Kada je Rusija prije deset godina anektirala Krim, dio stanovništva je protestovao. Kasnije su mnogi morali da bježe a neki se otada bore u ukrajinskoj vojsci. Dojče vele (DW) je razgovarao sa dvoje ljudi koji se bore za domovinu.
Prije deset godina, Ruska Federacija je okupirala i anektirala ukrajinsko poluostrvo Krim, prisilivši hiljade njegovih stanovnika da napuste svoje domove. Neki od njih, poput Ise Akajeva i Irine Holosne, pridružili su se ukrajinskim snagama i od 2014. godine se bore protiv ruskog agresora.
Povratak na Krim poslije 40 godina
Isa Akajev je 57-godišnjak krimsko-tatarskog porijekla. Njegovo pravo ime je Nariman Biljalov, ali je u Ukrajini poznat pod pseudonimom. Od 2014. godine je na čelu dobrovoljačkog bataljona "Krim" pri Ukrajinskim oružanim snagama, koji je osnovao zajedno s drugim ostalim stanovnicima poluostrva. Danas je to specijalna jedinica u sklopu ukrajinske vojne obavještajne službe.
Akajev povlači paralele između sadašnje ruske okupacije Krima i vremena kada su sovjetske vlasti na kraju Drugog svjetskog rata krimske Tatare masovno deportovale u centralnu Aziju.
I njegovi preci, kao i roditelji koji su tada bili djeca, 1944. su protjerani s Krima u Uzbekistan. Sljedećih 40 godina njegova porodica je živjela u tuđini. Isa Akajev i njegove sestre rođeni su u Uzbekistanskoj Sovjetskoj Republici. Roditelji su im govorili da je njihova domovina Krim i da će se jednog dana tamo vratiti. To je postalo moguće tek 1990. godine, tokom urušavanja nekadašnjeg Sovjetskog Saveza.
To je bio istorijski trenutak, kaže Akajev. Tada mu je postalo jasno da bi poluostrvu trebalo obezbijediti podršku nezavisne Ukrajine i s njom izgraditi svoju budućnost. "Mi ne možemo biti s Rusijom. Rusi su nam sve uzeli", naglašava on i pojašnjava da su Rusi uništili i groblja i džamije krimskih Tatara.
Novi gubitak domovine
Kada su u zimu 2014. godine prvi ruski vojnici bez oznaka na Krimu počeli da preuzimaju kontrolu nad upravnim zgradama i vojnim objektima, ljudi još nisu shvatili da će to dovesti do okupacije poluostrva, priča Akajev.
Po njegovim riječima, na Krimu su nakon pobjede proevropskog protestnog pokreta protiv tadašnje proruske vlade u Kijevu bili uvjereni da će doći do otpora i da se neće ostvariti namjera proruskih snaga. On se sjeća velikih demonstracija 26. februara 2014. u Simferopolju protiv ruskog psisustva na Krimu. Organizovao ih je Medžllis, centralno izvršno tijelo Narodne skupštine krimskih Tatara. Među učesnicima je bio i Isa Akajev.
Istovremeno se tamo održavao i proruski skup i došlo je do sukoba. U njima su poginule dvije osobe, a više ih je povrijeđeno. Akajev je ubrzo napustio Krim i otputovao u Kijev, kako bi tamošnje aktiviste uvjerio da pruže podršku ljudima koji su ostali na poluostrvu.
Tek kasnije mu je postalo jasno da za njega nema povratka. Supruga ga je nazvala i molila da se ne vraća nazad, jer su ispred njihove kuće već čekale nepoznate osobe. Nekoliko dana kasnije su i supruga i djeca morali da napuste Krim.
Dugo pripremana aneksija
Irina Holosna spada u proukrajinske stanovnike Krima koji su 2014. godine ostali na poluostrvu i pružili otpor okupatorima. Ona je od 1990. živjela u Sevastopolju i kaže da su i prije aneksije mogli da se čuju ruski propagandni narativi o istoriji Krima.
Tokom vladavine proruskog predsjednika Ukrajine Viktora Janukoviča, na Krimu su od 2010. do 2014. godine ljudima otvoreno nuđeni ruski pasoši. Zauzvrat su im obećavane nove šanse u Rusiji, prije svega zapošljavanje, kaže Holosna.
Stanovnici Krima to nisu doživljavali kao prijetnju, priznaje ona: "Niko nije imao ništa protiv i to se smatralo normalnim. No, ruske pasoše na kraju nije dobio veliki broj ljudi. Rusi su na taj način već pripremali aneksiju i samo su željeli da testiraju stanovništvo."
Kada su 2014. godine ruski vojnici bez oznaka došli na poluostrvo, Holosna kaže da je zajedno sa suprugama ukrajinskih vojnika išla noću do kasarni kako bi tamo čuvala stražu. Na taj način su, kaže, željele da spriječe da Rusi preuzmu kontrolu nad tim objektima ukrajinske vojske i skladištima municije i oružja.
Želja za oslobađanjem Krima i povratkom
Uprkos proukrajinskom otporu, ruske snage su već u martu 2014. uspostavile kontrolu nad Krimom. I poslije nelegalnog referenduma o pripajanju poluostrva Ruskoj Federaciji, Holosna je otvoreno nastavila da podrža Ukrajinu. Ona ističe da nijedan od njenih rođaka i prijatelja u Sevastopolju nije vjerovao u tačnost navodnih rezultata glasanja.
"Mi to nismo prihvatili i vraćajući se kući trolejbusom glasno smo pjevali ukrajinsku himnu. Mislili smo da će se sve to ubrzo završiti", tužno se prisjeća Irina.
Tokom narednih mjeseci situacija se dalje pogoršavala. Učitelji su, priča Holosna, počeli da maltretiraju njenu djecu u školi, a i ona sama je više puta bila izložena prijetnjama na poslu, jer je na odjeći imala ukrajinske simbole.
U septembru 2014. Irina Holosna je sa sinom i kćerkom napustila Krim. Najprije su otišli u Lavov na zapadu Ukrajine. Tamo se pridružila ukrajinskoj vojsci - ona je već pružala otpor separatistima koje je na istoku zemlje podržavala Rusija. Od tada je Holosna prošla mnoga ratišta duž fronta u regiji Donjecka, kao i poslije velike ruske invazije 2022. Sada se kao pripadnica jedinice za izviđanje iz vazduha priprema za odlazak na borbeni zadatak na jugu zemlje.
I Isa Akajev i Irina Holosna već deset godina ratuju u ukrajinskoj vojsci protiv ruske agresije. Njih dvoje žele da doprinesu oslobađanju poluostrva da bi potom mogli da se vrate tamo. Na Krimu su i dalje mnogi njihovi rođaci. Skoro čitava Akajevljeva porodica je ostala tamo. A Holosna na Krimu ima bratovu porodicu i baku. Ona je uvjerena da do oslobođenja može da dođe samo vojnom intervencijom. Ali dodaje da je sigurna da se to neće dogoditi uskoro.
Ovaj prilog je prethodno objavljen na njemačkom.
Bonus video:
