Njemačke oružane snage su lude. Curenje 38-minutnog razgovora između šefa Luftvafea i visokih njemačkih oficira o slanju “taurus” krstarećih raketa Ukrajini ukazuje na slabljenje volje NATO-a da ne eskalira aktuelni rat. Razgovor, koji se navodno odvijao na nešifrovanoj platformi, tajnovit je koliko i tinejdžerski grupni čet. To je dalo podstrek tvrdnjama Vladimira Putina da je ovo rat zapada protiv Rusije, a da je Ukrajina samo posrednik.
Opravdani cilj zapada u Ukrajini je da joj pomogne da spriječi Putinov pokušaj zbacivanja izabrane vlade u Kijevu. To je ostvareno u roku od nekoliko mjeseci, zahvaljujuću ukrajinskoj vojsci uz logistički podršku zapada. Ni u jednom trenutku NATO nije rizikovao da upadne u izlizanu zamku mnogih prethodnih evropskih ratova, nesmotrenu eskalaciju lokalnog konflitka u kontinentalni.
Međutim, pošto je konflikt u Ukrajini dospio u očekivani zastoj, NATO strategija je izgubila svu koherentnost. Ovo je trenutak u kojem takvi ratovi izmiču kontroli. Već dvije godine, zapadni lideri su polirali svoj mačo imidž kod kuće posjetama i podsticanjem predsjednika Volodimira Zelenskog da teži apsolutnoj pobjedi uz njihovu pomoć.
To je bila omiljeno obećanje Borisa Džonsona, sve dok su njegovi birači za to samo plaćali, ne i umirali. Francuski predsjednik Emanuel Makron je makar sugerisao slanje trupa. Jednako je bilo predvidivo da potpuna pobjeda nikada nije bila u igri. To znači da će u nekom trenutku nastati sumnje. Jens Stoltenberg, generalni sekretar NATO-a, sada izjavljuje da moramo “ostati na putu”, ne navodeći šta to tačno znači.
Njemački generali možda žele eskalaciju, ali njihov kancelar Olaf Šolc je oprezan. Kao i veliki dio američkog javnog mnjenja, dok državni sekretar Entoni Blinken samo govori da se zapad mora pobrinuti da ruski rat “nastavi da bude strateški neuspjeh”.
Moskva u ratu uvijek može igrati na duge staze. Koliko god užasno tada zvučalo, prećutni dogovor u proljeće 2022. za povratak na neku verziju - bilo kakvu - granica prije februara 2022 imao bi smisla. Umjesto toga Ukrajina sada više nego ikada izgleda kao neka vrsta NATO plaćenika za zapadne generale koji žele da podstaknu vojne budžete i ponovo prožive hladnoratovske igre njihove mladosti. Cijenu plaćaju njihovi poreski obveznici i ukrajinski mladići.
Zapadna Evropa nema zamisliv interes da eskalira rat u Ukrajini kroz razmjenu raketa dugog dometa. Mada bi trebalo da održi logističku podršku ukrajinskim snagama, nema strateški interes u želji Kijeva da istisne Rusiju iz većinski rusofonih područja Krima ili Donbasa. Njen interes je da marljivo traži rano rješenje i započne obnovu Ukrajine.
Što se tiče “mekih” zapadnih sankcija Rusiji, one su potpuno omanule i pritom poremetile globalnu trgovinsku ekonomiju. Pojedine zapadne diplomate i organizacije možda vole sankcije. Možda su nekoga i povrijedile - naročito britanske energetske potrošače - ali nijesu devastirale rusku ekonomiju niti uticale na Putina da se predomisli. Ove godine se očekuje da ruska stopa rasta nadmaši britansku.
Trebalo bi da smo naučili nešto iz grube nesposobnosti zapadnih vojnih intervencija u zadnjih četvrt vijeka. Očigledno da to nije slučaj.
Tekst je preuzet iz “Gardijana”
Prevod: N.B.
Bonus video:
