Kozlovski, istraživač za Rusiju pri organizaciji Amnesti internešenal.
Zatvorenici najčešće žive u barakama, prenatrpanim krevetima na spratove. Konstantin Kotov, aktivista koji je više od godinu bio u zatvorskoj koloniji broj 2 u regionu Vladimir - gdje je Navaljni bio od 2021. do juna 2022. godine - prisjeća se da je u jednoj sobi bilo do 60 muškaraca.
To se nije promijenilo ni za vrijeme pandemije koronavirusa, ispričao je Kotov za AP. Maske su bili obavezne od 6 ujutro do 10 uveče, ali on sumnja da su mnogo pomagale.
"Svako malo bi ljudi imali visoku temperaturu. Odveli bi ih u zatvorsku bolnicu, i vratili, i to je bilo to".
Obroci su jednostavni i nedovoljni.
Doručak je bila kaša, ručak supa sa malo mesa ili bez njega, pire krompir i neko meso ili riba, što se služilo i za večeru, prisjeća se Kotov. Zatvorenici su dobijali dva jaja nedeljno, a voće i povrće su bili luksuz koji se gotovo uvijek prodavao na zatvorskim kioscima.
"Porcije nisu dovoljne i često su nejestive. Zbog čega skoro niko ne živi samo na njima", rekao je jednom Navaljni. Njegova supruga navela je da je za doručak jeo kašu, supu i kašu za ručak, i kašu sa ribom za večeru.
Dodatna hrana se prodaje, ili rođaci mogu da šalju pakete, ali uz određena ograničenja. Oni koji su kažnjeni ne dobijaju pakete. Postoje i stroga pravila i dužnosti, kao što je čišćenje.
Andrej Pivovarov, koji služi četvorogodišnju zatvorsku kaznu zbog toga što je bio na čelu zabranjene političke organizacije, mora da čisti samicu nekoliko sati dnevno i sluša snimke zatvorskih propisa, kaže njegova supruga Tatjana Usmanova. Ne može te dvije stvari da radi istovremeno ili završi brzo i odmori se, dodala je. Stražari, koji prate sve na kamerama, kažnjavaju one koji krše pravila.
"Robovski sistem"
U Rusiji ima nešto manje od 700 kazneno-popravnih domova, a većina su zatvorske kolonije u kojima su različite bezbjednosne mjere, od minimalnih do "specijalnog režima". Ima oko 30 do 40 zatvorskih kolonija za žene.
Politički zatvorenici obično se šalju u one u kojima je stroža kontrola, ističe Zoja Svetova, novinarka i aktivistkinja za prava zatvorenika.
Od zatvorenika se zahtijeva da rade , ali često nema dovoljno posla za muškarce. Žene obično šiju uniforme za vojsku, policiju i građevinske radnike. Rade dugo uz mršavu platu, kaže aktivista za prava zatvorenika Saša Graf.
Nađa Tolokinjikova, članica ruske protestne pank grupe Pusi rajot koja je bila u zatvoru gotovo 22 mjeseca od 2012 do 2013. godine, prisjeća se da je morala da šije u smjenama od 16 do 18 sati.
"To je ropski sistem, i zaista je užasno", rekla je za AP.
Zatvorenici ne bi trebalo da budu plaćeni manje od minimalne cijene rada - oko 200 dolara mjesečno 2024. godine - ali realnost je da nekad dobijaju samo 300 rubalja (oko 3 dolara 20 centi) - što je dovoljno da se kupe cigarete i sanitarni proizvodi na zatvorskom kiosku, kaže Graf.
Zastrašivanje i represija
Tolokonjikova kaže da je upravnik zatvorske kolonije 14 u regionu Mordovija, u kojoj je bila zatvorena, za sebe navodio da je staljinista. Kada je došla, rekao joj je: "Možda jesi neko van ove kolonije, imaš svoj glas i ljude koji te podržavaju i koji brinu o tebi, ali ovdje ja imam potpunu moć nad tobom i to moraš da razumiješ".
Iako zatvore nadgledaju komisije koje obavljaju inspekcije i vode računa o pravima zatvorenika, njihove članove su proteklih godina zamijenili ljudi lojalni vladi, kaže Svetova koja je bila u jednoj komisiji od 2008 do 2016. godine.
Ona ističe da aktuelna vlada koristi zatvore za zastrašivanje i represiju.
Izvještaji o fizičkom zlostavljanju su uobičajeni za regularne zatvorenike, ali rijetki za one koji su pritvoreni po političkoj osnovi, kažu aktivisti. Umjesto toga, zastrašuju se čestim kažnjavanjem za najmanje prestupe, ističe Kozlovski.
Navaljni je mjesece proveo u samici zato što nije dobro zakopčao uniformu ili nije stavljao ruke iza leđa kada se to od njega tražilo. Jednom je to opisao kao boravak u "betonskoj štenari" od 2 i po sa 3 metra koja je, u zavisnosti od godišnjeg doba, bila ili "hladna i vlažna" ili "vruća bez vazduha".
Dugi boravci u samicama su realnost za mnoge, i jedina pomoć su im posjete advokata ili pisanje pisama koja se cenzurišu i nekada stižu sa višenedeljnim zakašnjenjem. Neke kolonije koriste brže onlajn službe.
Posljedice po zdravlje zatvorenika
Zdravstvena zaštita gotovo da ne postoji, kažu aktuelni i bivši zatvorenici i aktivisti. Dostupni su samo osnovni ljekovi, ako ih uopšte ima.
“Stražari automatski vjeruju da zatvorenici lažu i da se žale na zdravstvene probleme samo da bi dobili neke dodatne privilegije", ispričala je Tolokonjikova.
Zatvorenici, što ne iznenađuje, ne reaguju dobro na takve uslove.
Jevgenija Kara-Murza kaže da se zdravlje njenog 42-godišnjeg supruga pogoršalo u samici.
Dva puta je gotovo umro posle trovanja, 2015. i 2017. godine, a pati i od polineuropatije, zbog koje su mu umtrvljeni udovi. Tokom pritvora u Moskvi mu je ukazana manja medicinska pomoć, ali je nije imao u zatvorskoj koloniji u Omsku.
"Potrebna mu je fizička terapija, vježba", što nije moguće u ćeliji, kaže Jevgenija.
Aleksej Gorinov, bivši član opštinskog savjeta Moskve koji služi sedmogodišnju zatvorsku kaznu zato što je govorio protiv rata u Ukrajini, ima hronične respiratorne probleme, a dio pluća mu je uklonjen prije nego što je zatvoren. Njegovo zdravlje se pogoršalo tokom šest nedelja u samici, i on se i dalje oporavlja.
U decembru, Gorinov (62) je bio toliko slab da nije mogao uspravno da sjedi ili govori, naveli su njegovi saradnici pozivajući se na advokate. Na kraju je prebačen u zatvorsku bolnicu, gdje ga bude svaka dva sata zato što se smatra da postoji veliki rizik da će da pobjegne i vlasti moraju redovno da provjeravaju gdje se nalazi, kažu njegove pristalice. On to smatra mučenjem.
Iako je pritisak javnosti doprinio da se proteklih godina zaustavi maltretiranje u zatvorima, Vajpan iz Memorijala kaže da je granica prekoračena smrću Navaljnog.
"To je zabrinjujući znak da bi stvari mogle da se pogoršaju", zaključuje.
Bonus video:
